REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-3138/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr.sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB 14036333877, sa sjedištem u [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici – odvjetnici Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović d.o.o., odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije, protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž- 5359/2024-3 od 18. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9004/2023-20 od 30. rujna 2024., u sjednici održanoj 9. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na naznačena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5359/2024-3 od 18. veljače 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-9004/2023-20 od 30. rujna 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu, kao i zbog povrede temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 – dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).

2. Tuženik u prijedlogu za dopuštenje revizije, pozivom na odredbu članka 385.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), naznačuje pet pravnih pitanja koja glase:

"1) Dovodi li tužba potrošača podnesena u pojedinačnom postupku, a radi utvrđenja ništetnosti i isplate temeljem utvrđene (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) do prekida tijeka zastarnog roka u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21);

2) Od kada nastaje obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečenog bez osnove kao posljedice utvrđene ništetnosti dijela ugovorne odredbe potrošačkog ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita sadržane u ugovoru o kreditu denominiranom u CHF/denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF;

3) Protivi li se članku 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) (članku 96. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 79/07) odluka suda kojom je odredba ugovora sklopljenog između potrošača i trgovca (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) utvrđena nepoštenom, odnosno ništetnom, samo na temelju utvrđenja da se o ugovaranju iste nije posebno pregovaralo, bez da je sud utvrdio uzrokuje li ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača;

4) Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu članka. 84. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) (članka 99. Zakona o zaštiti potrošača - "Narodne novine" broj 79/07), ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe, odnosno ukoliko proizlazi da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste;

5) Je li počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) u slučaju kada nižestupanjski sud utvrdi da je odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) nejasna i nerazumljiva, ukoliko iz provedenog dokaznog postupka pred nižestupanjskim sudovima proizlazi kako je tužitelj u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu znao procijeniti ekonomske i pravne posljedice ugovaranja navedene odredbe?".

3. Predlagatelj smatra da su naznačena pitanja važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu. U odnosu na prvo naznačeno pitanje navodi da praksa revizijskog suda nije jedinstvena pozivajući se na pravno shvaćanje izraženo u odluci broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. U odnosu na drugo naznačeno pitanje navodi da pobijana odluka odstupa od pravnih shvaćanja izraženih u odlukama revizijskog suda broj Rev-1242/2014-2 od 6. lipnja 2018. i Rev-2781/2011-2 od 16. lipnja 2015., te u odlukama Županijskog suda u Puli-Pola broj Gž-460/2022 od 9. svibnja 2022. i Županijskog suda u Osijeku broj Gž-1996/2019 od 14. rujna 2020. Nadalje se se poziva na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2014-10 od 14. lipnja 2018. te odluci Županijskog suda u Splitu broj Gž- 1215/2020-2 od 24. veljače 2021.

4. Na prijedlog nije odgovoreno.

5. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. stavka 1. ZPP, revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu te kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

6. U odnosu na prvo naznačeno pitanje tuženika se upućuje na objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

6.1. Drugo naznačeno pitanje kojim predlagatelj problematizira tijek zateznih kamata na iznos stečen bez osnove, kao posljedicu ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, nema potrebno obilježje važnosti iz članka 385.a stavak 1. ZPP. Naime, prema pravnom shvaćanju ovog suda izraženom u većem broju odluka (primjerice, Rev-364/2022-2 od 25. travnja 2023., Rev-652/2015 od 5. veljače 2019. i Revt-301/2017 od 4. prosinca 2018.), u okolnostima kada je stjecatelj nepošten, kao u konkretnom slučaju, obveza plaćanja zateznih kamata na iznos stečen bez osnove teče od dana neosnovanog stjecanja, a to konkretno znači od dana kada je tužitelj platio sporni iznos. Nadalje se predlagatelju ukazuje i na pravno shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odlukama broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022., U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost (nepoštenost) ugovornih odredaba zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornim ugovornim odredbama prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi elemente proizvoljnosti u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

6.2. Treće naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od netočnih tvrdnji budući da su u nižestupanjskim odlukama sadržana utvrđenja da je tuženik ugovaranjem sporne odredbe o naknadi za obradu kredita postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, koristeći svoj položaj "jače" ugovorne strane.

6.3. Nadalje, četvrto i peto naznačenim pitanjem predlagatelj polazi od tvrdnji koje ne korespondiraju s činjeničnim utvrđenjima u predmetnom postupku, budući protivno navodima predlagatelja iz utvrđenja nižestupanjskih sudova ne proizlazi da bi se radilo o nejasnoj i nerazumljivoj odredbi, već, suprotno tome, sudovi utvrđuju da je u konkretnom slučaju sporna odredba bila jasno napisana, što međutim ne znači da je bila poštena. Slijedom navedenog, o odgovoru na ova pitanja ne ovisi odluka u ovoj pravnoj stvari, pa dakle ista ne predstavljaju važna pravna pitanja u smislu odredbe članka 385.a stavak 1. ZPP.

7. Prema ocjeni revizijskog suda, tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđena temeljna ljudska prava u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. ZPP.

7.1. U svojim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tuženika, a presude nižestupanjskih sudova su jasno i dostatno obrazložene. Glede tuženikovih navoda u dijelu kojim tvrdi da je do povrede prava na pravično suđenje došlo uslijed pogrešne primjene materijalnog prava treba istaknuti kako članak 24. Ustava RH i članak 6. stavak 1. Konvencije sadrže samo procesna jamstva. Stoga do povrede tog prava u pravilu niti ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim u slučaju da je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna, što ovdje nije slučaj.

7.2. U odnosu na tvrdnje o navodnoj povredi prava na djelotvoran pravni lijek zajamčenog člankom 13. Konvencije te člankom 18. stavak 1. Ustava RH, ovaj sud primjećuje da se tuženik koristio svojim pravom na žalbu protiv prvostupanjske presude, a činjenica da njegovi žalbeni navodi nisu prihvaćeni ne čini to pravno sredstvo nedjelotvornim. Nadalje, protivno navodima predlagatelja drugostupanjski je sud odgovorio na sve odlučne navode iz žalbe.

7.3. Što se tiče pritužbe koja se odnosi na navodnu povredu prava predlagatelja na jednakost svih pred zakonom, zajamčenog člankom 14. Ustava RH i člankom 14. Konvencije odnosno člankom 1. Protokola 12. uz Konvenciju treba istaći da je ova pritužba nedovoljno obrazložena. Naime, tuženik niti ne ističe da bi nekoj stranci u istim činjeničnim i pravnim okolnostima bila pružena pravna zaštita koja je njemu navodno uskraćena.

8. Stoga, kada tuženik nije učinio vjerojatnim da su mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđena temeljna ljudska prava – pravo na pravično suđenje, pravo na jednakost svih pred zakonom te pravo na djelotvoran pravni lijek, zajamčena Ustavom RH i Konvencijom, njegov je prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih ljudskih prava valjalo odbaciti na temelju odredbe članka 389.a stavka 3. ZPP i riješiti kao u točki II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil