Poslovni broj: Usž-4575/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća, te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja TD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nikola Klaić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Klaić & Klaić, Kutina, Kolodvorska 24, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, Rovinj, Istarska 13, OIB: 36162371878, radi protjerivanja iz Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-10/2025-7 od 24. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci, poslovni broj: Us I-10/2025-7 od 24. rujna 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave istarske, Policijske postaje Rovinj - Rovigno, KLASA: UP/I-216- 04/24-01/4581, URBROJ: 511-08-28-24-3 od 2. prosinca 2024., podredno radi određivanja zabrane ulaska i boravka tužitelja u Europskom gospodarskom prostoru (dalje: EGP) u trajanju od jedne godine i radi naknade troškova upravnog spora.
2. Osporenim rješenjem tuženika protjeruje se iz Republike Hrvatske tužitelj, od oca T, rođen **.**.1975. u mjestu Bihać, Bosna i Hercegovina, državljanin Bosne i Hercegovine, s adresom prebivališta u [adresa], Bosna i Hercegovina, nositelj osobne iskaznice Bosne i Hercegovine serijskog broja: 081606A2T, izdane 5. srpnja 2022. u MUP USK Bosanska Krupa, po zanimanju građevinski tehničar, bez statusa u Republici Hrvatskoj (točka 1. izreke), utvrđeno je da je nezakonito ušao i boravio u Republici Hrvatskoj te mu se određuje zabrana ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od dvije godine, računajući od dana prisilnog udaljenja (točka 2. izreke), te je određeno da će se prisilno udaljiti u Bosnu i Hercegovinu, državu podrijetla (točka 3. izreke).
3. Tužitelj žalbom pobija presudu zbog bitne povrede odredaba upravnog spora, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava (članak 126. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, 36/24. - dalje: ZUS). Navodi da je nesporno nezakonito boravio u [adresa], odnosno EGP-u i da je postojala zakonska osnova da ga se protjera iz Republike Hrvatske i odredi zabrana ulaska i boravka u EGP-u. Također ne spori da je 3. prosinca 2024. napustio područje EGP-a na graničnom prijelazu Maljevac, a što je vidljivo iz izlaznog pečata granične policije na osporenom rješenju koje je priložio uz tužbu. Sporno mu je vremensko trajanje zabrane ulaska i boravka u EGP-u u trajanju od dvije godine jer nije razmjerno određeno u skladu s okolnostima konkretnog slučaja. Smatra da nije uzeto u obzir njegovo obiteljsko stanje i interesi njegove obitelji jer članice njegove uže obitelji stalno žive, odnosno imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ističe da je u braku s hrvatskom državljankom s kojom ima zajedničko maloljetno dijete, o kojem zajedno skrbi sa suprugom, zbog čega je zainteresiran za reguliranje statusa u Republici Hrvatskoj radi spajanja obitelji. U tom smislu navodi da treba promatrati okolnosti pod kojima je ušao u Republiku Hrvatsku, prisiljen teškim životnim okolnostima i radeći nadničarske poslove kako bi doprinosio za život i uzdržavanje malodobne kćeri. Upravo iz navedenog razloga smatra da je zabrana ulaska i boravka u EGP mogla biti izrečena u trajanju od jedne godine kako je i zatražio tijekom upravnog spora. Ističe da je potvrđivanjem osporenog rješenja tuženika povrijeđen zakon na njegovu štetu, a kojim nije poštovano ustavno i konvencijsko načelo razmjernosti. Predlaže poništiti pobijanu presudu i usvojiti tužbeni zahtjev, podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora. Potražuje i trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik u odgovoru na žalbu ostaje kod svih navoda iz odgovora na tužbu. Navodi da je tužitelj posljednji zabilježeni zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj imao 15. travnja 2017., nakon kojeg je grubo zanemario rješavanje istoga, a što je posljedično dovelo do toga da u razdoblju dužem od sedam godina nije imao reguliran status u Republici Hrvatskoj. Neosnovanim smatra navode tužitelja da nije uzeta u obzir njegova obiteljska situacija, odnosno da uzdržava malodobnu kćer, jer je tijekom upravnog postupka izjavio da ne živi niti konzumira brak s hrvatskom državljankom, a niti vodi brigu o zajedničkoj malodobnoj kćeri. Ističe da je upravo na osnovi navedenog zaključeno da se donošenjem osporenog rješenja neće utjecati na brigu o zajedničkoj kćeri niti na njezin psihofizički razvoj. Smatra da tužitelj u odnosu na istaknutu povredu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nije argumentirao svoje navode, a osporeno rješenje je doneseno u skladu s člankom 193. stavkom 1. u vezi s člankom 190. Zakona o strancima („Narodne novine“, 133/20., 114/22. i 151/22. – dalje: Zakon). Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu kao i postupak koji joj je prethodio u skladu s člankom 134. stavkom 1. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti te Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanima.
