Poslovni broj: Usž-604/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članica vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog zapisničara, u upravnom sporu tužitelja Koprivničko-križevačke županije, Koprivnica Ulica Antuna Nemčića 5, OIB:06872053793, protiv tuženika Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, OIB:76767369197, radi davanja zakupa prava lova, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4872/2024-2 od 3. siječnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4872/2024-2 od 3. siječnja 2025.
Obrazloženje
1. Osporenim rješenjem prvostupanjskog upravnog suda odbačena je tužba tužitelja podnesena protiv rješenja tuženika, KLASA: 040-01/23-01/415, URBROJ: 525-10/609-24-34 od 23. listopada 2024. kojim je oglašena ništavom odluka tužitelja, KLASA: UP/I-323-01/24-01/15, URBROJ: 2137-04/11-24-2, od 19. srpnja 2024. o davanju zakupa prava lova u zajedničkom otvorenom lovištu broj VI/131- „MALI KALNIK“ lovačkom društvu „Lještarka“ Mali Kalnik, Deklešanec 88.
2. Tužitelj je protiv osporenog rješenja izjavio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga, navodeći u bitnom, da se pobijanim rješenjem zanemaruje zakonska uloga tužitelja u postupku davanja prava zakupa lovišta te se ne uzimaju u obzir odredbe članka 128. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku i članka 18. Zakona o upravnim sporovima, kao ni zakonska uloga tužitelja prema Zakonu o lovstvu. Naglašava da prema odredbi članka 23. Zakona o lovstvu, izvršno tijelo tužitelja ima ovlast donositi odluku o raspisivanju javnog natječaja za davanje prava zakupa lovišta, kao i odluku o davanju zakupa prava lova u zajedničkom lovištu. Tvrdi da se oglašivanjem ništavom odluke tužitelja od strane tuženika izravno utječe na zakonom propisana prava i obveze tužitelja i njegovu zakonsku ulogu uređenu Zakonom o lovstvu. Osim navedenog, tvrdi da rješenje tuženika ima daljnje posljedice na izvršenje zakonom propisanih zadaća tužitelja, kao npr. naknada štete od divljači u zajedničkim lovištima koja nisu pod ugovorom, a što nedvojbeno opravdava pravni interes za vođenje upravnog spora. Smatra da se pravni interes očituje i u zaštiti zakonitosti postupaka koje provodi, kao i zaštiti svojih ovlasti kao davatelja zakupa, a odbacivanjem tužbe, došlo je do povrede odredbe članka 18. Zakon o upravnim sporovima.
2.1. Nadalje tvrdi da Zakon o lovstvu, kao lex specialis, ne sadrži posebne odredbe kojima bi se reguliralo pravo na pokretanje upravnog spora u opisanom slučaju, ali da navedeni Zakon nema ni odredbe koje bi isključivale primjenu općeg zakona, a slijedom čega se na postupak odlučivanja i pravnu zaštitu primjenjuju odredbe članka 4. i 128. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku. Održavanjem na snazi pobijanog rješenja imalo bi za posljedicu pravnu situaciju u kojoj je tužitelju onemogućeno zaštiti svoje zakonske ovlasti i interese pred nadležnim sudovima, a što je protivno i odredbi članka 19. Ustava Republike Hrvatske. S obzirom na to da tužitelj ima pravni interes i aktivnu legitimaciju za pokretanje upravnog spora, predlaže ovom Sudu usvojiti žalbu i poništiti prvostupanjsko rješenje te vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu navodi da tužitelj pogrešno ističe da su mu Zakonom o lovstvu propisana prava, obzirom da su mu navedenim Zakonom propisane samo obveze kao davatelja prava lova te mu se tim Zakonom nije dodijelilo svojstvo stranke već nadležnog tijela, a koje tijelo mora u skladu s odredbama Zakona taj isti zakon neposredno provoditi. Tvrdi da se odredba članka 128. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku odnosi na stranke u upravnoj stvari na koje se odnosio ništavi akt, a ne na nadležno tijelo koje je taj ništavi akt donijelo. Obzirom da tužitelj ne navodi činjenice koje bi utjecale na drukčije rješenje predmetne stvari, niti iznosi pravno relevantne prigovore koji bi doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava, predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku odluku.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući osporeno rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski upravni sud pravilno postupio kada je odbacio tužbu jer je, prije meritornog rješavanja tužbenog zahtjeva, osnovano ocijenio da nisu ispunjene procesne pretpostavke za vođenje predmetnog upravnog spora iz članka 46. stavka 1. točke 2. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24.-dalje u tekstu: ZUS). Tom odredbom je propisano da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da se pojedinačnom odlukom, postupanjem ili upravnim ugovorom ne dira u pravo ili pravni interes tužitelja.
