REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-501/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Miro Dragović, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice VZL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Saša Pavličić Bekić, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-818/2018-2 od 18. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2814/2018-178 od 29. lipnja 2018., u sjednici održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice.

r i j e š i o  j e:

Odbacuje se revizija tuženice protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2814/2018-178 od 29. lipnja 2018.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 248.329,50 kn neto sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose (pobliže navedene pod točkom I. izreke prvostupanjske presude) od dospijeća do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 58.676,42 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. lipnja 2018. pa do isplate, a pod točkom III. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za isplatom preko iznosa od 248.329,50 kn neto do 248.329,50 kn bruto.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka u pobijanom dijelu (obvezujućem dijelu).“.

3. Protiv presuda sudova prvog i drugog stupnja tuženica je podnijela reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija tuženice protiv prvostupanjske presude nije dopuštena, a protiv drugostupanjske presude nije osnovana.

U odnosu na reviziju tuženice protiv prvostupanjske presude

6. S obzirom da prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13. i 89/14. - dalje: ZPP) stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, to revizija tuženice, u dijelu kojim podnosi reviziju protiv prvostupanjske presude, nije dopuštena.

7. Zbog toga je valjalo reviziju tuženice protiv prvostupanjske presude odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP, te odlučiti kao u izreci ovog rješenja.

U odnosu na reviziju tuženice protiv drugostupanjske presude

8. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem je ona pobijana revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. Osporavajući zakonitost pobijane presude tuženica u reviziji protiv drugostupanjske presude ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

10. Međutim, ispitujući pobijanu presudu zbog navedenog revizijskog razloga sud je utvrdio da drugostupanjski sud u pobijanoj odluci, suprotno tvrdnji tuženice, nije počinio bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP jer pobijana drugostupanjska odluka, nema nedostataka i može se ispitati te sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku, pa nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se poziva revidentica obrazlažući postojanje te povrede iznošenjem vlastite ocjene izvedenih dokaza i donesenih zaključaka (u pogledu visine mjesečne neto plaće tužitelja, a vezano uz ocjenu visine izgubljene zarade zbog predmetnog štetnog događaja, kao i u pogledu postojanja uzročno-posljedične veze između štetnog događaja i umirovljenja tužitelja) od one koju su izveli sudovi u postupku koji je prethodio reviziji.

11. Nadalje, neosnovani su revizijski navodi tuženice da su sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. i t. 12. ZPP, jer da su prekoračili tužbeni zahtjev tužitelja kada su, iako je tužitelj podneskom od 10. svibnja 2017. konačno uredio tužbeni zahtjev i tražio isplatu 248.031,36 kn, prihvatili tužbeni zahtjev u iznosu 248.329,50 kn, obrazlažući to omaškom u pisanju.

11.1. Navedeno stoga što, suprotno revizijskim navodima tuženice, nisu počinjene navedene bitne povrede na koje se tuženica poziva, s obzirom da iz pobijane presude proizlazi da je drugostupanjski sud odgovarajući na žalbene navode tuženice dao jasne i valjane razloge za svoju ocjenu da nije došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva (glede zahtjeva tužitelja iz podneska od 10. svibnja 2017. kojim je potraživao izgubljenu zaradu u iznosu od 248.031,36 kn, u odnosu na prihvaćeni tužbeni zahtjev u iznosu 248.329,50 kn), već da se radi o pogrešci u pisanju, odnosno u računanju na strani tužitelja, s obzirom da zbroj pojedinačnih dosuđenih iznosa predstavlja ukupno dosuđeni iznos od 248.329,50 kn, pa da sud tužitelju nije dosudio više od onoga što tužitelj traži, a koje razloge prihvaća i ovaj sud.

