Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4773/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od predsjednice vijeća Vlatke Fresl Tomašević, Ilijane Petyo kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Tomislava Aralice, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnik Nebojša Vitez, odvjetnik u Varaždinu, protiv I-tuženika Ljubljanske banke d.d., OIB: 40032571039, iz Slovenije, Ljubljana, Trg Republike 3, kojeg zastupa punomoćnik Matija Pečatnik, odvjetnik u Zagrebu i II-tuženika Nove Ljubljanske banke d.d., OIB: 17719334242, iz Slovenije, Ljubljana, Trg Republike 2, kojeg zastupaju punomoćnici Ivana Orkić, odvjetnica u Umagu, Kristijan Galić, odvjetnik u Zagrebu i Tomislav Bujas, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja te I-tuženika i II-tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017-206 od 29. svibnja 2024. i o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017-211 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbijaju kao neosnovane žalbe I-tuženika i II-tuženika te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017- 206 od 29. svibnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo I-tuženiku i II- tuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD) sa zateznom kamatom po stopi od 0,10% za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, kao i pod toč. II. izreke u dijelu kojim je naloženo I-tuženiku i II-tuženiku solidarno naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 392.434,91 EUR sa zateznom kamatom koja teče od 29. svibnja 2024. do isplate.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017-206 od 29. svibnja 2024. pod toč. III. izreke.

III. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017-206 od 29. svibnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je naloženo I-tuženiku i II-tuženiku solidarno isplatiti tužitelju zateznu kamatu na iznos od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD) za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005. po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju u australskom dolaru, kao i u dijelu kojim je odlučeno o stopi zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, te sudi:

Nalaže se I-tuženiku i II-tuženiku solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD) po stopi od:

- 8,50% za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. listopada 1992.

- 3,00% za radzbolje od 1. studenog 1992. do 31. prosinca 1992.

- 5,00% za razdoblje od 1. siječnja 1993. do 30. lipnja 1993.

- 4,00% za razdoblje od 1. srpnja 1993. do 31. listopada 1993.

- 4,50 % za razdoblje od 1. studenog 1993. do 14. rujna 1995.

- 5,00% za razdoblje od 15. rujna 1995. do 31. svibnja 1996.

- 0,00% za razdoblje od 1. lipnja 1996. do 31. ožujka 1997.

- 2,50% za razdoblje od 1. travnja 1997. do 31. prosinca 1998.

- 2,70% za razdoblje od 1. siječnja 1998. do 28. veljače 1999.

- 1,10% za razdoblje od 1. ožujka 1999. do 14. travnja 2000.

- 1,85% za razdoblje od 15. travnja 2000. do 14. studenog 2000.

- 0,70% za razdoblje od 15. studenog 2000. do 31. siječnja 2002.

- 0,30% za razdoblje od 1. veljače 2002. do 28. veljače 2003.

- 0,15% za razdoblje od 1. ožujka 2003. do 30. rujna 2005.

- 0,10% za razdoblje od 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2005. te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope (stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017-206 od 29. svibnja 2024. pod toč. II. izreke u dijelu kojim je odlučeno o stopi zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnog troška, i sudi:

Nalaže se I-tuženiku i II-tuženiku solidarno isplatiti tužitelju zatezne kamate na iznos od 392.434,91 EUR po stopi koja se određuje povećanjem referentne stope (stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili je granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Odbijaju se zahtjevi tužitelja, I-tuženika i II-tuženika za naknadu troška žalbe protiv presude.

VI. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i I-tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se zahtjev II-tuženika za delegaciju.

II. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 967/2017-206 od 29. svibnja 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojim je dosuđena zatezna kamata na iznos od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD) za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. preko kamatne stope od 0,10% do kamatne stope određene Uredbom o visini stope zatezne kamate.

III. Odbija se žalba tužitelja protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-967/2017-211 od 26. kolovoza 2024. i potvrđuje navedeno prvostupanjsko rješenje.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbe protiv rješenja.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

"I Nalaže se 1. tuženiku Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana i 2. tuženiku Novoj ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana solidarno isplatiti tužitelju Privrednoj banci Zagreb d.d. iznos od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD) sa zateznim kamatama tekućim od 1. siječnja 1992. do isplate, po kamatnoj stopi koju ovlaštena banka u mjestu ispunjenja isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju u australskom dolaru i to za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005., zatim za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007., po kamatnoj stopi određenoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015., po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se 1. tuženiku i 2. tuženiku solidarno naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 392.434,91 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2024. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana. III Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.498.997,60 EUR."

2. Prvostupanjskim rješenjem je odlučeno:

"I Odbija se kao neosnovan prijedlog tužitelja za donošenje dopunske presude naznakom u apsolutnom iznosu kamatne stope iz točke I izreke presude poslovni broj P-967/2017-206 od 29. svibnja 2024., za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005.

II Odbija se prijedlog tužitelja za ispravak presude poslovni broj P-967/2017-206 od 29. svibnja 2024. pod točkom I i II izreke u dijelu kamatne stope tako da se u točki I izreke, redak 22. i u točki II izreke, redak 7., iza "Europske središnje banke" dodaje "pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine"."

3. Tužitelj je podnio žalbu protiv presude u dijelu pod toč. I. izreke kojim je određena stopa zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005. i protiv rješenja o troškovima postupka sadržanog u toč. III. izreke žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 12/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) i predlaže preinačiti pobijanu presudu pod toč. I. izreke na način da se sukladno tužbenom zahtjevu tužitelja navedu određeno stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005. i preinačiti rješenje o troškovima na način da se tužitelju priznati i dosuđeni parnični trošak uveća za 100% temeljem odredbe Tbr. 41 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

4. Tužitelj je podnio žalbu kojom pobija prvostupanjsko rješenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti pobijano rješenje na način da se prihvati prijedlog tužitelja za ispravkom i dopunom presude. Traži trošak žalbe.

