REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1015/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Gordane Jalšovečki i Mirjane Magud članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Đuro Čubrilo, odvjetnik u Puli, protiv tuženika VL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Dražan Gunjača, odvjetnik u Puli, uz sudjelovanje Hrvatske odvjetničke komore, Zagreb, Koturaška 53, OIB 97760500066, kao umješač na strani tuženika, kojeg zastupa punomoćnik Radivoj Maćešić-Biscuoli, odvjetnik u Puli, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-183/2023-3 od 11. svibnja 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-183/2023-6 od 9. siječnja 2024., u dijelu u kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Puli -Pola poslovni broj Pn-70/2021-70 od 22. srpnja 2022., na sjednici održanoj 10. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku VL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐL iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], na ime naknade pretrpljene štete u roku od 15 dana isplati iznos od 140.640,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. studenog 1999. do isplate, po stopi od 18% godišnje za razdoblje do 30.06.2002., po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 1.07.2002. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.07.2015., a od 1.8.2015. do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku VL iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] da tužitelju ĐL iz [adresa], [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 30.424,05 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja ove presude od isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška odbija kao neosnovan.

III. Odbijaju se u cijelosti kao neosnovani zahtjevi tuženika i umješača na strani tuženika za naknadom prouzročenog parničnog troška.“.

2.1. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbijanjem žalbe tužitelja ĐL i usvajanjem žalbe tuženika VL i umješača na strani tuženika Hrvatske odvjetničke komore presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj: Pn-70/2021-70 od 22. srpnja 2022. se:

-potvrđuje u točki I. izreke u dijelu kojim je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu

-preinačuje u točki I. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku VL da tužitelju ĐL na ime naknade pretrpljene štete u roku od 15 dana isplati iznos od 140.640,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. studenog 1999. do isplate, po stopi od 18% godišnje za razdoblje do 30.06.2002., po stopi od 15% godišnje za razdoblje od 1.07.2002. do 31.12.2007., po stopi od 14% godišnje za razdoblje od 1.01.2008. do 30.06.2011., po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. do 31.07.2015., a od 1.8.2015. do isplate po kamatnoj stopi u visini prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za tri postotna poena, na način da se taj tužbeni zahtjev odbija u cijelosti;

-preinačuje u točki II. i III. izreke na način da se u tom dijelu sudi: "Nalaže se tužitelju ĐL da tuženiku VL na ime troškova postupka, uključujući i žalbenog isplati iznos od 7.050,31 Eura1/53.120,55 kuna u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22. srpnja 2022. pa do isplate po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika VL za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

Nalaže se tužitelju ĐL da Hrvatskoj gospodarskoj komori, umješaču na strani tuženika isplati na ime troškova parničnog postupka, uključujući i trošak žalbenog dijela postupka, ukupan iznos od 1.345,99 Eura1/10.141,35 kuna, u roku od 15 dana.

Odbija se zahtjev tužitelja ĐL za naknadu troškova postupka u cijelosti kao neosnovan.“.

2.2. Drugostupanjskim rješenjem o ispravku odlučeno je:

„I. Ispravlja se presuda ovog suda poslovni broj Gž-183/2023-3 od 11. svibnja 2023. u točki I. izreke presude, u dijelu u kojem je odlučeno:

"Nalaže se tužitelju ĐL da Hrvatskoj gospodarskoj komori, umješaču na strani tuženika isplati na ime troškova parničnog postupka, uključujući i trošak žalbenog dijela postupka, ukupan iznos od 1.345,99 Eura1/10.141,35 kuna, u roku od 15 dana." na način da taj dio ispravno glasi:

"Nalaže se tužitelju ĐL da Hrvatskoj odvjetničkoj komori, umješaču na strani tuženika isplati na ime troškova parničnog postupka, uključujući i trošak žalbenog dijela postupka, ukupan iznos od 1.345,99 Eura1/10.141,35 kuna, u roku od 15 dana."

II. U preostalom dijelu presuda ovog suda poslovni broj Gž-183/2023-3 od 11. svibnja 2023. ostaje neizmijenjena.“.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3139/2024-2 od 13. studenoga 2024. dopuštena je revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-183/2023-3 od 11. svibnja 2023., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj Gž-183/2023-6 od 9. siječnja 2024., u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn-70/2021-70 od 22. srpnja 2022., zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje iz čl. 29. st. 1. Ustava, a koje obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku, u konkretnom slučaju odluku drugostupanjskog suda o računanju početka tijeka zastarnog roka kod zahtjeva za naknadu štete, tj. prihvaćanju tuženikovog prigovora zastare.

4. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj navodeći da su povrijeđena njegova ustavna prava iz čl.14. st. 2., čl. 26., čl. 29. st. 1. i čl. 115. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav) koji garantiraju jednakost pred zakonom, jednakost svih pred sudovima, pravo na pravično suđenje i obavezu sudova da sude na temelju Ustava i zakona, jer je drugostupanjski sud u ovom slučaju pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno protumačio mjerodavne zakonske odredbe materijalnog prava koja reguliraju pitanja zastare prava na naknadu štete. Također tužitelj smatra da je ovakvom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu. Predlaže ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta na ponovno suđenje, a podredno predlaže preinačenje i usvajanje tužbenog zahtjeva uz obvezivanje tuženika da mu nadoknadi troškove revizijskog postupka u iznosu od 1.875,00 Eura.

5. Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbiti tužiteljevu reviziju kao neosnovanu i potvrditi presudu Županijskog suda u Puli-Pola pod poslovnim brojem Gž-183/2023-3 od 11. svibnja 2023., ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj Gž-183/2023-6 od 9. siječnja 2024., u dijelu kojim je preinačena presuda Općinskog suda u Puli -Pola poslovni broj Pn-70/2021-70 od 22. srpnja 2022.

6. Revizija nije osnovana.

7.1. Predmet ovog spora je naknada štete zbog povrede ugovorne obveze, odnosno štete koju tužitelj potražuje od tuženika zbog nesavjesnog rada, a koju mu je tuženik prouzročio kao njegov pravni zastupnik u parničnom postupku koji se vodio kod Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1007/95 (kasnije P-2231/02). Tužitelj tvrdi da je u tom postupku protiv njega donijeta pravomoćna presuda temeljem koje je zajedno s ostalim tuženicima bio u obvezi solidarno naknaditi štetu Đ i CL u iznosu od 276.010,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. studenoga 1999. pa do isplate, a koji iznos ne bi bio dužan naknaditi da je, ovdje, tuženik VL, u žalbi protiv presude suda prvog stupnja poslovnog broja P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999., istaknuo prigovor zastare (negativna štetna radnja).

7.2. Dakle, predmet spora je zahtjev za naknadu štete nastale povredom ugovorne obveze iz ugovora o nalogu između stranke i odvjetnika.

8.1. U ovom predmetu su bile već donijete odluke o tužbenom zahtjevu na način da je zbog istaknutog prigovora zastare od strane tuženika VL, prvostupanjski sud odbio u cijelosti tužbeni zahtjev uz obrazloženje da rok zastare nije mogao teći prije nego je tužitelj saznao za pravomoćnu presudu Općinskog suda u Puli poslovni broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999., a to je bilo tek 2006. godine i da je trogodišnji rok zastare istekao prije nego što je tužitelj podnio tužbu (25. listopada 2010.).

8.2. Županijski sud je potvrdio tu odbijajuću presudu uz obrazloženje da se radi o naknadi štete iz ugovornog odnosa, u kojem slučaju se ima primijeniti opći zastarni rok od pet godina, pozivom na odredbu čl. 376. st. 3. u svezi s čl. 371. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93 i 107/95 - dalje: ZOO/91) i da je taj rok počeo teći od dana pravomoćnosti presude suda prvog stupnja poslovnog broja P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999.

8.3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlučujući o reviziji tužitelja o spornom pitanju zastare zauzeo stajalište da je taj rok počeo teći protekom paricijskog roka od 15 dana od dana dostave drugostupanjske presude (one poslovnog broja Gž-3146/00-2 od 21. listopada 2002. kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999.) jer je tada tužitelj iz tog postupka mogao zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 361. st. 1. ZOO/91. S obzirom na to da je od tada pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu protekao objektivni zastarni rok od pet godina iz čl. 376. st. 2. ZOO/91 odbijena je revizija tužitelja s obrazloženjem da su sudovi nižeg stupnja osnovano prihvatili tuženikov prigovor zastare.

