Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-5390/2024-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Gabriele Topić Kordej kao predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice Sandre Artuković Kunšt univ.spec.iur. i Renate Đaković Vranković kao članica vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UH OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Nadi Magdić, odvjetnici u Ogulinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. OIB:14036333877 iz Zagreba, zastupanog po punomoćnicima Anti Kožulu i dr., odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-318/2023 od 23. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Metkoviću poslovni broj P-318/2023 od 23. listopada 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1.1. Presudom suda prvog stupnja posl. br. P-318/2023 od 23. listopada 2024. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 29. listopada 2007. iz čl. 8. "Prijevremena otplata kredita" u dijelu koji glasi: "... U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.", kao u stavku I izreke prvostupanjske presude.

1.2. Tuženiku je naloženo da tužitelju isplati i iznos od 1.716,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2021. do isplate, kao u stavku II izreke prvostupanjske presude.

1.3. U stavku III izreke presude suda prvog stupnja tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi parnične troškove u iznosu od 750,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude do isplate.

2.1. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga i predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnih troškova sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate, podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

Traži i naknadu troška sastava žalbe.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4.1. U prvostupanjskoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju se bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991 i "Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP) na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Razmatranjem predmetnog spisa razvidno je da je tuženik tijekom postupka bio zastupan po punomoćnicima odvjetnicima te je bio u mogućnosti pratiti postupak i sudjelovati u njemu kao i poduzimati sve zakonom predviđene postupovne radnje tako da se ne bi moglo zaključiti da je u predmetnom postupku tuženik bio doveden u bitno nepovoljniji procesni položaj u odnosu na tužitelja. U žalbi tuženik tvrdi da je bitna povreda odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP ostvarena time što sud prvog stupnja nije prihvatio njegove dokazne prijedloge za uvid u priložene simulacije i izvatke Odluka o naknadama te za provođenje vještačenja radi utvrđenja troška financiranja kao i nastanka i visine štete uslijed prijevremene otplate kredita, Ovi navodi tuženika svojim sadržajem ne ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka (čl. 354. ZPP) već se odnose na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP). U predmetnom je postupku sud prvog stupnja pravilnom primjenom čl. 220. st. 2., čl. 250., čl. 259. i čl. 260. ZPP utvrdio tražbinu tužitelja za vraćanje od tuženika stečenog bez osnove po ništetnoj ugovornoj odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita pri čemu su raspravljeni i otklonjeni tuženikovi prigovori, što tuženikovo pozivanje na povredu prava na raspravljanje iz čl. 354. st. 2. toč. 6 ZPP čini bespredmetnim.

4.3. Za razliku od žalbenih navoda tuženika, u presudi suda prvog stupnja nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP jer je presuda suda prvog stupnja razumljiva, nije proturječna i sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s izrekom presude i sukladni su stanju spisa te se presuda kao takva može ispitati.

5.1. Nije sporno da su tužitelj u svojstvu potrošača kao korisnik kredita i prednik tuženika kao banka – kreditor zaključili ugovor o kreditu br: [broj kredita] od 29. listopada 2007. u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 125.000,00 Chf sa stambenom namjenom i s rokom otplate od 30 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 671,03 Chf i uz kamatnu stopu od 5,00 % godišnje, s tim da je u dijelu čl. 8. istog ugovora kreditor ovlašten zaračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita sukladno Odluci o naknadama za njegove usluge.

5.2. Dana 15. siječnja 2016. između stranka je ugovoren Aneks uz ugovor o kreditu sukladno čl. 19.a-19.e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15., 102/15, 52/16, 128/22, 156/23), s tim da je odredbom čl. 10. tog Aneksa ugovoreno kako one odredbe osnovnog ugovora koje nisu u suprotnosti s Aneksom ostaju nepromijenjene.

5.3. Prema sadržaju Obavijesti o otplaćenom kreditu i o prijevremenom zatvaranju (list 25 i 26 spisa predmeta suda prvog stupnja) tužitelj je dana 9. travnja 2021. otplatio kredit u cijelosti, zajedno s naknadom za prijevremeni povrat u iznosu od 1.716,31 eura.

6.1. U odnosu na potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo iz čl. 102. st. 1. u vezi čl. 96. st. 1., 2. i 4. ovdje po načelu tempus regit actum mjerodavnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, dalje: ZZP/07) i u vezi čl. 3., čl. 4. i čl. 12. te čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, dalje: ZOO) kada je utvrdio ništetnost dijela odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu br. [broj kredita] od 29. listopada 2007. po kojoj je pri otplati kredita u cijelosti 9 travnja 2021. naplaćena jednokratna naknada zbog prijevremenog zatvaranja kredita u iznosu od 1.716,31 eura, na temelju pravilnog zaključka da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo a ona, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača te je naložio tuženiku vraćanje po ništetnoj odredbi primljenog iznosa od 1.716,31 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. travnja 2021. do isplate.

6.2. Pravilan je zaključak suda prvog stupnja kako tuženik, suprotno odredbama čl. 7. st. 1., čl. 219. st. 1. i čl. 229. st. 1. i 2. ZPP u vezi čl. 96. st. 4. ZZP/07, nije dokazao da se o dijelu ugovorne odredbe čl. 8. o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u predmetnom unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo a na njemu je bio teret toga dokaza. Sud prvog stupnja je, postupajući u skladu s odredbom čl. 8. ZPP, na temelju odgovarajuće ocjene rezultata dokaznog postupka odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane a koje ne i o tome dao utemeljene razloge koje prihvaća i ovaj sud jer iz rezultata dokazivanja ne proizlazi da je tuženik dokazao pojedinačno pregovaranje sa tužiteljem o sadržaju spornog dijela odredbe čl. 8. ugovora.