7. Osporeno rješenje tuženika doneseno je primjenom članka 193. u vezi s člankom 190. stavkom 2., člankom 192. stavkom 1., stavkom 6. i stavkom 7. i člankom 203. Zakona, nakon što je 29. studenoga 2024., prilikom kontrole vozila u Rovinju, utvrđeno da tužitelj, kao državljanin treće zemlje, nema reguliran boravak u Republici Hrvatskoj. Izvršenim kriminalističkim istraživanjem i službenim provjerama u evidencijama tuženika utvrđeno je da je tužitelju 24. travnja 2024. izdan obvezni prekršajni nalog radi nezakonitog boravka i neprijavljivanja kratkotrajnog boravka te je doneseno rješenje o povratku, po kojem je postupio i 5. svibnja 2024. izašao iz Republike Hrvatske; da mu je 6. svibnja 2024. odbijen ulazak u Republiku Hrvatsku na graničnom prijelazu Ličko Petrovo Selo; da je 14. lipnja 2024. u večernjim satima u blizini graničnog prijelaza Hrvatska Kostajnica nezakonito ušao u Republiku Hrvatsku (prevezen čamcem preko rijeke Une za novčanu naknadu) te je sve do 29. prosinca 2024. nastavio nezakonito boraviti u Republici Hrvatskoj na više adresa u Rovinju, gdje je radio različite poslove održavanja apartmana i kuća.
8. Budući da je tijekom upravnog postupka utvrđeno da tužitelj nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj od 2017. godine, da ne ostvaruje faktičnu obiteljsku zajednicu u Republici Hrvatskoj, da njegovoj supruzi, s kojom ne živi, ne prijeti povratak u njegovu zemlju podrijetla niti da takav rizik postoji za njihovu kći, da tužiteljevo protjerivanje u manjoj mjeri utječe na najbolji interes i dobrobit njegove kćeri jer s istom ne živi i u vrijeme donošenja osporenog rješenja je imala 17 godina, kao i da je njegova veza s Republikom Hrvatskom ograničena samo na povremene nezakonite boravke, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da je tuženik osnovano, primjenom navedene zakonske odredbe, donio rješenje o protjerivanju.
9. U konkretnom slučaju činjenice na kojima se temelji osporeno rješenje tuženika utvrđene su na osnovi službenih podataka kojima raspolaže tuženik i izjave tužitelja u upravnom postupku (zapisnik od 2. prosinca 2024.), a koje odlučne činjenice su tužitelju poznate i koje su tijekom ovog postupka bile nesporne.
10. Imajući na umu utvrđeno činjenično stanje, razmotreno u okviru općih i posebnih zaštitnih mjera iz članka 182. i članka 191. Zakona, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da individualizirano razmatranje tih mjera ne dovodi u sumnju zakonitost osporenog rješenja tuženika, a niti primjena kriterija razvijenih u konvencijskoj praksi ne ukazuje na povredu članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori", 18/97., 6/99., 8/99., 14/02., 1/06. i 13/17.).
11. U odnosu na trajanje mjere zabrane ulaska i boravka u EGP-u pravilno prvostupanjski sud navodi da se radi o rješavanju javnopravnog tijela po slobodnoj (diskrecijskoj) ocjeni te u skladu s člankom 4. stavkom 2. ZUS-a sud ne može preispitivati pravilnost takve odluke, već odlučivati o zakonitosti takve odluke, granicama ovlasti i svrsi radi koje je ovlast dana. Budući da je mjera određena u trajanju od dvije godine, dakle u okviru zakonskog raspona od tri mjeseca do pet godina, a ne u maksimalno propisanom trajanju, te s obzirom na to da je tužitelj višekratno nezakonito ulazio u Republiku Hrvatsku i da od 2017. godine nije regulirao svoj status, opravdano je zaključeno da je tužitelj pokazao nebrigu i nezainteresiranost za svoj status u Republici Hrvatskoj, pa je prvostupanjski sud, uz dostatno obrazložene razloge tuženika, pravilno navode tužitelja ocijenio neosnovanima.
12. Polazeći od činjenica utvrđenih u upravnom postupku, koje tužitelj ne dovodi u sumnju, niti je predložio izvođenje dokaza kojima bi se eventualno isto moglo osporiti, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je rješenje tuženika doneseno na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog prava i uz pravilnu primjenu materijalnog prava. Prvostupanjski sud se očitovao na sve tužbene prigovore i iznio je razloge na temelju kojih smatra da nisu osnovani i od utjecaja na drugačije rješavanje ove upravne stvari, a s kojim obrazloženjem je suglasan i ovaj Sud.
13. Slijedom navedenog, tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude koja je donesena na temelju pravilno utvrđenih činjenica te uz pravilnu primjenu materijalnog prava, dok povrede pravila postupka, ustavnih i konvencijskih prava tužitelja ovaj Sud nije našao. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji ujedno otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.
14. S obzirom na to da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom, to je u skladu s člankom 147. stavkom 1. ZUS-a prvostupanjski sud pravilno odbio njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
15. Kako je žalba odbijena, tužitelj nema pravo na naknadu troška za sastav žalbe (članak 147. stavak 1. ZUS-a).
16. Trebalo je stoga, na temelju članka 135. stavka 1. i članka 147. stavka 1. ZUS- a, odlučiti kao u izreci presude.
U Zagrebu 10. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
dr. sc. Sanja Otočan
