Poslovni broj: Usž-4267/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Senke Orlić-Zaninović, predsjednice vijeća, Eveline Čolović Tomić i Kristine Senjak Krunić, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ĐJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa opunomoćenik Pavao Mrkonjić, odvjetnik iz Zagreba, Roberta Frangeša Mihanovića 9, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave sisačko-moslavačke, Službe upravnih poslova, državljanstva i stranaca, Sisak, Ante Kovačića 10, OIB: 36162371878, radi odgodnog učinka tužbe i privremene mjere u predmetu ukidanja i oduzimanja vozačke dozvole, odlučujući o žalbi tužitelja, zastupanog po istom opunomoćeniku, protiv rješenja Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-840/2025-7 od 23. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-840/2025-7 od 23. srpnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbija se prijedlog tužitelja za određivanje odgodnog učinka tužbe (točka I. izreke), te se odbija tužiteljev prijedlog za određivanje privremene mjere (točka II. izreke). O navedenim prijedlozima tužitelja odlučeno je u postupku pokrenutom po tužbi protiv rješenja tuženika, KLASA: UP/I-211-03/25-04/982, URBROJ: 511-10-06-25-2 od 17. ožujka 2025., kojim mu je ukinuta i oduzeta vozačka dozvola.
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu iz svih zakonom dopuštenih razloga. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje te, posljedično, pogrešno primijenio odredbu članka 42. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. -dalje u tekstu: ZUS), kada je utvrdio da bi odgoda izvršenja osporenog rješenja bila protivna javnom interesu. Naglašava da koristi vozilo za svakodnevni odlazak na posao, jer nema drugu opciju prijevoza, te da obavlja djelatnost kao profesionalni vatrogasac u kojoj je vožnja vatrogasnog kombija ključna. Stoga bi odbijanje odgodnog učinka tužbe značilo za tužitelja gubitak posla i izvora prihoda. S obzirom na posao kojeg obavlja, smatra da je očuvanje radnog mjesta vatrogasca od šire važnosti za javni interes te da svojim radom tužitelj štiti javni interes i njegova vožnja nije samo osobna potreba, već dio sustava javne sigurnosti, a što nastavno detaljnije pojašnjava. Nadalje, drži pogrešnim i utvrđenje suda u odnosu na predloženu privremenu mjeru, koja je odbijena uz obrazloženje da sadržajno odgovara institutu odgodnog učinka tužbe. Ističe da su pojmovi privremena mjera i odgodni učinak tužbe dvije različite procesne situacije i imaju različite pravne učinke, te da nijednom zakonskom odredbom nije propisano da se o prijedlogu za privremenom mjerom ne može odlučivati ukoliko je zatražen odgodni učinak tužbe. Mišljenja je da privremena mjera nije automatska zamjena za odgodni učinak, odnosno čak i ako odgodni učinak ne bude odobren, sud može odobriti privremenu mjeru ili obratno. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud nije odvojeno odlučivao o ta dva zahtjeva, čime je pogrešno primijenio odredbu članka 42. stavka 3. ZUS-a. Zaključno, smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 119. stavka 2. točku 4. ZUS-a, u vezi članka 125. stavka 5. ZUS-a, kada u uvodu rješenja nije naveo OIB stranaka, uključujući i OIB tužitelja. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu, poništiti rješenje i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Tuženik, u odgovoru na žalbu, drži nespornim da je tužitelj počinio teške prometne prekršaje budući je vozio pod utjecajem alkohola, zbog čega mu je i oduzeta vozačka dozvola. S obzirom na protek vremena od oduzimanja iste (4 mjeseca) izvjesno je da je njegov poslodavac iznašao mogućnost i odredio zamjenu za poslove vozača vatrogasnog vozila. Dodaje da zbog njegove nemogućnosti da upravlja vatrogasnim vozilom ne može biti ugrožena sigurnost građana niti javni interes sve dok se ne riješi tužiteljeva tužba. U odnosu na nenavođenje OIB stranaka u uvodu rješenja, tuženik ukazuje na članak 124. ZUS-a, prema kojem se pogreška može ispraviti bez roka. Predlaže ovom Sudu odbiti žalbu u cijelosti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući zakonitost osporenog rješenja u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1., u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski upravni sud nije povrijedio zakon na štetu tužitelja time što je odbio njegove prijedloge.
