REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-5096/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Općine Lovran, Lovran, Šetalište maršala Tita 41, OIB: 38513636075, kojeg zastupa punomoćnik Branislav Musulin, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Bojan Nikolić i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1243/2024-2 od 12. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pn-107/2022-18 od 7. lipnja 2024., u sjednici održanoj 10. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1243/2024-2 od 12. lipnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Osijeku broj Pn-107/2022-18 od 7. lipnja 2024.

2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je naveo da ga podnosi zbog pravnih pitanja koja smatra važnima za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi (čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku), kao i zbog povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku).

2.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije, tuženik je naznačio sljedeća pravna pitanja:

„1. Da li u situaciji kada se ročište drži pred sudom u izmijenjenom sastavu glavna rasprava mora početi iznova ako se jedna od stranaka protivi da se čitanjem zapisnika o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka i vještaka utvrđuju sporne činjenice – čl. 315. st. 3. ZPP-a, te da li sud u takvoj situaciji mora posebnim rješenjem konstatirati (utvrditi) na zapisnik da glavna rasprava počinje iznova?

2. Da li u situaciji kada u postupku pred novim sucem pojedincem koji je odlučivao o tužbenom zahtjevu niti jedan dokaz nije izveden neposredno, a jedna od stranaka se protivila čitanju zapisnika o izvođenju dokaza saslušanjem svjedoka i vještaka, popust suda da neposredno sasluša predloženog svjedoka sudionika štetnog događaja i prometnog vještaka na okolnosti nastanka štetnog događaja, predstavlja povredu osnovnih načela parničnog postupka – načela neposrednosti i načela usmenosti, a sve uz bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 4. i čl. 315. st. 3. ZPP-a, iako bi neposrednim izvođenjem tih dokaza za tu stranku mogla biti donesena povoljnija odluka?

3. Da li se o odgovornosti za štetu u parnici u kojoj je na dva nasljednika (čl. 1105. st.1. ZOO) prešla tražbina neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti iz čl. 1100. ZOO, pri čemu je u odnosu na jednog nasljednika odluku donio jedan sudac pojedinac koji je neposredno izvodio dokaze koji se tiču odgovornosti dok je u odnosu na drugog nasljednika odluku donio drugi sudac pojedinac koji nije izveo niti jedan neposredni dokaz koji se tiče odgovornosti, može ponovno odlučiti o odštetnoj odgovornosti?

4. Da li je činjenica da je u odnosu na jednog od nasljednika pravomoćnom presudom riješeno o odštetnoj odgovornosti zapreka da u drugoj presudi koja se donosi u odnosu na drugog nasljednika u pogledu istog štetnog događaja sud ponovno odluči o odštetnoj odgovornosti na drugačiji način (kao u odlukama Vrhovnog sud RH Rev-1032/84, Rev-54/1993, Rev x-765/13, Rev 3024/2014, Rev-x-917/2016, te Rev 374/2022)?

5. Da li dužina razdoblja od ozljeđivanja do smrti neposrednog oštećenika utječe na visinu pravične novčane naknade u situaciji kada neposredni oštećenik koji je direktno stradao u prometnoj nesreći podnese zahtjev za naknadom štete zbog povrede prava osobnosti i izvjesno vrijeme nakon podnošenja zahtjeva premine od posljedica zadobivenih u prometnoj nesreći, pa tražbina naknade neimovinske štete pređe na nasljednika (čl. 1105. st. 1. ZOO u svezi s čl. 1100. ZOO)?

6. Da li dužina razdoblja trpljenja neimovinske štete od štetnog događaja do smrti neposrednog oštećenika koji je direktno stradao u prometnoj nesreći i čija šteta se nasljeđuje utječe na visinu pravične novčane naknade za dosudu njegovom nasljedniku i da li s tim u svezi odluka nižestupanjskih sudova u ovoj pravnoj stvari odstupa od prakse Vrhovnog suda RH broj Rev-1371/2015-9 od 18.12.2019.?

7. Je li prilikom odlučivanja o žalbi tuženika drugostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 365. i čl. 375. ZPP-a, a sve u svezi s čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer se u drugostupanjskoj presudi uopće nije očitovao, niti je spomenuo i nije ocijenio konkretne prigovore i žalbene razloge tuženika vezano za visinu dosuđene naknade štete po prvostupanjskom sudu, a koji su od odlučnog značaja za rješenje spora?