8.4. Ustavni sud je usvajanjem ustavne tužbe podnositelja ĐL, ovdje, tužitelja, ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 3012/14-3 od 3. srpnja 2018. i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje s obrazloženjem, u bitnome, da ĐL nije imao saznanja o navedenoj pravomoćnoj presudi sve do 2006. godine, kada je o njoj saznao od članova svoje obitelji, a nakon što je započeo postupak provedbe ovrhe na njegovoj nekretnini radi namirenja tražbine po toj presudi, te da je pri donošenju odluke zanemareno da tužitelj četiri godine bez svoje krivnje nije bio svjestan odluke za čiju se pravomoćnost/ovršnost veže početak zastarnog roka i da je zanemareno tužiteljevo isticanje da je do stvarne štete (umanjenja njegove imovine) došlo prodajom njegove nekretnine 2013. godine. Zbog navedenog je izraženo stajalište da su izostali valjani razlozi u odnosu na zaključak da zastara nije mogla početi teći prije nego što je ovdje tužitelj saznao za štetu, kao i prije nego li je zbog prodaje njegove nekretnine nastupila stvarna šteta, kao i u odnosu na zaključak da je predmetna šteta posljedica ugovorne, a ne izvanugovorne obveze, sve u svjetlu odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u predmetima Esim protiv Turske, Br. 59601/09,§25., presuda od 17. rujna 2013. i Mira gall Escolano i drugi protiv Španjolske, br. 38366/97 i dr.,§ 36., presuda od 25. siječnja 2000.

8.5. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovnog broja Rev-1140/2020-4 od 19. siječnja 2021., prihvaćanjem žalbe tužitelja, ukinuo presudu Županijskog suda u Puli-Pola poslovnog broja Gž-1186/13-6 od 14. srpnja 2014. te je predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje i to zbog pogrešnog pravnog shvaćanja i pogrešne primjene materijalnog prava vezano za istaknuti prigovor zastare.

8.6. Županijski sud je nakon toga rješenjem poslovnog broja Gž-470/2021-4 od 20. svibnja 2021., uvažavanjem žalbe tužitelja ĐL, ukinuo presudu suda prvog stupnja poslovnog broja P-2180/2010-20 od 30. srpnja 2012. i predmet vratio tom sudu na ponovno suđenje.

8.7. U ponovljenom postupku, sud prvog stupnja je presudom poslovni broj Pn- 70/2021-70 od 22. srpnja 2022. djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja ĐL te je naložio tuženiku VL da mu na ime naknade štete isplati iznos od 140.640,00 kuna sa zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu njegov tužbeni zahtjev odbio.

8.8. Presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-183/2023-3 od 11. svibnja 2023., ispravljenom rješenjem istog suda poslovni broj Gž-183/2023-6 od 9. siječnja 2024., preinačena je presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pn- 70/2021-70 od 22. srpnja 2022., i u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev.

9. U tijeku ponovljenog postupka pred nižestupanjski sudovima u bitnome je utvrđeno:

- da je kod suda prvog stupnja vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P - 1007/95 (kasnije P-2231/02) u kojem je donijeta presuda poslovnog broja P-1007/95- 41 od 9. studenoga 1999., a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3146/00 od 21. listopada 2002. u dijelu kojim je naloženo tuženiku ĐL i KL da tužiteljima Đ i CL naknade štetu u iznosu od 276.010,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 9. studenoga 1999. pa do isplate;

- da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3146/00 od 21. listopada 2002., prihvaćanjem žalbe tuženika Arenaturist d.d. Pula, ukinuta prvostupanjska presuda poslovnog broja P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999. u dijelu točke I. izreke, onom kojim je naloženo tom tuženiku da tužiteljima naknadi štetu isplatom iznosa od 276.010,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, solidarno s tuženicima ĐL i KL, i u tom dijelu je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, dok je prihvaćanjem žalbe tužitelja ukinuta točka II. prvostupanjske presude kojom je odbijen njegov tužbeni zahtjev za iznos od 912.512,00 kuna;

- da je u odluci Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3146/00 od 21. listopada 2002. obrazloženo da je žalba tuženika Arenaturista d.d. Pula prihvaćena isključivo zbog istaknutog prigovora zastare;

- da je tuženika u prije navedenom postupku, ovdje tužitelja, zastupao punomoćnik Andrija Rebrović, koji nije istaknuo prigovor zastare;