6. Naime, ovaj Sud nalazi neosnovanim prigovore tužitelja usmjerene na pogrešno utvrđeno činjenično stanje te, posljedično, pogrešnu primjenu članka 42. stavka 2. ZUS-a, na kojoj je utemeljena odluka o odbijanju njegovog prijedloga za odgodnim učinkom tužbe, te s tim u vezi ocjenjuje pravilnim razloge koje je prvostupanjski sud naveo u obrazloženju osporenog rješenja, a iz kojih proizlazi da bi se, upravo suprotno žalbenim navodima, odgoda izvršenja rješenja tuženika (o oduzimanju i ukidanju vozačke dozvole) protivila javnom interesu.
7. Nadalje, u konkretnom slučaju nisu ispunjeni niti uvjeti za izdavanje privremene mjere koju, sukladno članku 42. stavku 3. ZUS-a, sud može izdati na prijedlog stranke ako je to nužno kako bi se izbjegla šteta koja bi se teško mogla popraviti, a privremena mjera nije protivna javnom interesu, niti bi se njome nanijela veća nenadoknadiva šteta protivnoj stranci.
8. Iz podataka sveza spisa, osobito sadržaja prijedloga za izdavanje privremene mjere, i po ocjeni ovoga Suda, proizlazi da predloženom privremenom mjerom tužitelj u stvari traži odgodu izvršenja rješenja kojim mu je ukinuta i oduzeta vozačka dozvola, o čemu se, međutim, ne može odlučivati kroz institut privremene mjere, slijedom čega je, već samo po toj osnovi, prijedlog tužitelja pravilno odbijen.
9. S tim u vezi Sud nalazi potrebnim dodatno istaknuti da, iako ispravno u žalbi navodi da privremena mjera i odgodni učinak tužbe predstavljaju dva različita instituta, tužitelj nastavno pogrešno tumači njihov učinak te razloge za određivanje privremene mjere.
9.1. Naime, ocjenjujući osnovanost žalbenih navoda, ovaj Sud prvenstveno polazi od svog višekratno izraženog stajališta da je institut privremene mjere, kao mjere osiguranja, uveden u upravni spor kao sredstvo osiguranja tražbina vjerovnika (bilo novčanog bilo nenovčanog potraživanja), a radi izbjegavanja teško popravljive štete koja bi mogla nastupiti prije pravomoćnog okončanja spora. Privremena mjera se, stoga, može odrediti ako predlagatelj osiguranja (ovdje tužitelj) učini vjerojatnim postojanje tražbine prema protivniku osiguranja (ovdje tuženiku), kao i opasnost da će bez takve mjere nastati teško popravljiva šteta, čemu ovdje nije udovoljeno, jer je izostalo postojanje tražbine tužitelja, kao predlagatelja osiguranja prema tuženiku, kao protivniku osiguranja.
9.2. Slijedom izloženog proizlazi da tužitelj u ovom sporu nema tražbine koja bi mogla biti ugrožena, a razlozi zbog kojih predlaže odgodu izvršenja rješenja tuženika ne mogu sami po sebi predstavljati razloge za određivanje privremene mjere.
10. Nisu pravno odlučni ni prigovori vezani za nenavođenje OIB-a stranaka u uvodu osporenog rješenja, čime je počinjena povreda odredbe članka 119. stavka 2. točke 4. ZUS-a. Ovo zbog toga što navedeni propust ne predstavlja bitnu povredu odredaba upravnog spora iz članka 126. stavka 2. i stavka 3. ZUS-a, jer ista nije niti bi mogla biti od utjecaja na donošenje odluke u ovoj stvari, koja je pravilna i na zakonu utemeljena.
11. Slijedom izloženog, a s obzirom da žalbeni navodi nisu od utjecaja na donošenje drukčije odluke u ovoj stvari, ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Senka Orlić-Zaninović