5. Protiv presude se žali I-tuženik iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP. Poziva se na povredu ustavnog prava na pravično suđenje u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14) i prava na pošteno suđenje u smislu čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori – broj 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17, dalje Konvencija), te na pogrešnu primjenu odredbe čl. 26. st. 5 Uredbe (EU) broj 1215/2012. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i I-tuženiku dosuditi parnični trošak uz naknadu troška žalbe

6. II-tuženik je podnio žalbu protiv presude koju pobija u cijelosti iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. ZPP. Poziva se na povredu ustavnog prava na pravično suđenje u smislu čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 137/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10, 150/13 i 5/14) i prava na pošteno suđenje u smislu čl. 6. st. 1. Konvencije. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troška žalbe.

7. Na žalbu tužitelja protiv presude i žalbu tužitelja protiv rješenja odgovor je dao I- tuženik, a na žalbe I-tuženika i II-tuženika odgovor je dao tužitelj.

8. Žalbe stranaka protiv presude su djelomično osnovane.

9. Žalba tužitelja protiv rješenja je neosnovana.

10. II-tuženik je zajedno sa žalbom protiv presude pozivom na odredbu čl. 67. ZPP stavio zahtjev za nužnu delegaciju jer „Županijski sud u Zagrebu zbog nezakonitog zadiranja u neovisnost i slobodu prvostupanjskog suda nije „zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud“ i predložio uputiti zahtjev Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da za postupanje u ovoj pravnoj stvari odredi drugi drugostupanjski sud.

11. Odredbom čl. 67. ZPP propisano je da ako nadležni sud zbog izuzeća suca ili iz drugih razloga ne može postupati, obavijestiti će o tome neposredno viši sud, koji će odrediti da u tom predmetu postupa drugi stvarno nadležni sud s njegova područja. Iako se II-tuženik poziva na odredbu čl. 67. ZPP, s obzirom na tvrdnje prema kojima Županijski sud u Zagrebu zbog nezakonitog zadiranja u neovisnost i slobodu prvostupanjskog suda nije „zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud“, njegov sadržajno predstavlja zahtjev za delegaciju u smislu odredbe čl. 68. ZPP, tako da nisu postojali razlozi zbog kojih bi ovaj sud trebao obavijestiti u smislu čl. 67. ZPP kao viši sud Vrhovni sud Republike Hrvatske.

12. Odredbom čl. 68. st. 4. ZPP propisano je da nadležni drugostupanjski sud može sam ili u povodu prijedloga stranke zatražiti od Vrhovnog suda Republike Hrvatske da odredi da u pojedinom predmetu postupa drugi stvarno nadležan sud, ako je očito da će se tako lakše provesti postupak ili ako za to postoje drugi važni razlozi.

13. Ovaj sud smatra da ne postoje razlozi za svrsishodnu delegaciju u smislu odredbe čl. 68. st. 1. ZPP jer II-tuženik svojim navodima prvenstveno izražava osobne sumnje u neovisnost i nepristranost suda, koje nemaju uporište u objektivnim činjenicama, a kraj Ustavom Republike Hrvatske zajamčene samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti (čl. 118. Ustava Republike Hrvatske), stoga nije zatražena svrsishodna delegacija od Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

14. Stoga je o zahtjevu II-tuženika za delegaciju odlučeno kao pod toč. I. izreke rješenja.

15. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženicima naloži solidarna isplata iznosa od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD) sa zateznim kamatama na pojedine iznose, koji iznos odgovara zbroju deviznih iznosa koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod Ljubljanske banke d.d. Ljubljana, Glavna filijala Zagreb i drugih organizacijskih jedinica te banke u Republici Hrvatskoj.

16. Ovaj drugostupanjski sud je na temelju čl. 365. st. 2. ZPP ispitao pobijanu presudu i rješenje u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

17. Tužitelj u tužbi zahtjev u odnosu na I-tuženika temelji na ustupu deviznih depozita građana koji su imali devizne depozite u Glavnoj filijali I-tuženika u Zagrebu i drugim organizacijskim jedinicama I-tuženika u Republici Hrvatskoj do dana 31. kolovoza 1992., a u odnosu na II- tuženika na odredbi čl. 452. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94), jer je na II-tuženika temeljem prisilnog propisa Republike Slovenije bez naknade prenesena imovina I-tuženika, pa da za obveze nastale u svezi s tom imovinskom cjelinom vjerovnicima solidarno odgovaraju prenositelj i preuzimatelj cjeline.

18. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor nenadležnosti suda Republike Hrvatske, a isto tako neosnovani su prigovori tuženih u pogledu aktivne i pasivne legitimacije.

19. Sporna je međunarodna nadležnost sudova Republike Hrvatske osobito u odnosu na II-tuženika za ispunjenjem novčane obveze po osnovi deviznih depozita koje su razne fizičke osobe položile kao devizne depozite kod I-tuženika, odnosno "Ljubljanske banke" d.d. Ljubljana, Glavne filijale Zagreb i drugih organizacijskih jedinica banke u Republici Hrvatskoj.

20. Nadležnost suda Republike Hrvatske u stvarima s međunarodnim elementima uređena je Zakonom o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91, dalje: ZRS). Međunarodna nadležnost domaćeg suda zasniva se u ovom slučaju na dvije poveznice iz ZRS.

21. Prema odredbi čl. 55. ZRS u sporovima protiv fizičke i pravne osobe koja ima sjedište u inozemstvu za obveze koje su nastale u Republici Hrvatskoj ili koje se moraju izvršiti na teritoriju Republike Hrvatske, nadležnost suda Republike Hrvatske postoji ako ta pravna osoba ima na teritoriju Republike Hrvatske svoje predstavništvo ili zastupništvo ili ako je u Republici Hrvatskoj sjedište tvrtke kojoj je povjereno obavljanje njezinih poslova.