11.2. Stoga, navodi revizije u kojima tuženica u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi činjenice, drugačije ocjenjuje provedene dokaze i daje drugačije zaključke od zaključaka drugostupanjskog suda iznesenog u obrazloženju te odluke predstavljaju činjenične prigovore koji nisu od značaja u ovom postupku. To iz razloga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11.3. Osim toga, s obzirom da tuženik protiv odbijajućeg dijela tužbenog zahtjeva ne može ulagati pravni lijek to su neodlučni revizijski navodi u odnosu na odbijajući dio tužbenog zahtjeva za isplatom preko neto do bruto iznosa.

11.4. Zbog svega navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka koji tuženica ističe u reviziji.

12. Nije ostvaren niti revizijski navod pogrešne primjene materijalnog prava.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade kao posljedice štetnog događaja od 8. listopada 2004.

14. U postupku je utvrđeno:

- da među strankama nije sporna pasivna legitimacija i nastanak štetnog događaja,

- da je tužitelj ozlijeđen na radnom mjestu kod tuženice 8. listopada 2004. radeći kao konobar, od gosta ugostiteljskog objekta u kojem je tužitelj radio,

- da je do fizičkog napada gosta na tužitelja došlo za vrijeme redovnog radnog vremena tužitelja u noćnoj smjeni,

- da je SZ kao gost ugostiteljskog objekta pravomoćno proglašen krivim za kazneno djelo teškog tjelesnog ozljeđivanja tužitelja,

- da je tužitelj u tom štetnom događaju zadobio višestruki hematom mekog oglavka, udarac u desno prsište, prijelom nosnih kostiju bez pomaka, krvarenje iz nosa i traumatsko puknuće lijevog bubnjića,

- da je tužitelj pretrpio fizičke bolove, strah, da su kod tužitelja zaostale trajne posljedice, odnosno duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti od 9,5% (vid i radna sposobnost), te je tužitelju bila potrebna tuđa pomoć i njega (za svakodnevne higijenske potrebe),

- da je pravomoćno odlučeno o visini naknade nematerijalne štete, kao i o visini naknade štete s naslova tuđe pomoći i njege (presudom tog suda poslovni broj Pr- 2440/05-168 od 30. kolovoza 2017., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2960/2017-2 od 30. studenoga 2017.),

- da tuženik tijekom postupka nije isticao da bi napad gosta na tužitelja predstavljao isključivu krivnju te treće osobe (gosta),

- da je, s obzirom na prirodu tužiteljevog posla, susretanje s agresivnim gostima lokala sastavni dio procesa rada i tužitelj se mora susretati s njima u svom poslu konobara po redovnom tijeku stvari, pa da stoga postoji uzročno-posljedična veza između povreda i procesa rada, odnosno radnje štetnika i procesa rada, pa se stoga ne smatra trećom osobom ona osoba čije su radnje manifestacija rizika zbog kojih se obavlja djelatnosti,

- da napad gosta na konobara nije radnja treće osobe i ta radnja ne otklanja odgovornost tuženice koja odgovara za štetu nastalu obavljanjem djelatnosti,

- da je tužitelj u konkretnom slučaju pretrpio ozljedu na radu, a tuženica u postupku nije dokazala da je do štetnog događaja došlo krivnjom tužitelja ili treće osobe,

- da je napad na tužitelja bio u ugostiteljskom objektu, na radnom mjestu tužitelja i da se radilo o napadu za vrijeme radnog vremena, a da tužitelj tome napadu nije ničim doprinio,

- da je za štetni događaj isključivo odgovoran poslodavac tužitelja-tj. tuženica,

- da tužitelj nije suodgovoran za štetni događaj,

- da je mjesečna zarada tužitelja bila u iznosu od 4.000,00 kn,

- da je ranijom odlukom (Pr-2440/05-168 od 30. kolovoza 2017., koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2960/2017-2 od 30. studenoga 2017.) razriješeno pitanje odgovornosti tuženice, visina nematerijalne štete, doznaka za bolovanje, te visine mjesečne zarade od 4.000,00 kn,

- da je rješenjem HZMO tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, pri čemu je kao uzrok invalidnosti navedena ozljeda na radu i bolest u omjeru 50%:50%,

- da iz kontraindikacija za rad koje je ocijenio vještak HZMO a što navodi i vještak medicine rada proizlazi da se tužitelj ne smije fizički naprezati, da ne smije raditi sa strankama i da ne smije obavljati odgovorne poslove,

- da je vještak medicine rada u svom nalazu naveo da usprkos bolesti od kojih je tužitelj bolovao prije štetnog događaja, da je tužitelj obavljao svoje poslove konobara, ali da po štetnom događaju tužitelj više nije mogao raditi sa strankama, a to su gosti restorana, pa vještak smatra da su neposredni povod upućivanja tužitelja na ocjenu radne sposobnosti bile povrede iz predmetnog štetnog događaja,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka specijaliste medicine rada, postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja tužitelja, jer tužitelj ne bi bio upućen u invalidsku mirovinu da nije bilo predmetne utužene ozljede na radu,

- da su prema nalazu i mišljenju tog vještaka upravo povrede koje je zadobio tužitelj u štetnom događaju bile od bitnog utjecaja na umirovljenje tužitelja, te da su posljedice po štetnom događaju kod tužitelja odlučujući i adekvatni uzrok koji je doveo do invalidske mirovine, kao i da tužitelj kao oštećenik ne bi uopće bio upućen u invalidsku mirovinu da nije bilo te ozljede zadobivene na radu.

14.1. Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete na ime izgubljene zarade za razdoblje od dana štetnog događaja do 31. listopada 2011. (kao posljednjeg dana u mjesecu koji prethodi mjesecu u kojem je tužitelj navršio ... godina života).

14.2. Pritom su sudovi ocijenili da postoji uzročno-posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja tužitelja. Stoga su utvrđujući da je pravno relevantni uzrok štete štetni događaj, čijem redovnom učinku odgovara konkretna šteta, pa s obzirom da je u postupku utvrđeno na osnovu vještaka medicine rada da su posljedice po štetnom događaju kod tužitelja odlučujući i adekvatni uzrok koji je doveo do invalidske mirovine, te uzimajući u obzir visinu štete utvrđenu financijskim vještačenjem, sudovi su pozivom na odredbe čl. 188. st. 1. i 2. i čl. 195 st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91., 73/91., 3/94., 7/96., 112/99. i 88/01. - dalje: ZOO) prihvatili tužbeni zahtjev za isplatu neto iznosa 248.329,50 kn, sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos pobliže naveden u izreci prvostupanjske presude od dospijeća do isplate.

15. U revizijskom stupnju postupka sporno je može li tužitelj na ime izgubljene zarade potraživati veći iznos od 50% (koliko iznosi uzrok invalidnosti kao posljedice ozljede na radu), jer je 50% uzrok invalidnosti, a 50% bolest tužitelja, te je također sporno može li tužitelj osnovano potraživati naknadu štete na ime izgubljene zarade, u situaciji kad tužitelj ima preostalu radnu sposobnost.

16. Prema odredbi čl. 188. st. 1. ZOO u slučaju smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja naknada se određuje, u pravilu, u obliku novčane rente, doživotno ili za određeno vrijeme, a prema st. 2. tog članka novčana renta dosuđena na ime naknade štete plaća se mjesečno unaprijed, ako sud ne odredi što drugo.

16.1. Nadalje, odredbom čl. 195. st. 2. ZOO propisano je između ostaloga da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba je dužna plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.

17. Neosnovano tuženica navodi s obzirom da su tužiteljevu umirovljenju doprinijele posljedice zadobivenih povreda 50%, a da je preostalih 50% posljedica bolesti, da se tužitelju ne može dosuditi više od 50% od dosuđenog iznosa na ime izgubljene zarade.

17.1. Navedeno stoga, što je na temelju nalaza liječnika vještaka medicine rada utvrđeno da je usprkos bolesti od kojih je tužitelj bolovao prije štetnog događaja tužitelj obavljao svoje poslove konobara, kao i da bi ih i dalje mogao obavljati, ali da zbog posljedica zadobivenih iz predmetnog štetnog događaja i u svezi toga smanjenja radne sposobnosti tužiteljviše ne može obavljati te poslove.

