REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-810/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Marine Paulić članice vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i Goranke Barać Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JADROLINIJA društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta, Rijeka, Riva 16, OIB 38453148181, kojeg zastupa punomoćnik Mladen Dragičević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Dragičević i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika ŽUPANIJSKA LUČKA UPRAVA KRK, Krk, Trg bana Josipa Jelačića 5, OIB 89919564697, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Fanuko, odvjetnik u Rijeci, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o prijedlogu za dopuštenje revizije tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-3391/2022-3 od 12. rujna 2023. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presude Trgovačkog suda u Rijeci broj P-349/2021-22 od 5. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e :

Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u odnosu na pravna pitanja.

Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog ljudskog prava.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-349/2021-22 od 5. srpnja 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženiku da mu plati iznos od 6.997.500,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.805.000,00 kuna od 1. siječnja 2018., iznos od 1.833.500,00 kuna od 1. siječnja 2019., iznos od 1.884.000,00 kuna od 1. siječnja 2020. i na iznos od 1.475.000,00 kuna od 1. siječnja 2021. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka I. izreke) i naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi parnične troškove u iznosu od 449.925,00 kuna sa zateznim kamatama od 5. srpnja 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose u roku petnaest dana (točka II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom djelomično je potvrđena i djelomično preinačena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske prijedlog za dopuštenje revizije podnio je tužitelj, u prijedlogu postavlja četiri pitanja ističući da je riječ o pravnim pitanjima važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te zbog povrede ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i to prava na pravično suđenje i prava na pravično vođenje postupka te povrede prava na djelotvorni pravni lijek. Predlaže donijeti odluku kojom se dopušta podnošenje revizije u ovoj pravnoj stvari.

4. U odgovoru na prijedlog tuženika ističe da je prijedlog nedopušten te predlaže da ga se odbaci, podredno odbije kao neosnovan.

5. Prijedlog za dopuštenje revizije nije osnovan u odnosu na postavljena pitanja, niti dopušten u odnosnu na povrede ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat stečenog bez osnove u iznosu od 6.997.500,00 kuna koji predstavlja razliku između onoga što je tužitelj platio tuženiku na ime lučkih naknada u 2016. na temelju sklopljenog ugovora s paušalnom mjesečnom naknadom i lučkih naknada koje je tuženik naplatio tužitelju u razdoblju od 2017. do 2020. po tada važećim lučkim tarifama, bez sklapanja ugovora.

7. Nižestupanjski sudovi zaključuju da se plaćeni računi (kojima tužitelj nije prigovarao) odnose na lučke naknade za usluge priveza i odveza brodova koje je u razdoblju od 2017. do 2020. pružao. Budući da je tuženik tužitelju naknadu za usluge priveza i odveza brodova obračunao u skladu s Lučkim tarifama, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Tužitelj u prijedlogu postavlja sljedeća pitanja;

1.“Radi li se o stjecanju bez osnove dijela imovinske koristi kada stjecatelj primi propisanu naknadu (imovinsku korist) za uslugu koju je bio dužan pružiti (i u kvantitativnom i kvalitativnom smislu), ali ju nije pružio u cijelosti niti na način (u kvalitativnom smislu) na koji je to bio dužan učiniti?“

2“Je li žalbeni sud dužan odgovoriti na sve žalbene razloge koji su od odlučnog značenja za odluku o sporu, kada žalba sadržava konkretne prigovore u odnosu na izostanka ocjene materijalnih dokaza, izostanak odgovarajućih razloga za odbijanje dokaznih prijedloga, izostanak navođenja koje je materijalno pravo primijenio te je li dužan obrazložiti i iznijeti valjane razloge na temelju kojih je činjenica, i na koji ih je način utvrđivao, izveo zaključak da u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu odredbe čl.1111 Zakona o obveznim odnosima?“