22. Obveza koja je predmet ovog spora je nastala na teritoriju Republike Hrvatske, a dužnik obveze I-tuženik, koji je u Republici Hrvatskoj imao svoje predstavništvo iz čijeg je poslovanja i nastala obveza. Budući da prema navodima tužbe za obvezu I- tuženika solidarno odgovara i II-tuženik (koji je u ovom slučaju materijalni suparničar s I-tuženikom), što u fazi ispitivanja nadležnosti, suprotno navodima II-tuženika, sud ne utvrđuje izvjesnim, nadležnost u odnosu na II-tuženika temelji se na odredbi čl. 55. u svezi s čl. 46. st. 4. ZRS.

23. Nadležnost hrvatskog suda se zasniva i na pravilu iz odredbe čl. 54. st. 1. ZRS jer II-tuženik ima imovinu u Republici Hrvatskoj, s obzirom da je na njega prenesena imovina I-tuženika. Naime, 27. lipnja 1994. Narodna skupština Republike Slovenije je izmjenom Ustavnog zakona iz 1991. (Uradni list, br. 45/1994) donijela odluku o restrukturiranju Ljubljanske banke d.d. Ljubljana osnivanjem novog pravnog subjekta Nove Ljubljanske banke d.d. Ljubljana. Na novoosnovanu banku su na temelju Ustavnog zakona preneseni imovina i obveze bivše banke. Opće je poznato da je Ljubljanska banka d.d. Ljubljana imala na području Republike Hrvatske imovinu, koja je slijedom prisilnog propisa prešla na novoosnovanu banku.

24. Pri tom treba reći da je ovdje riječ o ponovljenom postupku, nakon dvije ukidne odluke, u kojem je prilikom odlučivanja o nadležnosti suda Republike Hrvatske prvostupanjski sud slijedio pravna shvaćanja revizijskog suda (u istovrsnim postupcima) u više svojih odluka, Rev-x 89/08-2 od 24. ožujka 2009., Rev-1127/06-2 od 13. svibnja 2009., Rev-x 251/09-2 od 16. rujna 2009.

25. Iz odluke br. 15533/22 Nova Ljubljanska banka protiv Hrvatske proizlazi da Europski sud za ljudska prava nije prihvatio tvrdnje II-tuženika o tome da utvrđenje (međunarodne) nadležnosti predstavlja flagrantnu povredu hrvatskih propisa, iz razloga što su hrvatski sudovi svoju nadležnost za suđenje u ovim postupcima izveli iz čl. 46., 54. i 55. ZRSZ te je prigovor II-tuženika temeljem čl. 6. st. 1. Konvencije radi navodne povrede prava na "zakonom ustanovljeni sud" ocijenio očigledno neosnovanim i odbacio ga u skladu s čl. 35. st. 4. Konvencije.

26. Na osnovi odredbe čl. 58. st. 3. ZPP, koja odredba propisuje da u sporovima protiv osobe koja u Republici Hrvatskoj nema opće mjesnu nadležnost, za obveze koje treba ispuniti u Republici Hrvatskoj, tužba se može podnijeti sudu na čijem području tu obvezu treba ispuniti. Tuženici su pravne osobe sa sjedištem u stranoj državi, dakle nemaju u Republici Hrvatskoj opće mjesnu nadležnost, a tražbina koja je predmetom ovog spora ispunit će se u Republici Hrvatskoj sukladno odredbi čl. 320. Zakona o obveznim odnosima, koja odredba propisuje da se novčane obveze ispunjavaju u mjestu u kojem vjerovnik ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište. Tužitelj ima sjedište na području mjesne nadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je isti mjesno nadležan.

27. U odnosu na stvarnu nadležnost ovog suda za postupanje u ovom predmetu, treba reći da je rješenjem Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-3947/98-2 od 22. prosinca 1998. ovaj predmet ustupljen prvostupanjskom sudu koji je donio pobijanu presudu.

28. Stoga je neosnovan žalbeni razlog II-tuženika zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 2. i 3. ZPP.

29. Neosnovano se II-tuženik poziva na bitnu povredu odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP – sudjelovanje suca koji je po zakonu morao biti izuzet, jer iz sadržaja žalbe ne proizlazi ni da bi se radilo o razlozima iz čl. 71. st. 1. toč. 1. do 6. ZPP, a ni da bi u postupku sudjelovao sudac koji je rješenjem suda bio izuzet.

30. Suprotno navodima tuženih, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da tužitelj, koji tužbeni zahtjev u odnosu na I-tuženika temelji na ustupanju deviznih depozita prenesenih na tužitelja te tijekom postupka čini nespornim kako se izvorno radi o tražbini Republike Hrvatske za ostvarenje je opunomoćen tzv. inkaso cesijom od strane Republike Hrvatske (podnesak 30. ožujka 2001.), navodeći drugačiju pravnu osnovu nije preinačio tužbu, jer prema odredbi čl. 191. st. 3 ZPP tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 1 ZPP u svezi s čl. 190. i čl. 191. ZPP.

31. O prijedlogu tuženih za prekid postupka zbog sklopljenog Memoranduma o suglasnosti Vlade Slovenije i Vlade RH od 11. ožujka 2013. pravomoćno je odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu br. Gž-5443/17-2 od 14. veljače 2018. Prigovor II-tuženika da sud nije odlučio o njegovom prijedlogu od 3. 1. 2023. nije od utjecaja jer se u bitnom radi o istim razlozima o kojima se već izjasnio sud u ranijoj odluci, u kojoj odluci je iznesen stav da se radi o međunarodnom aktu, a ne o međunarodnom ugovoru u smislu Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora (Narodne novine broj 28/96).

32. I-tuženik osnovano ukazuje da je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP jer prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog čega nije odredio prekid radi upućivanja dva prethodnog pitanja za tumačenje europskog prava Sudu Europske unije predloženih po I-tuženiku, već se očitovao samo o prijedlogu II-tuženika koji je u postupku stavio prijedlog s ukupno osam pitanja. Primjenom odredbe čl. 373.a ZPP, ovaj sud navodi da se s obzirom na predmet spora koji se odnosi na isplatu vezano za staru deviznu štednju u Ljubljanskoj banci. d.d. njezino prenošenje bankama i pretvaranje u javni dug te inkaso cediranje bankama što sve potječe iz vremena kada europsko pravo nije bilo vremenski primjenjivo u Republici Hrvatskoj, a ni u Republici Sloveniji. Memorandum od 11. ožujka 2013. je međunarodni akt kojeg nije stranka Europska unija, kao što nije ni stranka Aneksa C Ugovora o pitanjima sukcesije. Ugovor o pristupanju Republike Hrvatske ne sadrži nikakve odredbe o staroj deviznoj štednji, kao ni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Stoga se ne može govoriti da bi pitanje stare devizne štednje bilo dio pravnog poretka EU. Nova Ljubljanska banka d.d. osnovana na temelju Ustavnog zakona o provedbi Temeljne ustavne Povelje Republike Slovenije od 27. srpnja 1994. nije osnovana uz primjenu Direktive vijeća 82/891/EEZ od 17. prosinca 1982. U odnosu na pitanja koje je predložio I-tuženik i razloge koje iznosi I-tuženik u svezi čl. 49. i čl. 56. UFEU i primjene odredbe čl. 12. Direktive 82/891/EEZ, izjasnio se revizijski sud u odluci Rev-1547/19, Rev-3837/19, s tim da se dodatno treba reći u odnosu na čl. 26. st. 5. Direktive 82/891/EEZ koja se odnosi na podjelu dioničkih društava, da se radi o završnoj odredbi koja se odnosi na obvezu primjenu Direktive na podjele ili postupke u kojima se postupa kao s podjelama u odnosu na stupanje odredbi iz st. 1 i 2. tog članka, te stoga nije trebalo prihvatiti prijedlog I-tuženika. Neosnovani su i žalbeni navodi i II- tuženika jer, kako to i navodi prvostupanjski sud, sporno pitanje stare devizne štednje građana i njezino prenošenje bankama, pretvaranje u javni dug te inkaso cediranje bankama, s obzirom na vrijeme nastanka pravnog odnosa, europsko pravo nije primjenjivo, a postavljena pitanja II-tuženika u bitnom sadržajno odgovaraju pitanjima o kojima se izjasnio u odlukama Vrhovni sud RH Rev-x 724/18, Rev-3837/19, Rev-1547/19, iz kojih proizlazi da nije bilo potrebno tražiti tumačenje prava EU podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku. Stoga, suprotno navodima I-tuženika i II-tuženika, nisu ispunjene pretpostavke za upućivanje zahtjeva za prethodnu odluku Sudu EU.

33. U odnosu na pozivanje I-tuženika na pogrešnu primjenu odredbe čl. 26. st. 5 Uredbe (EU) broj 1215/2012, treba reći da se radi o Uredbi o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima, te u čl. 26. nema st. 5., tako da se ovi navodi I-tuženika ne mogu prihvatiti.

34. U razlozima prvostupanjske presude pravilno se navodi da su građani, koji su na dan 27. travnja 1991. imali deviznu štednju, odnosno devizna sredstva na deviznom računu kod banaka sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske koje posluju na teritoriju Republike Hrvatske, mogli u roku iz čl. 15. Uredbe o pretvaranju deviznih depozita građana kod banaka u javni dug Republike Hrvatske "Narodne novine", br. 71/92, 3/92 i 12/99, dalje Uredba) svoje depozite prenijeti na jednu od banaka u Republici Hrvatskoj izjavom o prijenosu tih depozita na tu banku i izjavom o ustupanju svog potraživanja prema banci sa sjedištem izvan teritorija Republike Hrvatske. U ovom slučaju građani su prenijeli deviznu štednju koja je predmetom spora na tužitelja, te je uslijedilo usklađenje stanja prenesenih depozita između tužitelja prema I-tuženiku što je sud utvrdio iz zapisnika od 31. listopada 1992. o usklađenom stanju ustupljenih depozita građana na tužitelja s I-tuženika, prema kojem je bilo preneseno u valuti AUD depozita po viđenju i oročenih depozita u ukupnom iznosu od 1.193.817,31 AUD te je naznačena dospjelost 1. siječnja 1992.

35. Po ocjeni ovog suda neosnovani su navodi tuženika o arbitrarnosti razloga pobijane presude i povredi prava na raspravljanje pozivajući se pri tom na bitnu povredu iz čl. 354. st. 1 u vezi s čl. 220. st. 2, čl. 221. st. 2 ZPP, čl. 298. ZPP, čl. 156. čl. 282. i 284. ZIDZPP/03, i povredu prava na pravično suđenje u smislu prava na jednakost oružja, s obzirom da je sud odbio dokazne prijedloge kao nepotrebne iako je bio osporen potpis ovlaštene osobe odnosno da bi osoba koja je potpisala zapisnik od 31. listopada 1992.u ime I-tuženika bila na to ovlaštena. U kontradiktornom postupku je tuženicima bilo omogućeno iznošenje prigovora i dokaza. Okolnost da prvostupanjski sud nije prihvatio dokazne prijedloge ne znači da su tuženici onemogućeni u raspravljanju, a obzirom da je u smislu odredbe čl. 220. st. 2 ZPP ovlaštenje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Iako su tijekom postupka koji je pokrenut 1994. tuženici stavljali razne prigovore, nije bilo prigovora kojim bi se osporavaoi potpis odnosno ovlaštenja potpisnika zapisnika nego su se i sami pozivali na predmetni zapisnik (I-tuženik u podnesku 13. studenog 1997., II-tuženik u podnesku 3. 5. 2002.) ne osporavajući vjerodostojnost zapisnika ili njegov sadržaj (iz kojeg je vidljivo da se u njemu izričito navodi da ga potpisuju ovlaštene osobe banaka), nego je naknadno osporavanje potpisa odnosno ovlaštenja potpisnika zapisnika kao prigovor prvi put stavljen u podnesku II-tuženika tek 28. srpnja 2020., a time posljedično i osporavanje prijenosa deviznih depozita i visine istih. I po ocjeni ovog suda navedeno predstavlja prigovor stavljen isključivo u cilju odugovlačenja postupka, te je imajući u vidu sve okolnosti u smislu odredbe čl. 221. st. 2 ZPP te da je prema čl. 10. ZPP sud dužan onemogućiti svaku zloupotrebu prava u postupku, prvostupanjski sud dao valjane razloge za neprovođenje navedenih dokaza, pa tako i za utvrđenje da je zapisnik potpisan od strane ovlaštenih osoba tužitelja i I-tuženika te da je istim vjerodostojno izvršeno usklađenje prenesenih deviznih depozita s I-tuženika na tužitelja. U tom smislu nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st.2. toč. 6. i toč. 11. ZPP.