8. Je li drugostupanjski sud dužan obrazložiti svoju odluku na način da iznese razloge za svoju odluku u smislu iznošenja dostatnih razloga o ključnim elementima spora, odnosno onima koji su od odlučnog značaja za njegov ishod, a koje stranke ističu u svojim podnescima i tvrdnjama tijekom postupka uključujući i one o visini dosuđene naknade štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje neposrednog oštećenika (pok. ĐM) u smislu odredbe čl. 1100. ZOO koja se dosuđuje njegovom nasljedniku u smislu odredbe čl. 1105. st. 1. ZOO? 9. Da li u parnici za naknadu neimovinske štete iz čl. 1100. ZOO u kojoj više nema tužitelja, kada zbog smrti tužitelja iz tužbe dođe do prekida postupak, teče zakonska zatezna kamata na utuženu glavnicu neimovinske štete neovisno o tome što novi tužitelj ne postoji odnosno da li tuženik kao dužnik duguje zakonsku zateznu kamatu novom tužitelju kao vjerovniku tj. nasljedniku iz čl. 1105. st. 1. ZOO kojeg nema, za koga tuženik ne zna tko je i koji ne preuzima prekinuti postupak i to još u situaciji kada nema određenog tužbenog zahtjeva novog tužitelja pa tuženik kao dužnik zbog izostanka novog tužitelja kao vjerovnika ne zna visinu tražbine naknade neimovinske štete koja prelazi na nasljednika u smislu odredbe čl. 1105. st. 1. ZOO? 10. Je li za tijek zakonske zatezne kamate na potraživanu naknadu štete iz čl. 1105. st.1. ZOO u svezi s čl. 1100. ZOO, od značaja datum kada je nasljednik preuzeo postupak i istaknuo određeni tužbeni zahtjev vezano za tražbinu naknade neimovinske štete ili zakonska zatezna kamata teče od dana kada je neposredni oštećenik, tužitelj iz tužbe koji je tijekom parnici preminuo, podnio odštetni zahtjev ili tužbu neovisno o tome kada se nasljednik legitimirao u parnici i kada je nasljednik preuzeo postupak i istaknuo određeni zahtjev za naknadom štete iz čl. 1105. st. 1. ZOO u svezi s čl. 1100. ZOO, čak i u situaciji kada bi preuzimanje postupka od strane nasljednika iz čl. 1105. st. 1. ZOO uslijedilo nakon npr. 10 ili 30 ili 50 godina… od dana prekida postupka zbog smrti neposrednog oštećenika – tužitelja iz tužbe?“.

3. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.

4. Postupajući sukladno odredbi čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava u sudskoj praksi, sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP.

5. Prva dva postavljena pravna pitanja tuženika u prijedlogu za dopuštenje revizije, upućuju da je u postupku pred prvostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 315. st. 3. ZPP te čl. 4. ZPP koja je je bila od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (čl. 354. st. 1. ZPP). Odluke na koje se je podnositelj pozvao ukazujući na važnost postavljenih pravnih pitanja (broj Rev- 1520/00, Rev-724/24) nisu donesene u činjeničnoj i pravnoj situaciji koja bi bila podudarna onoj u ovom konkretnom predmetu, dok važnost tih pitanja iz drugih razloga tuženik nije argumentirao. Stoga se ta pravna pitanja ne mogu smatrati važnima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

6. Glede trećeg i četvrtog pitanje koja je tuženik naznačio u prijedlogu za dopuštenje revizije, valja reći da tuženik postavljenim pitanjima ne uzima u obzir činjenicu da je u konkretnom slučaju riječ o parničnom postupku u kojemu je na dva nasljednika prešla tražbina neimovinske štete iza pok. neposredno oštećenog (koji je tu parnicu pokrenuo), sukladno odredbi čl. 1105. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 i 41/08 - dalje: ZOO). Odluke na koje se tuženik poziva (broj Rev- 1032/84, Rev-54/1993, Revx-765/13, Rev-3024/14, Revx-917/16, Rev-374/22), navodeći da pobijana drugostupanjska presuda odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda (prema kojemu činjenica da je u prijašnjoj pravomoćnoj presudi riješeno o odštetnoj odgovornosti kao prethodnom pitanju nije zapreka da u drugoj presudi, u pogledu istog štetnog događaja, sud ponovno odluči o odštetnoj odgovornosti) donesene su u okolnostima tih konkretnih predmeta, u odnosu na koje su primijenjene u tim slučajevima relevantne materijalnopravne odredbe. Stoga se ne može zaključiti da bi pravno shvaćanje na kojemu je utemeljena pobijana drugostupanjska presuda odstupalo od shvaćanja revizijskog suda iznesenog u navedenim odlukama, te se ta pitanja ne mogu smatrati važnima u sukladno odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP.

