REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3578/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr.sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kojeg zastupa punomoćnica Vlasta Joksimović, odvjetnica u Sisku protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Marija Vujasin, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o tužiteljevom i tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1494/2024-2 od 23. travnja 2025., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini broj P-59/2023-17 od 11. listopada 2024., na sjednici održanoj 10. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e :
I. Odbija se tužiteljev i tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
III. Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovara na prijedlog za dopuštanje revizije odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj i tuženik su podnijeli prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1494/2024-2 od 23. travnja 2025., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Kutini broj P-59/2023-17 od 11. listopada 2024.
1.2. Tužitelj je postavio tri pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
„1. Da li je sklapanjem dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN: 102/15 ), potrošač (korisnik kredita) izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi iz Osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli u CHF ili potrošač i dalje ima pravo potraživati iznose koje banka stekla bez osnove temeljem ništetnih odredbi Osnovnog ugovora?
2. Mogu li se odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15 (dalje: ZIDZPK), kao i odredbe dodatka ugovora kojim je provedena konverzija, tumačiti na način da je sklapanjem dodatka ugovora potrošaču - korisniku kredita u potpunosti izvršen povrat iznosa koje je banka (davatelj kredita) neosnovano stekla temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o promjeni kamatne stope i valutne klauzule u CHF sadržane u osnovnom ugovoru, iako ništetnost predmetnih odredbi osnovnog ugovora, niti povrat neosnovno stečenog nije regulirana odredbama ZIDZPK, niti odredbama dodatka osnovnog ugovora, posebice uzimajući u obzir i činjenicu da je ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF sudskom odlukom utvrđena gotovo tri godine nakon donošenja ZIDZPK i sklapanja dodatka?
3. Jesu li potrošači koji su sklopili dodatak ugovoru kojim je provedena konverzija, u odnosu na ništetnost odredbi osnovnog ugovora i za razdoblje primjene istog, izjednačeni i moraju li biti izjednačeni u pravima koja proizlaze iz izvanugovornih obveznih odnosa (pravo na povrat neosnovano stečenog temeljem ništetnih odredbi) s potrošačima koji taj dodatak nisu sklopili?“
1.3. Tuženik je postavio dva pitanja koja drži važnim za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a koja glase:
„1. Je li korisnik kredita koji je izvršio plaćanja na temelju (nepoštene) odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate jednostranom odlukom kreditora i/ili (nepoštene) odredbe kojom je glavnica kredita vezana za valutu CHF, iz ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, obeštećen sklapanjem i provedbom sporazuma o konverziji sklopljenim na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15)?
2. Pripada li korisniku kredita, nakon sklapanja sporazuma o konverziji koja je provedena sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15), isplata zakonskih zateznih kamata na svake pojedine iznose priznate u postupku konverzije od dana plaćanja do 30. rujna 2015.g.?
odnosno
Ima li potrošač, nakon sklapanja sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15), pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata na svake pojedine iznose priznate u postupku konverzije od dana plaćanja pojedinih mjesečnih iznosa na temelju nepoštenih ugovornih odredbi do dana kada su ti iznosi iskorišteni u korist potrošača za ispunjenje njegove obveze preuzete valjanim sporazumom o konverziji?“
1.4. Tuženik je naveo da su mu povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/1990, 135/1997, 113/2000, 28/2001, 76/2010, 5/2014 – dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17- dalje EKLJP) – pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano pravo na pristup sudu (čl. 29. Ustava), jednakost svih pred zakonom (čl. 14. Ustava) te pravo na djelotvoran pravni lijek (čl. 18. Ustava i 13. EKLJP).
2. Tužitelj nije podnio odgovor na tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije dok je tuženik u odgovoru na tužiteljev prijedlog za dopuštenje revizije osporio navode iz prijedloga i predložio prijedlog odbaciti uz nadoknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.
3.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja su tužitelj i tuženik postavili u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.2. Postavljena pitanja nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu jer pobijana odluka, u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja, ne odstupa od sudske prakse i pravnog shvaćanja izraženog u odlukama ovog suda broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. i sl., a ovaj sud u razlozima prijedloga ne nalazi razloga preispitivati tu sudsku praksu.
3.3. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika istaknutih tijekom postupka pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
3.4. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava na djelotvorno pravno sredstvo zajamčenog čl. 13. EKLJP, ovaj sud primjećuje da je tuženik na raspolaganju imao žalbu, kojom se i koristio. Činjenica da nije uspio u sporu ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Stoga tuženik nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižim sudovima bilo povrijeđeno pravo na djelotvorno pravno sredstvo.
4. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tužitelja i tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP – zbog pravnih pitanja koje tužitelj i tuženik smatraju važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava – valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i. 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je prijedlog tuženika koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP – u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda – valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
5. Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.
Zagreb, 10. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