36. S tim u svezi, a u odnosu na žalbene navode I-tuženika o pogrešnim navodima prvostupanjskog suda o ustupu odnosno obaviještenosti o prijenosu potraživanja građana na tužitelja da I-tuženik tijekom postupka isto niti ne osporava, treba reći da tijekom postupka I-tuženik prvotno nije osporavao sadržaj i vjerodostojnost zapisnika od 31. listopada 1992., da bi to kasnije osporio, i utoliko je to suprotno stanju spisa, pa je time i ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP, međutim, primjenom čl. 373.a ZPP, a imajući u vidu ranija utvrđenja u pogledu potpisivanja tog zapisnika, ovaj sud smatra utvrđenim da je I-tuženik bio obaviješten o ustupu. Ovaj sud stoga smatra da i nije bilo potrebno provoditi vještačenje na okolnost prijenosa potraživanja budući da su prilikom sastavljanja I-tuženik i tužitelj na temelju dokumentacije prilikom sastavljanja zapisnika usuglasili stanje ustupljenih deviznih depozita građana odnosno iznosa po pojedinačnim valutama koje se i navode u zapisniku, datum valute, pa tako i predmetnog potraživanja, stoga i nije od značaja što se vještačenjem ta okolnost zbog proteka vremena, obimnosti i raspršenosti dokumentacije nije mogla utvrditi po vještaku.

37. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je ustupanjem deviznih depozita građana na tužitelja došlo do promjene vjerovnika I-tuženika, te da je tužitelj postao novi vjerovnik, s tim su banke u Hrvatskoj iznose devizne štednje građana koji su predmet spora trebale prenijeti na Republiku Hrvatsku temeljem čl. 16. Uredbe, te temeljem čl. 3. Zakona o pretvaranju deviznih depozita građana u javni dug Republike Hrvatske („Narodne novine“, br. 106/93, dalje Zakon o pretvaranju), što je i u ovom slučaju učinjeno ugovorom o ustupanju iz kojeg proizlazi da je tužitelj Republici Hrvatskoj ustupio specificirana potraživanja građana koja su njemu bila ustupljena na temelju čl. 15. i čl. 16. st. 1 Uredbi. Navedena potraživanja koja se odnose na tzv. prenesenu deviznu štednju pretvorena su tako u javni dug Republike Hrvatske (čl. 4. Zakona o pretvaranju), te su na Republiku Hrvatsku prenesene tražbine domaćih banaka iz čl. 15. Uredbe pa tako i ovdje tužitelja.

38. Prema utvrđenju prvostupanjskog suda, koje prihvaća i ovaj sud, potom je došlo do promjene na strani vjerovnika time što je Republika Hrvatska sklopila s tužiteljem ugovor o posebnoj vrsti cesije tzv. inkaso cesiji, time što je prema iskazima svjedoka EJ, KJ i ŠJ prije pokretanja postupaka radi naplate potraživanja bankama dana punomoć koju je potpisao tadašnji ministar financija EJ, a koji izvornik punomoći danoj tužitelju se izgubio, te je izdana nova punomoć 12. veljače 2001. koju je sukladno uputi ministra financija KJ, koji je prema mišljenju DORH od 19. i 21. lipnja 2012. imao ovlast sklopiti ugovor i za to mu nije bila potrebna suglasnost Vlade, potpisao njegov zamjenik AJ koji to i potvrđuje svojim iskazom, i koji je za to bio ovlašten u smislu Zakona o Vladi RH i čl. 55. ZOO.

39. Žalbeni navod II-tuženika da u unutarnjem pravnom poretku Republike Hrvatske nije postojao i ne postoji pravni akt ili propis kojim bi Republici Hrvatskoj bilo priznato pravo (potraživanje) prema Ljubljanskoj banci d.d. Ljubljana iz tzv. prenesene devizne štednje s LB Glavne filijale Zagreb pa da bi ga Republika Hrvatska mogla ustupiti tužitelju na temelju navedene punomoći kao ugovora o inkaso cesiji nije osnovan.

40. Pravilno sud zaključuje da ranije dana punomoć, kao i punomoć od 12. veljače 2001. predstavlja ponudu za sklapanje ugovora o inkaso cesiji s tužiteljem i da je Republika Hrvatska ovlastila na temelju te punomoći tužitelja da u svoje ime, a za račun Republike Hrvatske pokrene i vodi postupke pred općinskim sudovima, a radi naplate deviznih depozita građana-bivših štediša Ljubljanske banke d.d. koja su pretvorena u javni dug i da se prihvaćanjem ponude od strane tužitelja smatra da je sklopljen ugovor o inkaso cesiji za koji, suprotno izraženom stavu žalitelja, nije zakonom propisana posebna forma.