17.2. Dakle, s obzirom na navedeno postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i umirovljenja tužitelja, odnosno između štete koju tužitelj trpi zbog gubitka zarade i posljedica zadobivenih povreda (smanjenja radne sposobnosti) jer je neposredni povod odlaska tužitelja u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad bilo upravo smanjenje radne sposobnosti tužitelja kao posljedica zadobivenih ozljeda. Stoga, u situaciji kada je tužitelj zbog posljedice štetnog događaja postao nesposoban za svoje dotadašnje zanimanje i izgubio prihode koje je ostvarivao, tada mu je odgovorna osoba (tuženik) dužan nadoknaditi svu štetu koju tužitelj trpi zbog gubitka zarade.

17.3. Pritom valja reći da navodi tuženice koji se odnose na visinu plaće koju je primao tužitelj radeći kod tuženice su navodi kojima se pobija utvrđeno činjenično stanje, pa s obzirom da se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (u smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP), to takvi revizijski navodi tuženice nisu uzeti u razmatranje.

18. Nadalje, u odnosu na navode tuženice da je neosnovano potraživanje tužitelja, jer se tužitelj u okviru preostale radne sposobnosti mogao zaposliti, a da se tužitelj nije ni pokušao zaposliti valja reći kako slijedi.

18.1. Prije svega treba reći, da je ovaj sud u više svojih odluka izrazio pravno shvaćanje da kada je kod oštećenika nastala nesposobnost za obavljanje dotadašnjeg posla, ali je preostala sposobnost za obavljanje drugih poslova, štetu bi predstavljala eventualna razlika između plaće koju bi tužitelj objektivno mogao ostvariti sa svojom preostalom radnom sposobnošću i mirovine koju prima, a koju štetu tužitelj treba dokazati prema općim pravilima o teretu dokazivanja (Rev-397/2021-2 od 20. travnja 2021., Rev-2776/2018-2 od 26. listopada 2022. i dr.).

19. Međutim, u iznimnim okolnostima konkretnog slučaja, a s obzirom na utvrđenja da je zbog predmetnog štetnog događaja tužitelj kontinuirano bio na bolovanju zbog predmetne ozljede na radu od dana štetnog događaja pa do 30. studenoga 2005., a potom da je otišao u invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad kao posljedice zadobivenih povreda iz tog štetnog događaja, da je do štetnog događaja (usprkos bolesti od kojih je tužitelj bolovao prije štetnog događaja) tužitelj obavljao svoje poslove konobara, ali da po štetnom događaju tužitelj više nije mogao raditi sa strankama, a to su gosti restorana, dakle, isti nakon štetnog događaja više nije mogao obavljati poslove konobara koje je do tada radio, da iz kontraindikacija za rad prema nalazu vještaka medicine rada proizlazi da se tužitelj ne smije fizički naprezati, da ne smije raditi sa strankama i da ne smije obavljati odgovorne poslove, to, uzimajući u obzir sve navedeno, kao i tužiteljevu kvalifikaciju i radno iskustvo, te životnu dob tužitelja (... godina u trenutku štetnog događaja) prema ocjeni ovog suda nije izvjesno da se tužitelj u mjestu svog prebivališta mogao zaposliti u okviru preostale radne sposobnosti. Stoga su neodlučni ovi revizijski navodi tuženika.

20. Ostali revizijski navodi revidenta su sadržajno činjenični prigovori koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka - suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima drugostupanjskog suda. U smislu odredbe čl. 385. st. 1. ZPP revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi tuženika u tom pravcu nisu niti mogli biti uzeti u razmatranje.

21. Stoga, s obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je reviziju tuženice odbiti na temelju odredbe čl. 393. ZPP, te odlučiti kao u izreci presude.

22. Radi svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić