Poslovni broj: Usž-1298/2023-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Mire Kovačić , predsjednice vijeća , Radmile Bolanča Vuković i dr. sc. Sanje Otočan , članica vijeća te sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak , zapisničarke , u upravnom sporu tužiteljice OOiz [adresa], [adresa], [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Mate Knezović , odvjetnik iz Zagreba , Frana Vrbanića 20 , OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje , Središnje službe , Zagreb , Mihanovićeva 3 , OIB: 84397956623 , radi obiteljske mirovine, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 2 Us I-1380/2022-7 od 27. veljače 2023. , na sjednici vijeća održanoj 10. prosinca 2025.

pretpostavljam da je

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Rijeci , poslovni broj: 2 Us I-1380/2022-7 od 27. veljače 2023.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom poništeno je rješenje tuženika , KLASA: UP/II-140-03/22- 01/03400959180 , URBROJ: 341-99-05/3-22-5082 od 4. studenog 2022. i prvostupanjsko upravno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje , Područnog ureda u Puli - Pola , KLASA: UP/I-140-03/22-01/03400959180 , URBROJ: 341-13-05/3-22-2993 od 20. svibnja 2022. (točke I. i II. izreke); obustavljen je postupak poništavanja rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje , Područnog ureda u Puli - Pola , KLASA: UP/I-140-03/18-01/03400959180 , URBROJ: 341-13-05/3-18-19422 od 14. prosinca 2020. (točka III. izreke). Tuženiku je naloženo tužiteljici nadoknaditi troškove upravnog spora u iznosu od 622,14 eura u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima (točka IV. izreke).

2. Rješenjem tuženika od 4. studenoga 2020. odbijena je žalba tužiteljice i potvrđeno je prvostupanjsko rješenje od 20. svibnja 2020. kojim je poništeno rješenje istog tijela, KLASA: UP/I-140-03/18-01/03400959180, URBROJ: 341-13-05/3-18- 19422 od 14. prosinca 2020., te je odlučeno da korisniku obiteljske mirovine HO prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. srpnja 2018., uz obustavu isplate mirovine s danom 31. srpnja 2018., a da tužiteljici prestaje pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. srpnja 2018.

3. Rješenjem od 14. prosinca 2020. odlučeno je da je korisniku obiteljske mirovine HO prestalo pravo na obiteljsku mirovinu s danom 31. srpnja 2018., uz obustavu isplate mirovine s danom 31. srpnja 2018., a tužiteljici, kao korisnici obiteljske mirovine, određena je obiteljska mirovina od 31. srpnja 2018., uz uspostavu isplate od 30. siječnja 2020. Obiteljska mirovina bila je priznata iza pokojnog korisnika mirovine AO.

4. Tuženik je protiv prvostupanjske presude podnio žalbu kojom presudu pobija u cijelosti. Navodi da je tužiteljici neosnovano priznato pravo na obiteljsku mirovinu. Tužiteljica nije za stjecanje prava na obiteljsku mirovinu nakon pokojnog supruga ispunila uvjete koji su za to propisani člankom 67. stavkom 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, kao niti uvjete propisane člankom 25. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji. Tuženik obrazlaže da je tužiteljica u trenutku smrti supruga (27. veljače 2002.) navršila 27 godina, u trenutku prestanka prava na obiteljsku mirovinu djetetu HO (**.**.2018.) navršila je 43 godine života. Tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu tužiteljici nije utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, a uzrok smrti njenog supruga nije u vezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske.

4.1. Tuženik navodi da je slijedom takvog činjeničnog stanja prvostupanjski sud pogrešno zaključio da nije bilo mjesta primjeni članka 129. stavka 3. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. i 110/21.; dalje: ZUP) jer je donošenjem rješenja prvostupanjskog upravnog tijela, broj spisa: 20206 od 14. prosinca 2020. došlo do očite povrede materijalnog propisa.

4.2. Tuženik predlaže Sudu da poništi prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika.

5. Tužiteljica se protivi razlozima žalbe. Predlaže Sudu da žalbu odbije kao neosnovanu i da obveže tuženika da joj naknadi trošak sastava odgovora na žalbu. Navodi da je tuženik poništenim rješenjima pokušao ući u njeno stečeno pravo primjenom izvanrednog pravnog lijeka poništavanja i ukidanja nezakonitog rješenja iz članka 129. ZUP-a. Prvostupanjsko tijelo nije krivo primijenio pravnu normu već je pogrešno utvrdilo činjenično stanje. Navedeno nije razlog za pokretanje postupka po izvanrednom pravnom lijeku iz članka 129. ZUP-a. Godina prestanka obavljanja roditeljske dužnosti i datum rođenja tužiteljice su činjenice koje je tuženik, vlastitom krivnjom pogrešno utvrdio. U prilog neosnovanosti žalbe tuženika poziva se na presudu ovog Suda, poslovni broj: Usž-4675/18-2 od 10. siječnja 2019., presudu Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III/5547/2013. i presudu Europskog suda za ljudska prava u Gashi protiv Hrvatske. Tuženik nije uzeo u obzir da se radi o ukidanju stečenog prava na obiteljsku mirovinu što bi tužiteljici uzrokovalo veliku štetu. Tužiteljica će po okončanju postupka imati gotovo 50 godina i neživotno je od nje očekivati „bitna poboljšanja u materijalnom statusu i stručnoj spremi“. Tuženik ispravlja svoje pogreške čineći štetu tužiteljici, koja je očekivala, legitimno, da će moći uživati stečeno pravo. Za primjenu članka 129. stavka 3. ZUP-a nisu bili ispunjeni kumulativni uvjeti, nije došlo do očite povrede materijalnog propisa, a poništenje rješenja imalo bi „katastrofalne posljedice“ za život tužiteljice.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ispitujući osporenu presudu, ovaj Sud nalazi da se osporena presuda prvostupanjskog upravnog suda ne može ocijeniti nezakonitom ni po jednoj osnovi propisanoj člankom 66. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS) kao i da je sud prvoga stupnja za svoju odluku naveo valjane razloge utemeljene na podacima iz spisa i pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog i procesnog prava.

8. Pravomoćnim rješenjem prvostupanjskog upravnog tijela, Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola od 14. prosinca 2020. odlučeno je na način naveden u odlomku 3. ove presude.

9. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 20. svibnja 2022. (koje je potvrđeno rješenjem tuženika) poništeno je naprijed navedeno pravomoćno rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda u Puli - Pola od 14. prosinca 2020., pozivom na članak 129. stavak 3. ZUP-a kojim je propisano da se u slučaju očite povrede materijalnog propisa nezakonito rješenje kojim je stranka stekla neko pravo može poništiti ili ukinuti, ovisno o prirodi upravne stvari i posljedicama koje bi nastale poništenjem ili ukidanjem rješenja.

10. Kao razloge za očitu povredu materijalnog propisa i intervenciju u pravomoćno rješenje izvanrednim pravnim lijekom prvostupanjsko javnopravno tijelo navodi da tužiteljica nije navršila potrebne godine života u trenutku prestanka obavljanja roditeljske dužnosti. Zbog tog razloga nisu bile ispunjene pretpostavke za trajno zadržavanje obiteljske mirovine propisane člankom 67. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18. i 102/19.; dalje: ZOMO). Također, nisu bile ispunjene pretpostavke za ostvarivanje prava iz članka 29. prijašnjeg Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10., 55/11., 140/12., 33/13., 148/13. i 92/14.; dalje: ZOPHBDR), odnosno članka 47. Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“, 121/17., 98/19. i 84/21.). Slijedom toga, javnopravna su tijela zaključila je da je rješenjem od 14. prosinca 2020. došlo do očite povrede materijalnog prava, članka 67. ZOMO-a.

11. Prema članku 67. ZOMO-a udovica koja do smrti bračnog druga nije navršila 50, ali je imala navršenih 45 godina života, ima pravo na obiteljsku mirovinu kada navrši 50 godina života (stavak 2.); udovica koja je tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu, stečenog prema stavku 1. točki 3. toga članka, navršila 50 godina života, zadržava pravo na obiteljsku mirovinu trajno, a ako udovici to pravo prestane prije navršene 50. godine života, ali nakon navršene 45. godine života, može pravo ponovno ostvariti kada navrši 50 godina života (stavak 3.). ZOPHBDR-om je propisano da se pravo na obiteljsku mirovinu ostvaruje pod uvjetom i na način propisan ZOMO- om ako ZOPHBDR-om nije drukčije određeno (članak 25.); da udovica, odnosno majka hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata stječe pravo na obiteljsku mirovinu ako je uzrok smrti u svezi s obranom suvereniteta Republike Hrvatske kada navrši 40 godina života. Udovac, odnosno otac hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata isto pravo stječe kad navrši 50 godina života (članak 29. stavak 1.).

12. Rješenje prvostupanjskog upravnog tijela od 14. prosinca 2020. doneseno je po službenoj dužnosti. U trenutku odlučivanja tijelo je raspolagalo sa svim podacima potrebnim za donošenje odluke. Dakle, poznato mu je bilo da je tužiteljica u trenutku smrti bračnog druga (27. veljače 2002.) imala navršenih 27 godina života, da je u trenutku prestanka prava na obiteljsku mirovinu djetetu HO (**.**.2018.) imala navršenih 43 godine života i da joj tijekom trajanja prava na obiteljsku mirovinu nije utvrđen potpuni gubitak radne sposobnosti, kao i to da uzrok smrti pokojnog supruga tužiteljice AO nije povezan s obranom suvereniteta Republike Hrvatske.

13. Stoga se prema ocjeni ovog Suda u konkretnoj situaciji ne radi o očitoj povredi materijalnog propisa koji je uvjet za primjenu predmetnog izvanrednog pravnog lijeka, već o pogrešno izvedenom zaključku o činjeničnom stanju u postupku koji je prethodio donošenju rješenja iz 2020. godine . ovog predmeta nisu ispunjeni uvjeti za poništavanje pravomoćnog rješenja na temelju članka 129. stavka 3. ZUP-a . Osim toga kada se poništava pravomoćno rješenje zbog očite povrede materijalnog propisa (prema kojem je upravna stvar riješena) ne ulazi se u preispitivanje činjeničnog stanja na koje je primijenjen materijalni propis, a što je u ovom predmetu učinjeno.

14. Sud prvoga stupnja detaljno je pojasnio razloge za nemogućnost intervencije u pravomoćno rješenje na temelju navedenih odredbi, a ovaj Sud u cijelosti prihvaća razloge i pojašnjenje razloga koje je naveo sud prvoga stupnja u svojoj odluci.

15. Stoga ovaj Sud navode žalbe ocjenjuje neosnovanima.

16. Kraj takvog stanja stvari odlučeno je kao u točki I. izreke na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a .

17. Sukladno članku 79. stavku 1. ZUS-a , s obzirom na to da tužiteljica u odgovoru na žalbu u bitnome ne iznosi nove činjenice relevantne za donošenje odluke u ovome predmetu već ponavlja utvrđenja iz upravnog spora, nema pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu (točka II. izreke).

U Zagrebu 10. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Mira Kovačić