41. Punomoć po svom sadržaju nije samo punomoć, već se radi o ponudi za sklapanje ugovora o inkaso cesiji, koja nije uređena kao poseban ugovor prema propisima Republike Hrvatske, ali predstavlja uobičajenu vrstu ugovora u gospodarskoj poslovnoj praksi i na takve se ugovore na odgovarajući način primjenjuje odredba čl. 436.-444. ZOO, odnosno da cedent ugovorom prenosi na cesionara tražbinu na način da formalni ovlaštenik tražbine postaje cesionar, dok njezin ekonomski ovlaštenik i dalje ostaje cedent, da je u konkretnom slučaju tužitelj prihvaćanjem ponude za sklapanje ugovora dane u obliku „punomoći“, sklopio ugovor o inkaso cesiji, čime je došlo do promjene u ugovornom odnosu na strani vjerovnika, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud. U odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-1127/06 od 13. svibnja 2009., Rev-x- 89/08 od 24. ožujka 2009., Rev-x-117/08 od 30. prosinca 2008., Rev-x-251/09 od 16. rujna 2009. zauzeto je isto pravno shvaćanje.

42. Tužitelju je dano ovlaštenje da utuži i naplati predmetnu tražbinu kao cesionar Republike Hrvatske u svoje ime, ali za njen račun, te je ta tražbina i dalje vezana za Republiku Hrvatsku, i nije ekonomski prenesena na drugoga. Odnos između domaće banke i Republike Hrvatske sasvim je odvojen od odnosa između tužitelja i I- tuženika, stranaka u ovoj parnici, i odnos između tužitelja i I-tuženika nema karakter javnog duga. Prijenos predmetne tražbine temeljem inkaso cesije nije zabranjen zakonom, kako je već i navedeno, tražbina je ostala kod vjerovnika Republike Hrvatske (ekonomski) te se ne radi o prenošenju koji bi se zbog specifičnosti instituta inkaso cesije protivilo prenošenju na tužitelja.

43. Naknadni opoziv navedenog ovlaštenja od strane Vlade Republike Hrvatske, koja je inače prema priopćenju s 21. sjednice od 19. travnja 2012. odobrila sve poduzete radnje tužitelja vezane za vođenje postupka protiv tuženika jer je prvobitna punomoć bila izgubljena, nije od utjecaja na sklopljeni ugovor, i pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge na tu okolnost, budući da se jednom sklopljeni ugovor može raskinuti, poništiti, utvrditi ništavim ili izgubiti pravni učinak samo pod zakonom propisanim pretpostavkama. Takvo pravno shvaćanje zauzeto je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 153/18 od 2. listopada 2018.

44. Žalbeni navodi II-tuženika da Republika Hrvatska izdavanjem punomoći nije ovlastila tužitelja da utuži tražbinu koja predstavlja povrat iznosa isplaćenog na temelju odredbi Zakona o pretvaranju pod uvjetima i na način kako je to odredila sama Republika Hrvatska donošenjem tog Zakona, već ju je ovlastila da utuži iznos devizne štednje - deviznih depozita građana i da ugovor o depozitu koji je kao takav prestao nije niti mogao biti predmetom ugovora o inkaso cesiji i da se ugovor o inkaso cesiji odnosi na nepostojeću tražbinu je također neosnovan.

45. Nadalje, žalbeni navodi II-tuženika da je izostala odluka u izreci o odbijanju prijedloga za prekid postupka do okončanja postupka koji je pokrenut radi utvrđenja da nije nikada sklopljen odnosno da je ništetan ugovor o inkaso cesiji, nisu od utjecaja, jer je sud u smislu čl. 12 ZPP mogao sam riješiti to pitanje.

46. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio prigovor ništetnosti ugovora o inkaso cesiji, za koji II-tuženik tvrdi da je taj ugovor prividan pravni posao koji prikriva ništetan pravni posao uređen čl. 461 ZOO "Prodaja spornog prava" prema kojoj odredbi je ništav ugovor kojim bi odvjetnik ili koji drugi nalogoprimac kupio sporno pravo čije mu je ostvarenje povjereno. Međutim, iz iskaza svjedoka svjedoka EJ, KJ i AJ ne proizlazi da bi se radilo o simuliranom pravnom poslu, kako to tvrdi II- tuženik, a iz dostavljenog očitovanja Ministarstva financija, uz koji su dostavljeni i ispisi naloga za plaćanje, izvatka iz Državnog proračuna i općeg deviznog naloga, prvostupanjski sud je utvrdio da su u istovrsnim pravomoćno okončanim postupcima sredstava naplaćena na temelju pravomoćnih presuda prenesena u korist Državnog proračuna RH te pravilno zaključio kako iz navedenog nedvojbeno proizlazi postojanje pravnog odnosa između Republike Hrvatske i tužitelja u smislu inkaso cesije te odbio daljnje dokazne prijedloge tuženika u tom smislu i suprotno navodima II-tuženika za to dao valjane razloge te stoga nije ostvarena bitna povreda iz čl. 354. st. 2 toč. 11. ZPP.

47. Što se tiče pozivanja II-tuženika sada u žalbi na dio teksta iz odluke Ustavnog suda RH broj U-III-3274/15, ovaj sud navodi da se u toj istoj odluci (toč. 6.1.) Ustavnog suda RH navodi da je "Republika Hrvatska, kao u konkretnom slučaju, valjanim pravnim poslom naplatu duga prebacila drugoj pravnoj osobi", dakle da je Republika Hrvatska potraživanja prenesena u javni dug ustupila valjanim ugovorom o inkaso cesiji Privrednoj banci Zagreb d.d., te je u svojim odlukama Ustavni sud RH broj U-III-4245/21 i U-III-4289/21 odbio ustavne tužbe tuženih Ljubljanske banke d.d. i Nove Ljubljanske banke d.d. izjavljenih protiv revizijske odluke Rev 1547/2019-4 od 24. ožujka 2021. kojom su odbijene revizije protiv odluke Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž- 4942/16-10 od 4. prosinca 2018. kojom je pravomoćno prihvaćen zahtjev tužitelja Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb za isplatu prenesenih deviznih depozita (kao i u ovome postupku) prihvaćajući utvrđenja suda o pravnoj snazi predmetne punomoći odnosno da se radi o valjano sklopljenom ugovoru o inkaso cesiji.

48. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud navodi da je II-tuženik osnovan na temelju Ustavnog zakona o dopuni Ustavnog zakona o samostalnosti i neovisnosti Republike Slovenije od 27. srpnja 1994. (dalje: UZITUL), a prema odredbama tog zakona je propisano da I-tuženik prepušta poslovanje i imovinu novoosnovanoj banci, tj. II- tuženiku. Dakle, na II-tuženika je prenesena sva imovina osim cjelokupnih obveza za devize na deviznim računima i deviznim računima za koje nije preuzela jamstvo Republika Slovenija te obveza prema Narodnoj banci Jugoslavije i ostalim stranim vjerovnicima iz iste osnove, pa tako i obveze prema trećima.

49. Navodi tuženih da je rješenje Vrhovnog suda Republike Slovenije broj Cpg 13/2022 od 13. travnja 2023. na koje se pozivaju tuženici, a vezano za primjenu odredbe čl. 22.b UZITUL, navodeći da hrvatski sudovi pogrešno tumače odredbe UZITUL, i da je hrvatski sud vezan sadržajem predmetnog rješenja ne mogu se prihvatiti i okolnost da prvostupanjski sud nije posebno cijenio ovo rješenje stoga nije od utjecaja.

50. Prvostupanjski sud se pravilno pozvao na odredbu čl. 452. st. 1. ZOO jer iako u toj odredbi nije izričito navedeno da se treba raditi o trgovačkim društvima, već da se radi o građanskim pravnim osobama, na tuženike se citirana odredba može primijeniti, jer se u odredbi govori o onim osobama koje mogu raspolagati imovinom koja nije u društvenom vlasništvu, dakle i pojedincima i građanskima pravnim osobama, a zbog nekadašnjeg režima društvenog vlasništva, ta se odredba nije odnosila jedino na odgovornost društvenih pravnih osoba, pa se tako danas te odredbe odnose na sve pravne osobe.

51. Navedena odredba čl. 452. ZOO propisuje tzv. singularnu sukcesiju, odnosno onu situaciju kada dužnik svoju imovinu prenosi na drugu osobu, u konkretnom slučaju prenositelj imovine ne prestaje postojati, već i dalje ostaje dužnikom, a kao dužnik mu se pridružuje onaj koji stječe imovinu ili neki njezin dio, jer prima od prenositelja imovine određenu imovinsku cjelinu, dakle i prava i obveze. Pravilan je stav prvostupanjskog suda da se, ako se po zakonu prenosi imovina jednog subjekta na drugog, onda prenose i imovinska prava tog subjekta, sve to jer se imovina definira kao skup imovinskih prava koja pripadaju nekoj fizičkoj ili pravnoj osobi, a prijenos prava bez prijenosa obveza protivan je osnovnim pravnim načelima, i dovela bi do opće pravne nesigurnosti. Također, ne može se isključiti primjena navedene odredbe u odnosu na prijenosu imovine koji je učinjen zakonom, jer bi to značilo da vjerovnici ostaju bez zaštite što bi imalo za posljedicu činjenicu da takav propis ne bi bio u skladu s vladavinom prava. Stoga u konkretnom slučaju, s obzirom na prijenos imovine s I-tuženika na II-tuženika bez naplate, zbog čega je mogućnost ispunjavanja obveza I-tuženika kao dužnika smanjena, II-tuženik za obveze I- tuženika odgovara solidarno s njim, pa su tuženici materijalni suparničari u smislu čl. 196. ZPP. Neosnovani su žalbeni razlozi II- tuženika usmjereni na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje u svezi primjene odredbe čl. 452. ZOO i neprovođenje dokaza radi utvrđivanja činjenice iznosa imovinske cjeline, je li na II-tuženika prenesena imovinska cjelina i dugovi povezani s tom imovinskom cjelinom.

52. Pri tom treba reći da su istovjetna stajališta u istovrsnim predmetima izražena u više odluka Vrhovnog suda koji osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnosti u njegovoj primjeni, Rev-x 153/18, Rev-2540/18, Rev-x724/18 i dr., te isto tako i u odlukama Ustavnog suda RH, U-III-3295/15, U-III-4245/21, U-III-4289/21 i dr.

53. U odnosu na navode tuženih o tome da sud nije cijenio dokaze dostavljene u spis radi dokazivanja materijalnopravnih prigovora treba reći da je sud u okviru svojih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2 ZPP ocijenio dokaze za koje je utvrdio da iz tih dokaza može utvrditi odlučne činjenice, te time što ocjenom dokaza nisu zadovoljni nije povrijeđeno neko od temeljnih prava na koje se pozivaju.

54. Što se tiče žalbenog navoda II-tuženika da je usvojen zahtjev u valuti AUD iako javni dug Republike Hrvatske nije iskazan u toj valuti, nego u valuti DEM, jer osim što valuta DEM više ne egzistira, javni dug koji je iskazan u valuti DEM odnosi se na obvezu Republike Hrvatske u odnosu na banke, dok u odnosu na I-tuženika, pa tako i II-tuženika kao solidarnog obveznika, postoji obveza isplate iznosa u valuti u kojoj je utvrđeno stanje prenesene devizne štednje prema zapisniku o usklađivanju stanja deviznih depozita.

55. Sud u pobijanoj presudi nije dao razloge u pogledu prigovora zastare u odnosu na I-tuženika, pa je tako u odnosu na I-tuženika ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koji je pri tom osnovano ukazao da je sud pogrešno utvrdio da je tužitelj podnio tužbu 1. kolovoza 1994. jer je iz spisa vidljivo da je tužba podnesena podnesena preporučenom pošiljkom 29. srpnja 1994. Međutim, činjenica da je pogrešno utvrđen datum podnošenja tužbe nije od utjecaja, jer je, kako je to već ranije navedeno, stanje ustupljenih deviznih depozita na tužitelja s I-tuženika u valuti AUD s dospijećem 1. siječnja 1992., pa tako, imajući u vidu datum podnošenja tužbe nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 371. ZOO, nije osnovan prigovor zastare u odnosu na I-tuženika, pa tako ni u odnosu na II-tuženika kao solidarnog dužnika.

56. Slijedom svega iznesenog, u dijelu kojom je naloženo I-tuženiku i II- tuženiku solidarno isplatiti tužitelju iznos od 1.193.817,32 australskih dolara (AUD), zajedno sa zateznom kamatom od dospijeća 1. siječnja 1992. sukladno odredbi čl. 277. st. 1 ZOO do isplate.

57. U odnosu na žalbene navode tužitelja koji se odnose na stopu zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005. i žalbene navode I-tuženika i tuženika koji se tiču stope zatezne kamate koju je prvostupanjski sud dosudio na iznos glavnice za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2007. treba reći sljedeće. Tužitelj je tužbenim zahtjevom za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2007. tražio kamate po određenim stopama i uz podneske od 9. listopada 2001. i 20. srpnja 2010. dostavio isprave kao dokaze o visini stope kamata koju kao banka plaća na deviznu štednju po viđenju u AUD od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2007. kako ih je zatražio tužbenim zahtjevom. Navedene isprave iz kojih je vidljiva visina tih stopa, prvostupanjski sud je propustio cijeniti, što je dovelo do ostvarenog žalbenog razloga iz čl. 355. ZPP, a kako visinu tih stopa tuženici nisu osporili, ni ovaj sud ih nije imao razloga ne prihvatiti. Nadalje, prvostupanjski sud nije odlučivao o onome što je traženo postavljenim tužbenim zahtjevom, a od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. dosudio je stopu kamate prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, koja je iznosila 15%, dakle višu od stope kamate koju je tražio tužitelj. Tako je prvostupanjski sud prekoračenjem tužbenog zahtjeva počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP.

58. Stoga je ovaj sud, jer se zbog odredbe čl. 366.a ZPP ne može primijeniti odredba čl. 369. st. 4. ZOO, djelomično preinačio prvostupanjsku presudu tako da su dosuđene stope zatezne kamate za razdoblje od 1. siječnja 1992. do 31. prosinca 2005. kako je to bilo zatraženo tužbenim zahtjevom. Za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 31. prosinca 2007. potvrđena je prvostupanjska presuda u visini stope zatezne kamate od 0,10%, dok je preko kamatne stope od 0,10% do kamatne stope određene Uredbom o visini stope zatezne kamate, prvostupanjska presuda na temelju čl. 369. st. 5. ZPP ukinuta (bez vraćanja).

59. Također, djelomično je preinačena prvostupanjska presuda primjenom čl. 373. ZPP u dijelu kojim je odlučeno o stopi zatezne kamate za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, budući da sud na primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti, a ista nije bila određena sukladno odredbi čl. 29. st. 8. u vezi sa st. 2. istog članka ZOO, tj. nije bilo određeno za referentnu stopu da se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

60. Odlučujući o troškovima na temelju čl. 166. st. 2 ZPP, ocjena je ovog suda da tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak, jer je presuda djelomično preinačena u odnosu na sporedno potraživanje i uspjeh tužitelja nije izmijenjen.

61. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja u odnosu na visinu troška jer sud pravilno nije priznao nagradu sukladno Tbr. 41. Tarife zatražena u dvostrukom iznosu radi stručnog i specijalističkog znanja, poznavanja slovenskog jezika i propisa, proučavanja stranih sudskih odluka, specijalističkog znanja međunarodnog javnog prava i europskog prava s obzirom na to da se ne radi o posebnim specijalističkim znanjima, a odvjetnici su kao profesionalci u svojem području dužni poznavati i biti upućeni u praksu kako Europskog suda za ljudska prava, tako i suda EU.

62. Tuženici presudom pobijaju i odluku o trošku, ne navodeći za to određene razloge, a i ovaj sud smatra da su tužitelju priznati samo potrebni troškovi i u visini sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23). Međutim, pazeći na primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, valjalo je primjenom čl. 373. ZPP djelomično preinačiti odluku o trošku u dijelu stope zatezne kamate iz već naprijed navedenih razloga pod toč. 59 obrazloženja, kako bi ista bila određena sukladno odredbi čl. 29. st. 8. u vezi sa st. 2. istog članka ZOO, pa je tako odlučeno kao pod toč. III. izreke presude.

63. Neosnovana je žalba tužitelja protiv rješenja kojim je tražio ispravak i dopunu presude. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je odlučio o zahtjevu tužitelja u pogledu zatezne kamate za navedeno razdoblje na način da je dosudio zateznu kamatu u visini kamatne stope koju ovlaštena banka u mjestu ispunjena isplaćuje na devizne štedne uloge po viđenju u AUD, tako da nisu bili ispunjeni uvjeti za dopunu presude iz čl. 339. st. 1 ZPP iz koje odredbe proizlazi da se dopuna može tražiti ako je sud propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio odlučiti o dijelu zahtjeva. Nije osnovana žalba ni u dijelu koji se odnosi na odluku kojom je odbijen prijedlog za ispravak presude, budući da iz čl. 342. st. 1. ZPP proizlazi da se ispravak presude odnosi na ispravak pogreške u imenima i brojevima i druge očite pogreške u pisanju i računanju te nesuglasnost prijepisa presude s izvornikom, dok se ovdje nije predložio ispravak iz tih razloga, nego iz razloga koji sadržajno predstavljaju žalbene razloge protiv presude.

64. Stoga je valjalo odbiti žalbu tužitelja protiv rješenja kojim je tražio ispravak i dopunu presude i na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP odlučiti kao pod toč. III. izreke rješenja.

65. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe protiv presude, a isto tako ni tuženicima nije dosuđen trošak žalbe, jer su uspjeli sa žalbom samo u manjem dijelu, zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

66. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe protiv rješenja jer nije uspio sa žalbom.

67. Zahtjev tužitelja i I-tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu nije osnovan jer se ne radi o radnji potrebnoj za vođenje parnice i donošenje odluke drugostupanjskog suda.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlatka Fresl Tomašević