3.“Je li sud dužan argumentirati zašto smatra da nije ovlašten utvrđivati na koji je način tuženik utrošio novčana sredstva u okolnostima slučaja (a radi se o činjenici koju je tužitelj jasno istaknuo kao temelju činjeničnu osnovu svog zahtjeva) kada je i sam tuženik na okolnost navoda tužitelja dostavio ugovore o izvođenju radova kojima je pokušao opravdati način trošenja sredstava (dakle čak ni tuženiku nije sporno da se radi o relevantnoj činjenici), a posebno s obzirom na zakonsku obvezu tuženika koja propisuje način korištenja sredstava u kontekstu pružanja usluga od općeg interesa za koju naplaćuje, i jest naplatio, naknadu na teret tužitelja?“

4.“Ima li sud ovlaštenje metodom utvrđivanja činjenica koju je primijenio izmijeniti činjeničnu osnovu tužbe i svoju odluku zasnovati na tako utvrđenoj činjeničnoj osnovi?“

9. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tužitelj kao razloge navodi odluke ovog suda broj Rev 910/2016 od 5. studenoga 2018. i Rev 1106/2014 od 3. rujna 2019., dok se u odnosu na drugo pitanje poziva na odluku Rev 1220/2020 od 2. veljače 2021.

9.1. U odluci Rev 910/2016 od 5. studenoga 2018. izraženo je pravno shvaćanje da raskidom ugovora do kojeg je došlo jer tuženik nije u potpunosti izveo sve dogovorene radove protekom roka za izvršenje radova, otpala osnova na temelju koje je tužitelj tuženiku predao predmetni iznos, dok je u predmetu Rev 1106/2014 od 3. rujna 2019. izraženo pravno shvaćanje da budući da se tuženik rješenjem obvezao vratiti obvezniku plaćeni komunalni doprinos u slučaju neizgradnje građevna i uređaja, te da iste nisu izgrađene tad je tuženik dužan isplatiti uplaćeni komunalni doprinos. Za razliku od navedenih odluka, u ovom postupku nije bila riječ o ugovornoj obvezi i neizvršenju ugovorne obveze već je naplaćena usluga priveza i odveza brodova koja je izvršena a obračunata je u skladu s Lučkim tarifama. Također, iz istog razloga na ovaj predmet nije ni primjenjiva odluka koja se odnosi na uplaćeni komunalni doprinos.

9.2. U odluci Rev 1220/2020 od 2. veljače 2021. izraženo je pravno shvaćanje da je drugostupanjski sud dužan odgovoriti na konkretne žalbene prigovore o pogrešnoj ocjeni dokaza u smislu ocjene Suglasnosti kao dodatnog instrumenta. Za razliku od toga, pitanje tužitelja nije konkretno već se iscrpljuje u paušalnom nabrajanju („…prigovore u odnosu na izostanka ocjene materijalnih dokaza, izostanak odgovarajućih razloga za odbijanje dokaznih prijedloga, izostanak navođenja koje je materijalno pravo primijenio te je li dužan obrazložiti i iznijeti valjane razloge na temelju kojih je činjenica, i na koji ih je način utvrđivao, izveo zaključak da u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu odredbe čl.1111 Zakona o obveznim odnosima?“). Osim toga, za istaknuti je da su nižestupanjski sudovi dali dovoljno argumenata za svoj zaključak kad su na temelju nesporene činjenice da je tuženik pružio uslugu priveza i odveza brodova, koju je obračunao u skladu s Lučkim tarifama, zaključili da na strani tuženika nema stjecanja bez osnove.

9.3. Za treće i četvrto pitanje tužitelj nije dao razloge pa stoga nisu ispunjeni uvjeti u smislu čl. 387. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP).

10. Sudovi su za svoju odluku dali obrazložene i dostatne razloge (na temelju nesporene činjenice da je tuženik pružio uslugu priveza i odveza brodova, koju je obračunao u skladu s Lučkim tarifama, zaključili da na strani tuženika nema stjecanja bez osnove) pri čemu nisu odbili tužbeni zahtjev uz obrazloženje da tužitelj nije dokazao svoje tvrdnje, nego su na temelju nespornih činjenica kao i onih u postupku utvrđenih, izveli pravilan zaključak u pogledu osnovanosti zahtjeva tužitelja – pa stoga proizlazi da tužitelj nije učinio vjerojatnim da mu da je povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a.

11. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju čl. 389.a st. 4. i 389.b st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil