REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5237/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐN iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Mirko Kovač, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo pravosuđa, OIB 18683136487, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo iz Velike Gorice, radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-139/2023-3 od 11. rujna 2025. kojom presudom je preinačena presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Ivanić-Gradu poslovni broj Pr-89/2019-22 od 13. siječnja 2023., ispravljena rješenjem poslovni broj Pr-89/2019-25 od 16. siječnja 2023., te kojim rješenjem je preinačeno dopunsko rješenje poslovni broj Pr-89/2019-24 od 13. siječnja 2023., na sjednici održanoj 9. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava.
Obrazloženje
1.1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske odluke citirane u izreci ove odluke naznačujući pravna pitanja:
"1. „Isključuje li odredba članka 373.a Zakona o parničnom postupku, ("Narodne novine", 53/91,91/92,58/93,112/99, 88/01, 117/03, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, 155/23, dalje: Zakon o parničnom postupku) istodobnu primjenu odredbe članka 221.a. Zakona o parničnom postupku?“
2. „Tko je dužan dokazati da je radnik iskoristio pauzu, radnik ili poslodavac?“
3. "Je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogućiti korištenje slobodnih dana zbog nemogućnosti korištenje pauze (stanke) ili je to poslodavac dužan omogućiti (ponuditi) radniku i bez njegovog zahtjeva, sve sukladno članku 42. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike (Narodne novine, 112/17, 12/18 i 2/19, dalje: KU)?“
4. „Isključuje li članak 42. KU pravo na naknadu plaće koju radnik ima zbog toga što je radio u vrijeme kada nije bio obvezan?“
5. „Koje pravo u smislu članka 73. stavka 5. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) ima radnik u slučaju nekorištenja pauze. Je li to pravo na novčanu naknadu ili pravo na korištenje slobodnih dana?“
6. „Je li tužitelj bio dužan u skladu s odredbom članka 133. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine, broj 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) prije podnošenje tužbe podnijeti tuženici zahtjev da mu se omogući korištenje stanke ili pak korištenje slobodnih dana umjesto neiskorištenog vremena stanke u situaciji kada tužitelj nije mogao koristiti stanku, jer se radi o poslovima čija priroda rada ne dozvoljava prekid rada?“
7. „Je li sud pri odlučivanju o troškovima parničnog postupka, u slučaju kada je stranka postupka država zastupana po državnom odvjetništvu, dužan provesti test razmjernosti za dosuđeni trošak odnosno ispitati predstavlja li nalog stranci da snosi puni iznos troškova zastupanja države u postupku nerazmjerno ograničenje prava stranke na pristup sudu, te uzeti u obzir relevantna stajališta Europskog suda za ljudska prava i ustavnog suda o mogućoj povredi prava na pristup sudu u slučajevima kada se cjelokupni trošak države prevaljuje na teret fizičke osobe (tužitelja)?“".
1.2. U odnosu na pobijanu odluku, osobito drugo pitanje, predlagatelj navodi da je stav drugostupanjskog suda da bi tužitelj imao pravo na novčanu naknadu zbog nemogućnosti korištenja stanke ili pauze u slučaju da je tražio slobodne dane na ime evidentiranih nekorištenih stanki koje mu tužena nije priznala, i/ili u slučaju da mu je tužena priznala slobodne dane po osnovi evidentiranih neiskorištenih stanki, ali mu nije omogućila korištenje priznatih slobodnih dana. Međutim, dalje navodi, da vrijeme i način korištenja stanke ovlašten je određivati poslodavac, a ne radnik, pa se poziva na ovosudnu odluku Revr-443/10-2 od 1. srpnja 2010., te da je tuženik bio u obvezi donijeti odluku o organizaciji rada tužitelja, te mu utvrditi točno vrijeme korištenja pauze (stanke) i tko ga od pravosudnih policajaca mijenja za vrijeme pauze u trajanju od 60 minuta. Isto tako da činjenica što tužitelj nije tražio od poslodavca da mu u zamjenu za neiskorištenu stanku omogući korištenje slobodnih dana da ne znači da tužitelj, ako to nije tražio, nema pravo na novčanu naknadnu zbog nekorištenja pauze. Zatim da je stajalište drugostupanjskog suda u protivnosti s presudom Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž R-107/2022-2 od 27. prosinca 2022., presudom Županijskog suda u Rijeci Gž R-69/2016 od 5. listopada 2017. U odnosu na treće pitanje poziva se na Revd-360/2024-2. U odnosu na prvo pitanje upućuje na odluku ovog suda Rev-2564/2019-2 od 13. prosinca 2023., a u odnosu na posljednje pitanje na Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021.
2. Predlagatelj se poziva i na razloge iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP te navodi da mu je pobijanom odlukom zbog osobito teške povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP povrijeđeno temeljno ljudsko pravo tužitelja zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/10. i 85/10. – pročišćeni tekst, - dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 13/17., - dalje: Konvencija) i to povreda prava na pravično/pošteno suđenje, te odlukom o troškovima postupka - miješanje u pravo vlasništva.
3. Na prijedlog nije odgovoreno.
4. Prijedlog nije osnovan u odnosu na naznačena pitanja niti je dopušten u odnosu na povrede temeljnih ljudskih prava.
5. Postupajući na temelju odredbi čl. 385.a st. 1. ZPP i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – dalje: ZPP ), ovaj revizijski sud je ocijenio da pravna pitanja koja je tužitelj postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.
6.1. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu iz razloga koji su navedeni pod odlomkom 18. obrazloženja te odluke: "Kod nesporne činjenice da tužitelj nije tražio slobodne dane zbog neiskorištenih stanki u dugom razdoblju od srpnja 2014. do srpnja 2019. godine, što više, radi realizacije prava na slobodne dane zbog neiskorištenog dnevnog odmora (stanke), nije tražio da tužena kao poslodavac evidentira njegove neiskorištene dnevne stanke, nije bilo mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva na isplatu novčane naknade na ime neiskorištenih stanki."
6.1.1. S obzirom na polazište drugostupanjskog suda od citiranih nespornih činjenica, za svoj zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, to u smislu odredbe čl. 385.a st.1. ZPP od odgovora navedeno prvo pitanje tužitelj ne bi ishodio povoljniju pravnu poziciju u ovom sporu, a isto tako ni u odnosu na 3., 4., 5. i 6. pitanje. Pri tome pobijana odluka se nije bavila pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, te za slučaj nekorištenja koja su prava tužitelja, već činjenicom je li tuženik kao poslodavac radniku omogućio korištenje dnevnog odmora ili nije. U kontekstu navedenih nespornih činjenica sud je formirao svoj zaključak je li omogućeno korištenje stanke ili ne, a ne ima li on prava koje sad tužitelj u naznačenim pitanjima pita. Tako i odluke viših sudova, na koje se tužitelj poziva u prijedlogu, nisu se bavile pitanjem je li radnik dužan tražiti od poslodavca da mu omogući korištenje stanke, već su utvrđivane činjenicu je li tuženik kao poslodavac radniku omogućio korištenje dnevnog odmora ili nije.
6.2. U odnosu na posljednje, sedmo pitanje, pobijana odluka sukladna je pravnom shvaćanju ovog suda iz odluke Rev-89/2021-2 od 2. ožujka 2021.
6.3. Pored toga, vezano za sva ostala pitanja, izuzev prvog i sedmog, te osobito drugo, valja istaći da je u ovosudnoj odluci Rev-269/2025-2 od 1. travnja 2025. rečeno: " ... U radnom sporu je, prema odredbi čl. 135. st. 1. ZR/14 kojom je propisano da je u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, na tužitelju teret dokazivanja činjenice da nije iskoristio stanku za dnevni odmor tijekom radnog vremena, u situaciji kada tuženica nije imala obvezu unosa podatka o korištenju te stanke u evidenciju radnog vremena. Isto proizlazi i iz općih pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 7. st. 1. ZPP, prema kojima su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice."
7. U odnosu na razloge iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP i navode da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, ističe se da čl. 6. st. 1. Konvencije i čl. 29. st. 1. Ustava sadrže samo određena procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna. Pobijana presuda je detaljno obrazložena i ne može se smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Ne nalazi se ni na bazi vjerojatnosti pogrešne primjene materijalnog ili postupovnog prava koja bi dovela do povreda temeljnog ljudskog prava na koje se predlagatelj poziva.
8. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tužitelj smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP, odlučiti kao pod t. I. izreke, jer navedena pitanja ne ispunjavaju pretpostavke iz odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, koje trebaju biti kumulativne ispunjene. U pogledu prijedloga za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava - valjalo je na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod t. II. izreke ovog rješenja, jer navedene povrede nisu učinjene vjerojatnima.
Zagreb, 9. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
dr. sc. Jadranko Jug