- da je odvjetniku Andriji Rebroviću zbog odlaska u mirovinu prestao status odvjetnika te je za preuzimatelja njegove odvjetničke kancelarije određen odvjetnik VL (ovdje tuženik);

- da je, ovdje tuženik, VL prvostupanjsku presudu poslovnog broja P -1007/95- 41 od 9. studenoga 1999. primio 21. rujna 2000., a žalbu je protiv te presude izjavio 4. listopada 2000. i nije u žalbi istaknuo prigovor zastare (što je ujedno i prava radnja koju je poduzeo kao punomoćnik tamo tuženika);

- da je tužitelj ĐL tijekom trajanja postupka u predmetu poslovnog broja P - 1007/95 promijenio boravište i otputovao u [adresa], a da sud niti iskazanog punomoćnika nije obavijestio o promjeni adrese;

- da je tuženik, kao preuzimatelj odvjetničke kancelarije ĆL, u podnijetoj žalbi protiv presude poslovnog broja P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999., imao zakonsku mogućnost istaknuti prigovor zastare neovisno što taj materijalno pravni prigovor prije toga nije istaknut tijekom prvostupanjskog postupka, jer je takva zabrana tek propisana u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 117/03 od 23. srpnja 2003.);

- da je Arenaturist d.d. Pula, koji je također kao tuženik bio obuhvaćen tužbom u predmetu poslovnog broja P-1007/95, i od kojeg su tužitelji V i CL potraživali da im solidarno s ĐL i KL isplati naknadu štete, djelomično uspio sa svojim prigovorom zastare kojeg je njegov punomoćnik isticao kako tijekom postupka tako i u pravnim lijekovima;

- da, ovdje tužitelju, ĐL tuženik nije dostavio presude Općinskog suda u Puli poslovnog broja P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999. i Županijskog suda u Puli poslovnog broja Gž-3146/00 od 21. listopada 2002.;

- da je odvjetnik VL u žalbi, koju je izjavio kao punomoćnik ĐL, istaknuo prigovor zastare tada bi tužbeni zahtjev C i CL zbog tog prigovora bio odbijen za razdoblje od 1982. do 22. travnja 1986. i to u iznosu od 140.640,00 kuna, a obzirom na činjenicu da je tužba, u tom predmetu, podnesena 23. travnja 1991.;

- da je tužitelj ĐL u tom predmetu opunomoćio novog odvjetnika - Predraga Jovanovića 4. svibnja 2005., koji punomoćnik je izvršio uvid u predmet poslovnog broja

P-2231/02 (prije P-1007/95) 19. listopada 2005.;

- da je dosuđena visina utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstvene struke Tibora Bekea od 12. srpnja 1999., a koji prileži spisu poslovnog broja P-1007/95, a osnovom kojeg je donijeta presuda suda prvog stupnja poslovnog broja P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999.;

- da su ĐL na adresu u [adresa] 9. kolovoza 2005. uredno dostavljeni poziv za ročište za 5. prosinca 2005. i prilozi (zapisnik od 1. lipnja 2005., nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Mirjane Miletić Radolović te rješenje suda prvog stupnja poslovnog broja P-2231/02-87 od 4. travnja 2005. kojim mu se priopćava da mu je punomoćnik VL otkazao punomoć u tom predmetu podneskom od 15. travnja 2003.).

10. Nižestupanjski sudovi su ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o povredi ugovorne obveze za koju se petogodišnji zastarni rok računa prema čl. 371. u svezi s čl. 376. st. 1. i 3. ZOO/91.

11. Navedeno proizlazi iz činjenice da su tužitelj i tuženik bili u ugovornom odnosu jer je tuženik, kao preuzimatelj odvjetničkog ureda odvjetnika Andrije Rebrovića, izabranog tužiteljevog punomoćnika u parničnom postupku Općinskog suda u Puli - Pola pod poslovnim brojem P-1007/95, preuzeo sva prava i obveze koja je odvjetnik Andrija Rebrović imao na temelju punomoći koju mu je tužitelj dao pa se radi o povredi ugovorne obveze iz ugovora o pružanju odvjetničkih usluga (pravno egzistira kao ugovor o nalogu).

12. Nižestupanjski sudovi su uvidom u dostavnicu (koja prileži na listu 213 spisa suda prvog stupnja poslovnog broja P-2231/02) utvrdili da su ĐL na adresu u [adresa] 9. kolovoza 2005. uredno dostavljeni poziv za ročište za 5. prosinca 2005. i prilozi. Prema rješenju suda prvog stupnja (list 198 spisa suda prvog stupnja poslovnog broja P-2231/02) naloženo je da se tuženiku ĐL uz poziv za ročište dostave i preslike zapisnika od 1. lipnja 2005. (list 181 spisa), nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Mirjane Miletić Radolović (list 186-192 i 165-172 spisa) te rješenje suda prvog stupnja poslovnog broja P-2231/02-87 od 4. travnja 2005. kojim mu se priopćava da mu je punomoćnik VL otkazao punomoć u tom predmetu (list 174 spisa).

13. Tražbina naknade štete stranke prema odvjetniku i njegovoj stranci zastarijeva u općem petogodišnjem zastarnom roku (čl. 376. st. 3. u vezi s čl. 371. ZOO/91), jer je šteta prema činjeničnoj osnovi tužbe nastala povredom ugovorne obveze (tako i ovaj sud u Rev-905/14 od 4. lipnja 2019. i Rev-2424/10 od 16. srpnja 2013. i dr.). Naime, za utvrđivanje osnovanosti istaknutog prigovora zastare mjerodavna je odredba čl. 361. st. 1. ZOO/91, prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Kako odredbe koje uređuju ugovor o nalogu ne sadrže poseban rok zastare potraživanja koje slijede iz tog ugovora, za te obveze se primjenjuje opći rok zastare od pet godina propisan odredbom čl. 371. ZOO/91, pa taj rok važi i za tražbinu naknade štete o kojem govori odredbe čl. 376. st. 3. ZOO/91.

14. Stoga su mjerodavne odredba ZOO/91 za odluku o zastari slijedeće:

- čl. 376. st. 3. ZOO/91 prema kojemu potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze,

- čl. 361. st. 1. ZOO/91: Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano,

- čl. 361. st. 2. ZOO/91: Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je dužnik postupio protivno obvezi,

- čl. 362. ZOO/91: Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.

15.1. Tužitelj utuženu štetu veže uz štetnu radnju uslijed koje je donesena presuda Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-3146/00 od 21. listopada 2002. s paricijskim rokom od 15 dana, a tužba u ovom predmetu je podnesena 15. listopada 2010., pa je sporno da li je do podnošenja tužbe istekao petogodišnji zastarni rok budući da tužitelj tvrdi da nije imao saznanja o navedenoj pravomoćnoj i ovršnoj presudi sve do 2006. godine nakon što je započeo postupak provedbe ovrhe na njegovoj nekretnini radi namirenja tražbine po toj presudi.

15.2. Kako je predmet spora zahtjev tužitelja za isplatu po osnovu odgovornosti za štetu zbog povrede prethodno postojeće (ugovorne) obveze od strane tuženika, u tom smislu zastaru tražbine naknade štete nastalu povredom ugovorne obveze valja sagledavati primjenom odredbe čl. 376. st. 3. ZOO-a (tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze), a ne primjenom odredbe čl. 376. st. 1. ZOO-a, kako to tužitelj pogrešno svojom sadržajem tvrdi u reviziji. U primjeni odredbe čl. 376. st. 3. ZOO-a za početak zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete nastale povredom ugovorne obveze nije odlučno kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila (tako i Rev - 647/2017 od 7. rujna 2022. i dr.).

16.1. Prijedlog za dopuštenje revizije u bitnome se temeljio na tvrdnji da predlagatelju nije bila izravno dostavljena pravomoćna presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999., koja je okolnost bila predmetom razmatranja u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-3538/2018. Odlukom ovog suda o dopuštenju revizije, poslovni broj Revd-313/2024, ukazano je na vjerojatnost povrede prava na pravično suđenje, imajući u vidu da se „u nalazu i mišljenju vještaka samo spominje postojanje navedene pravomoćne presude, dok sama presuda nije dostavljena uz navedeni vještački nalaz“.

16.2. Uvažavajući navedenu vjerojatnost povrede, kao i činjenicu da je pitanje dostave presude bilo predmetom razmatranja u odluci Ustavnog suda broj U-III-3538/2018, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da sud, u razmatranju pitanja početka tijeka zastarnog roka, polazi od dvaju različitih pravnih stajališta, koja se odnose na različite činjenične osnove.

16.3. Prvo stajalište temelji se na ocjeni da je tužitelj mogao znati za postojanje pravomoćne presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-1007/95-41 od 9. studenoga 1999. nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka, što je bilo i predmetom razmatranja u postupku pred Ustavnim sudom. Drugo stajalište odnosi se na činjenicu da je tužitelju priopćen otkaz punomoći odvjetnika, koja okolnost nije bila predmetom razmatranja u odluci Ustavnog suda.

16.4. Oba navedena stajališta polaze od nesporne činjenice utvrđene u ponovljenom postupku, da je tužitelj 9. kolovoza 2005. zaprimio poziv za ročište zakazano za 5. prosinca 2005. u predmetu Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-2231/02 (ranije P-1007/95), uz koji su mu dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka te rješenje o otkazu punomoći, budući da je odvjetnik VL još podneskom od 15. travnja 2003. obavijestio sud o otkazu punomoći zbog nemogućnosti stupanja u kontakt sa strankom te zatražio da se daljnja pismena dostavljaju izravno tužitelju.

16.5. Međutim, iako drugostupanjski sud u obrazloženju iznosi navedena dva stajališta, valja uočiti da samo stajalište koje početak tijeka zastarnog roka veže uz otkaz ugovora o nalogu ima pravnu relevantnost u primjeni odredbe čl. 376. st. 3. u vezi s čl. 371. ZOO/91. Naime, u okviru ugovorne odgovornosti za štetu, početak zastare ne veže se uz saznanje oštećenika za štetu ili za postojanje sudske presude, već uz trenutak kada je povrijeđena ugovorna obveza i kada je ugovorni odnos prestao. Stoga razmatranje mogućnosti saznanja tužitelja o postojanju presude, iako povezano s pitanjem pravičnog suđenja, nije odlučno za ocjenu početka tijeka zastarnog roka, koji je pravilno vezan uz dan dostave rješenja o otkazu punomoći.

17.1. Punomoć odvjetnika i njezino otkazivanje regulira Zakon o odvjetništvu („Narodne novine“, broj 9/94, 117/08, 50/09, 75/09, 18/11 i 126/21 - dalje: ZO), ZOO/91 te ZPP. Sukladno odredbi čl. 99. st. 3. ZPP-a, otkaz punomoći proizvodi učinke prema stranci od trenutka kada joj je priopćen.

17.2. Uzimajući u obzir činjenične okolnosti konkretnog slučaja utvrđene u ponovljenom postupku, drugostupanjski sud zauzeo je pravno stajalište da je zastara tražbine naknade štete u ovom slučaju nastupila istekom petogodišnjeg roka koji teče od prestanka ugovora o nalogu, odnosno od dana kada je tužitelju priopćen otkaz punomoći odvjetnika. Slijedom toga, početak tijeka zastarnog roka ne veže se uz pravomoćnost sudske presude donesene u drugom predmetu, već uz prestanak ugovornog odnosa između stranke i odvjetnika.

17.3. Nesporno je da je tužitelj rješenje kojim mu je priopćen otkaz punomoći zaprimio 9. kolovoza 2005. Od toga dana odvjetnik više nije bio ovlašten niti obvezan zastupati interese tužitelja, niti je postojala mogućnost daljnjeg ispunjenja ugovornih obveza iz ugovora o nalogu. Time je, u smislu čl. 361. st. 1. ZOO-a, nastupio trenutak od kojeg je tužitelj mogao zahtijevati naknadu eventualne štete nastale povredom ugovorne obveze.

17.4. Od dana primitka obavijesti o otkazu punomoći, na tužitelju je bio teret daljnje brige o vlastitom predmetu, uključujući i poduzimanje radnji radi zaštite svojih prava.

17.5. Budući da je tužitelj zaprimio otkaz punomoći 9. kolovoza 2005., krajnji objektivni zastarni rok od pet godina istekao je 10. kolovoza 2010., dok je tužba podnesena 15. listopada 2010., dakle nakon isteka navedenog roka. Slijedom toga, tužiteljev zahtjev osnovano je ocijenjen zastarjelim. Takvo pravno shvaćanje u skladu je s praksom ovoga suda izraženom, među ostalim, u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-905/2014-3 od 4. lipnja 2019., te otklanja sumnju da tužitelj nije mogao predvidjeti rok u kojem je bio dužan podnijeti tužbu radi naknade štete.

18. Kako je tužba radi naknade štete nastale povredom ugovorne obveze podnesena 15. listopada 2010., a predmetna tražbina zastarijeva u roku propisanom za zastaru te obveze, ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju nastupila objektivna zastara, koja u potpunosti isključuje pravo na naknadu štete, s obzirom na to da je od primitka otkaza punomoći 9. kolovoza 2005. započeo tijek zastarnog roka te da je protekao krajnji petogodišnji rok iz čl. 376. st. 3. ZOO/91.

19. Neosnovan je revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava u vezi s primjenom objektivnog zastarnog roka, jer se objektivni rok zastare od pet godina od nastanka štete primjenjuje u slučajevima kada subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu i počinitelja istječe izvan tog roka. Neosnovan je i revizijski prigovor, na koji svojim sadržajem upućuje tužitelj, da je sud trebao primijeniti dulji zastarni rok iz čl . 377. st. 1. ZOO-a, budući da se taj privilegirani rok primjenjuje isključivo kada je kaznenom presudom utvrđeno postojanje kaznenog djela i odgovornost počinitelja, što u ovom slučaju nije ostvareno jer kazneni postupak nije proveden.

20. Nadalje, iz obrazloženja drugostupanjske presude proizlazi da okolnost nedostave same presude kojom je utvrđena tužiteljeva obveza nije od utjecaja na osnovanost prigovora zastare, imajući u vidu nesporna utvrđenja o urednoj dostavi otkaza punomoći.

21. Slijedom navedenog, drugostupanjski sud pravilno je izrazio pravno shvaćanje - sukladno praksi ovoga suda (Rev-905/2014-3 od 4. lipnja 2019. i Rev-647/2017 od 7. rujna 2022.) - da se početak tijeka zastare u slučajevima naknade štete zbog povrede ugovorne obveze u odnosu stranka-odvjetnik ne veže isključivo uz pravomoćnost odluke donesene u drugom postupku, već i uz vrijeme kada je došlo do propusta u ispunjenju ugovorne obveze, a najkasnije uz prestanak ugovora o zastupanju (nalogu).

22. Pravo na pravično suđenje propisano je odredbom čl. 29. st. 1. Ustava prema kojoj svaka osoba ima pravo da zakonom ustanovljen, neovisni i nepristrani sud, pravično i u razumnom roku odlučuje o njegovim pravima i obvezama te čl. 6. st. 1. Konvencije sukladno kojoj odredbi se regulira pravo na pošteno suđenje radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi te svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni, neovisni i nepristrani sud pravično ispita njegov slučaj. Ustavno pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Stoga, obrazloženje sudske odluke koje ne sadrže ozbiljne relevantne i dodatne razloge za ocjenu kakva je odluka dana, upućuje na zaključak o postojanju arbitrarnosti u postupovnom ili materijalno pravnom smislu (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III/5748/2014 od 11. prosinca 2014.). Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske, u odluci poslovni broj U-III/3226/2022 od 11. srpnja 2023. navodi: „sudska odluka odnosno odluka drugih tijela javne vlasti smatrat će se arbitrarnom (proizvoljnom) u mjeri koja dovodi u pitanje pravičnost postupka ako ne sadrži dostatne pravno relevantne razloge, odnosno ako su razlozi za njezino donošenje utemeljeni na faktičnoj ili pravnoj pogrešci koja za svoju posljedicu imaju uskratu pravne zaštite.“ (predmet Europskog suda za ljudska prava Urot protiv Turske broj 53561/09 i 13952/11 paragraf 68., presuda od 27. studenoga 2018.).

23. Primjenom navedenih pravila na konkretan slučaj, a slijedom svega navedenoga, valja istaknuti da je pobijana presuda dostatno i jasno obrazložena u pogledu zauzetog pravnog shvaćanja o računanju početka tijeka zastarnog roka kod zahtjeva za naknadu štete zbog povrede ugovorne obveze u odnosu stranka-odvjetnik. Stoga, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. Ustava.

24. Slijedom svega izloženog, odlučeno je kao u izreci, primjenom odredbe čl. 391. st. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23).

Zagreb, 10. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić