Poslovni broj: Usž-4300/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović, članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice LP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenica Meri Blaslov Pavasović, odvjetnica u Splitu, Ćiril Metodova 38, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Vukovarska 49, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Županijskog državnog odvjetništva u Splitu, Gundulićeva 29a, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude i rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I- 2437/2024-10 od 24. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje presuda i rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2437/2024-10 od 24. lipnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice radi poništenja rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22-01/309, URBROJ: 514- 04-02-01-01/08-24-03 od 12. srpnja 2024. i rješenja Splitsko – dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko – pravne poslove, KLASA: UP/I- 942-04/13-01/04, URBROJ: 2181/1-13/561-22-41 od 3. listopada 2022. Rješenjem istog poslovnog broja i datuma, prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu troškova upravnog spora.
2. Rješenjem tuženika odbija se žalba tužiteljice izjavljena na rješenje prvostupanjskog tijela od 3. listopada 2022., kojim Republika Hrvatska za cijelo stječe pravo vlasništva na skladištu, položenom u prizemlju zgrade u [adresa], anagrafske oznake [adresa] (ranije [adresa]) sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], površine 99,16 m[2] , nacionaliziranom prijašnjem vlasniku ČĐ pok. P pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Split, broj: N – 212/60-6 od 12. travnja 1960. godine.
3. Tužiteljica je protiv osporene presude izjavila žalbu radi bitne povrede odredaba upravnog spora i pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da obrazloženje prvostupanjske presude ne sadrži ocjenu dokaza koji su tijekom postupka izvedeni, posebno onih koji se odnose na status predmetne nekretnine i njezinog pravnog položaja u toj nekretnini. Smatra da je u upravnom postupku dokazala, dostavljenim ispravama, da ima valjani pravni osnov za korištenje predmetnog stana. Upućuje na očitovanje Grada Splita od 12. svibnja 2014. i dopis od 27. travnja 2015., prema kojima skladišta koja su nacionalizirana ČĐ pok. P pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Split od 12. travnja 1960., nikada nisu bila uzeta iz njegovog posjeda, odnosno da je skladište u podrumu koristila NP, temeljem ugovora o zakupu od 22. rujna 1999., koji prostor je vraćen Gradu Splitu 1. rujna 2008., od kada se više ne koristi. Iznosi da je prostor u prizemlju već u vrijeme nacionalizacije bio nastanjen, ali potpuno neuvjetan te ga ni Grad Split nema u svojim evidencijama poslovnih prostora za razliku od drugog skladišta u podrumu. Navodi da je njezina baka s članovima obitelji, ali uz suglasnost prijašnjeg vlasnika, uredila predmetni prostor kao stan te ga imala u posjedu, odnosno da je imala status nositelja stanarskog prava na stanu u privatnom vlasništvu. Smatra da je tijekom postupka kao nesporno utvrđeno da je ona u vrijeme smrti bake, imala status člana njezinog obiteljskog domaćinstva, sve u smislu članka 37. stavka 1. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj: 91/96., 48/98., 66/98., 22/06., 68/18., 105/20. i 36/24.) u vezi članka 12. stavka 1. Zakona o stambenim odnosima („Narodne novine“, broj: 51/85., 42/86., 37/88., 47/89., 12/90., 22/90., 51/90., 22/92., 58/93., 70/93., 91/96., 99/96.). Ističe da su ona i njezina prednica osnovano smatrale da je stan u privatnom vlasništvu u odnosu na koji otkup nije moguć. Zaključuje da iz isprava priloženih u spisu jasno proizlazi da je od 1961. godine predmetni prostor, stambeni prostor, koji je tada kao takav koristila njezina baka, dok ga od 1999., koristi ona kao članica bakinog obiteljskog domaćinstva. Nije joj jasno koji bi pisani dokaz trebala dostaviti obzirom na propise koji su taj status regulirali od 1961. godine. Smatra da rješenje Općine Split, Odjela za stambene poslove br. 2251/1 od 31. prosinca 1965., potvrđuje status njezine bake kao nositeljice stanarskog prava, odnosno njezin valjani pravni osnov za korištenje predmetnog stana. Ističe da nositelji stanarskog prava nisu morali zatražiti otkup stana u skladu s odredbama Zakona o prodaji stanova i Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine", broj: 92/96., 92/99., 39/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi), te su zadržavali svoj raniji pravni položaj nositelja stanarskog prava, odnosno poslije zaštićenog najmoprimca, u kojem pravnom položaju su i danas. Ukazuje na kontradiktornost obrazloženja osporene presude uzimajući u obzir članak 49. Zakona o naknadi, prema kojem se ovlašteniku naknade vraća predmet naknade u stanju i načinu korištenja u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja, a obzirom da se Republici Hrvatskoj prvostupanjskim rješenjem vraća skladište. Slijedom navedenog, tužiteljica predlaže ovom Sudu poništiti prvostupanjsku presudu i rješenje o trošku, usvojiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku da joj nadoknadi troškove spora. Ujedno potražuje iskazani trošak za sastav žalbe.
4. Tuženik i zainteresirana osoba, uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, sukladno odredbi članka 134. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 36/24. – dalje: ZUS), ovaj Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice te da time nije povrijedio zakon na njezinu štetu.
7. Naime, Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom iz razloga na koje tužiteljica upire u žalbi. To stoga jer je prvostupanjski sud presudu utemeljio na dokazima i činjenicama utvrđenim u postupku donošenja pojedinačne odluke javnopravnog tijela, kao i tijekom upravnog spora, iz kojih proizlazi da je Republika Hrvatska osnovano, na temelju članka 77. Zakona o naknadi, stekla pravo vlasništva na skladištu, površine 99,16 m[2] , u prizemlju zgrade u [adresa], sagrađene na čest. zgr. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], koje je stupanjem na snagu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta („Službeni list FNRJ“, broj: 52/58.), nacionalizirano prijašnjem vlasniku ČĐ pok. P pravomoćnim rješenjem Komisije za nacionalizaciju pri NO Općine Split, broj: N- 212/60-6 od 12. travnja 1960., obzirom da je u skladu s člankom 9. Zakona o naknadi pravomoćno odbijen zahtjev za povrat te nekretnine podnositeljima IP, FP, ČP i JP.
7. Tužiteljica osporava utvrđeno pravo vlasništva Republike Hrvatske na predmetnoj nekretnini, tvrdeći da ima valjani pravni osnov za korištenje predmetnog stana, obzirom da je njezina baka imala status nositelja stanarskog prava na tom stanu koji je bio u privatnom vlasništvu i kojeg ona koristi kao članica obiteljskog domaćinstva nositeljice stanarskog prava. Međutim, za takve tvrdnje nema temelja u priloženim dokazima, prema kojima na predmetnoj nekretnini nema stanarskog odnosa, obzirom da tužiteljica nije dostavila dokaz da je podnesen zahtjev za otkup stana ili za utvrđivanje statusa zaštićenog najmoprimca na predmetnoj nekretnini.
8. Suprotno navodima tužiteljice, rješenjem Općine Split, Odjela za stambene poslove br. 2251/1 od 31. prosinca 1965., kojim je određena stanarina njezinoj pravnoj prednici kao nositeljici stanarskog prava, nije dokazano da je tužiteljica u skladu s odredbama Zakona o naknadi podnijela zahtjev za otkup stana niti je tom ispravom dokazala da ima utvrđen status zaštićenog najmoprimca u skladu s odredbama Zakona o najmu stanova.
9. Kako je, dakle, iz dokaza pribavljenih u postupku razvidno da je osporena presuda donesena temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, a koji zaključak nije doveden u sumnju ni žalbenim navodima tužiteljice, to ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe.
10. Na kraju, Sud nalazi neosnovanim i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka, jer tužiteljica nije uspjela sa žalbom u ovom sporu pa joj, sukladno članku 147. stavku 1. ZUS-a, ne pripada pravo na naknadu tog troška, radi čega je navedeni zahtjev valjalo odbiti.
11. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. i članka 148. stavka 4. ZUS-a, odlučiti kao u izreci ove presude.
U Zagrebu, 10. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