7. Peto i šesto pitanje naznačeno u prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije odnose se na visinu dosuđene naknade neimovinske štete. Pritom se tuženik pozvao na odluku ovog suda broj Rev-1371/15 od 18. prosinca 2019., navodeći da je tom odlukom u okolnostima istovjetnima konkretnom slučaju dosuđeni niži iznos naknade neimovinske štete. Međutim, u tom predmetu je sud odlučivao imajući na umu Orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine nematerijalne štete Vrhovnog suda RH od 29. studenoga 2002., dok je pobijana presuda donesena nakon njihove izmjene donošenjem Orijentacijskih kriterija za utvrđivanje pravične novčane naknade neimovinske štete Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. Nadalje, tuženik se je pozvao na odluku Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1279/2023 od 12. veljače 2025. ukazujući na različitu praksu drugostupanjskih sudova. Navedena drugostupanjska odluku nije donesena u činjeničnoj situaciji podudarnoj konkretnom predmetu, te se ne može smatrati odgovarajućim razlogom za intervenciju ovog suda radi ujednačavanja sudske prakse. Zato se postavljena pravna pitanja ne mogu smatrati važnima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

8. Tuženik je u prijedlogu za dopuštenje revizije pod rednim brojevima sedam i osam naznačio postupovnopravna pitanja kojima ukazuje da je u postupku pred drugostupanjskim sudom počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP, te da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Međutim, ta pitanja se ne mogu smatrati važnima u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, jer su odluke na koje se je tuženik pozvao navodeći ih kao razloge važnosti postavljenog pitanja (odluka revizijskog suda broj Revx-1174/11, odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U- III-604/2016, U-III-374/2008, U-III-350/2007, U-III-2832/2009 i dr. te odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Rajković protiv Hrvatske te Jačimović protiv Hrvatske) donesene u predmetima u kojima procesnopravna situacija nije podudarna onoj u ovom konkretnom predmetu. Pritom valja naglasiti da je drugostupanjski sud postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP te je u obrazloženju drugostupanjske presude ocijenio one žalbene navode tuženika koji su od odlučnog značaja.

9. Devetim i desetim pravnim pitanjem tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije prigovara odluci suda o tijeku zateznih kamata na dosuđenu glavnicu, pozivajući se na odluke revizijskog suda (broj Rev-499/24, Rev-139/25, Rev-573/24) u kojima je izraženo pravno shvaćanje prema kojemu je tuženik u obvezi platiti zatezne kamate na preinačeni dio tužbenog zahtjeva od trenutka kad je isti postavljen, s obzirom na to da ne može biti u zakašnjenju u odnosu na razdoblje prije nego što je uopće postavljen preinačeni tužbeni zahtjev. Međutim, tuženik nije postupio sukladno odredbi sukladno odredbi čl. 387. st. 3. ZPP, jer uz prijedlog za dopuštenje revizije nije dostavio dijelove spisa s naznakama spornih dijelova na koje se je u prijedlogu pozvao argumentirajući takve svoje tvrdnje (tužbu, preinaku tužbe), radi čega se ne može zaključiti da bi postavljena pitanja bila važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.

10. Stoga je valjalo na temelju odredbe čl. 387. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 389.b st. 1. ZPP, riješiti kao u točki I. izreke ovog rješenja.

11. Tuženik je istaknuo da mu je u postupku pred drugostupanjskim sudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 5/14 i 69/17 - dalje: Ustav RH) i čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

12. Ocjena ovog suda je da je drugostupanjski sud odgovorio na odlučujuće navode tuženika, te da je drugostupanjska presuda obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.

13. Slijedom navedenog, prijedlog za dopuštenje revizije valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odbaciti i u dijelu u kojem je podnesen na temelju odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP, te odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

mr. sc. Dražen Jakovina