5. Naime, iz sadržaja spisa predmeta proizlazi da tužitelj nije stranka u upravnom postupku, već je donositelj upravnog akta prvostupanjskog rješenja od 19. srpnja 2024. o davanju zakupa prava lova u zajedničkom otvorenom lovištu broj VI/131- „MALI KALNIK“ lovačkom društvu „Lještarka“ Mali Kalnik, Deklešanec 88., a koje je ovdje osporenim rješenjem tuženika oglašeno ništavim.
6. Stranke u upravnom sporu su, u smislu odredbe članka 17. ZUS-a, tužitelj, tuženik i zainteresirana osoba, a prema odredbi članka 18. stavku 1. ZUS-a, tužitelj je fizička ili pravna osoba koja smatra da su joj prava i pravni interesi povrijeđeni pojedinačnom odlukom, postupanjem javnopravnog tijela, odnosno propuštanjem donošenja pojedinačne odluke ili postupanja javnopravnog tijela u zakonom propisanom roku ili sklapanjem, raskidom ili izvršenjem upravnog ugovora.
7. Odredbom pak članka 20. stavka 1. ZUS-a propisano je da je zainteresirana osoba svaka osoba kojoj bi poništavanje, izmjena ili donošenje pojedinačne odluke, postupanje ili propuštanje postupanja javnopravnog tijela, odnosno sklapanje, raskid ili izvršavanje upravnog ugovora povrijedilo njezino pravo ili pravni interes. U smislu stavka 2. citirane zakonske odredbe, zainteresirana osoba je i javnopravno tijelo koje smatra da sudska odluka može imati učinak na prava i pravne interese koje to javnopravno tijelo štiti na temelju zakona.
8. Slijedom izloženog, proizlazi da tužitelj nije osoba kakvu imaju u vidu odredbe članka 18. stavka 1. i članka 20. stavka 1. i 2. ZUS-a, već tijelo koje, kao prvostupanjsko, u postupku donosi rješenje kojim odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, protiv kojeg rješenja stranka može izjaviti pravne lijekove, a što tužbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja tuženika čini nedopuštenom.
9. Kraj takvog stanja stvari, ovaj Sud nalazi da se rješenjem tuženika ne dira ni u kakvo pravo ili pravni interes tužitelja, radi čega ne postoji aktivna legitimacija tužitelja za podnošenje tužbe u predmetnom upravnom sporu, a koju činjenicu je prvostupanjski upravni sud pravilno utvrdio te je za svoju odluku iznio valjane razloge, koje prihvaća i ovaj Sud, jer su utemeljeni na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog i postupovnog prava.
10. Slijedom svega navedenog, prigovori koje tužitelj iznosi u žalbi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari, a pri čemu je pravilno tuženik pojasnio da se odredba članka 128. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09., 110/21.) kojom se propisuje mogućnost pokretanja žalbe, odnosno upravnog spora, odnosi na stranke na koje se odnosio ništav akt, a ne na nadležno tijelo koje je taj ništavi akt donijelo.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1., u vezi članka 128. stavka 4. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