6.3. Pravilnost zaključka o ništetnosti odredbe vezane za uvjetovanost prijevremene otplate kredita iz čl. 8. predmetnog ugovora nije dovedena u dvojbu žalbenim navodima. Odredbe čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO ovlašćuju tužitelja kao korisnika kredita da može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje s tim da je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku a dužan je naknaditi štetu ako ju je tuženik kao kreditor pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO propisano je kako u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ujedno je općom odredbom o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza iz čl. 25. st. 1. i 3. ZOO propisano kako dužnik novčane obveze može tu obvezu ispuniti prije roka, u kojem slučaju ima pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze samo ako je na to ovlašten ugovorom ili to proizlazi iz običaja. Odredba čl. 1024. st. 3. ZOO predviđa, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

7.1. Tuženik je tijekom postupka tvrdio da mogućnost prijevremene otplate kredita predstavlja uslugu koju pruža klijentima a tako i tužitelju, i za koju uslugu je obračunao naknadu koja predstavlja cijenu te usluge. Međutim, tuženik, osim općenitog pozivanja, određeno ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita dakle na naknadu objektivno nastalih troškova, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pri tom je bez utjecaja pozivanje tuženika na načelo dispozitivnosti i s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama, budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

7.2. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije razjasnio ni dokazao koje je to određene opravdane i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita, opravdano je za zaključiti da naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata ili izmakle dobiti. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen samo interes jedne ugovorne strane odnosno tužitelja kao potrošača već i javni interes zbog povrede kogentne pravne norme iz čl. 1024. st. 4. ZOO, ne bi se radilo o zabrani manjeg značaja tako da nema mjesta primjeni čl. 326. st. 2. ZOO.

8.1. Na navedene i pravilno utvrđene razloge ništetnosti dijela odredbe čl. 8. predmetnog ugovora ne utječe žalbeno pozivanje na Direktivu 93/13/EEZ i na praksu Suda Europske Unije u predmetima br. C-415/11 i br. C-383/18 te na odredbe ZOO i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog stambenog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja naknade za obradu kredita već je ono uvedeno odredbom čl. 17. st. 4. Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ br. 101/17, dalje: ZSPK) od 20. listopada 2017. kojim je propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, valja reći da se tim zakonom u pravni poredak Republike Hrvatske prenose Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (Sl. l. br. 60, 28.2.2014.).

8.2. Ovo shvaćanje po kojem banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i u odredbi čl. 26. st. 2. ZSPK. Iako se temeljem načela tempus regit actum, ZSPK ne primjenjuje na konkretan slučaj, jasno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

8.3. Bez utjecaja je žalbeno upućivanje na odluku Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-311/2018-2 (kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku posl. br. P-755/2014-47) jer je ta odluka ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-904/2024-3. Predmet Općinskog suda u Puli-Pola pod posl. br. P- 517/2018 koji se u žalbi navodi ne odnosi se na ništetnost odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

9. Prema odredbi čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, dok je odredbom čl. 1111. st. 1. i 2. ZOO propisano da je stjecatelj, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, dužan vratiti ju, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se kod prijelaza imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja imovine ili nadoknada vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala, tako da se pri vraćanju onog što je stečeno bez osnove moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva (čl. 1115. ZOO). Ništetnost potječe od tuženika i tuženik je taj koji je unaprijed sastavio spornu odredbu Ugovora o kreditu sa unaprijed pripremljenim sadržajem slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj te je u smislu odredbi čl. 1111. i čl. 1115. ZOO dužan vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetne odredbe već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

10.1. Tuženik stoga neosnovano osporava tijek zatezne kamate jer odredba čl. 1115. ZOO ne ostavlja nikakve sumnje od kojeg dana nepošteni stjecatelj mora platiti zateznu kamatu. Obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništetna a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), pravilno sud prvog stupnja dosudio tijek zateznih kamata od dana izvršenih uplata od tuženika kao nesavjesnog stjecatelja. U tom je smislu bez utjecaja žalbeno pozivanje na mišljenje dr. sc. NH iz članka "promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala, Zbornik Tradicionalno XXIX savjetovanje – aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb 2014. te na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje se odnosi na ugovore o zajmu. Kako odluka o osnovanosti pojedinih tužbenih zahtjeva ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, navedena sudska praksa iz odluka br. Rev-3142/2018-2, br. Rev-1242/2014-2 i Rev-2781/2011-2 istaknuta u žalbi tuženika nema poseban značaj za ocjenu pravilnosti pobijane presude.

10.2. Povodom pozivanja na odluku Županijskog suda u Puli-Pola br. Gž-460/2022-2 valja reći kako se radi o ukidnom rješenju, nakon kojeg je uslijedila presuda suda prvog stupnja posl. br. P-446/2022-27 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli-Pola posl. br. Gž-519/2024-7 a tuženikov prijedlog za dopuštenje revizije je odbijen i odbačen rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br- Revd- 2175/2025-2. U žalbi navedena odluka Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž- 1996/2019-3 ukinuta je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. 1299/2021-2 i predmet je vraćen drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

11. Slijedom navedenog i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u stavku I izreke presude.

12. Navedeno se primjenom čl. 380. toč. 2 ZPP odnosi i na odluku o naknadi parničnog troška iz stavka III izreke prvostupanjske presude jer je ta odluka odraz pravilne primjene čl. 151. st. 3., čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP a što tuženik u sadržaju svoje žalbe određeno i ne osporava.

13. Nije prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe, primjenom čl. 166. st. 1. ZPP u vezi čl. 154. st. 1. istog zakona, kao u stavku II izreke.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Gabriela Topić Kordej