Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3395/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČĐS, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7327/2024-14 od 26. svibnja 2025., u sjednici vijeća dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7327/2024-14 od 26. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7327/2024-14 od 26. svibnja 2025. u dijelu pod toč. II izreke (odluka o parničnom trošku) u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka preko iznosa od 339,05 eur.

II. Odbija se zahtjev stranaka za naknadu troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj: [broj kredita] od 2. ožujka 2007. sklopljenog između prednika tuženika Volksbank d.d. kao kreditora i tužiteljice ČĐS kao korisnika kredita, kojim je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženiku naknadu za obradu kredita, sadržana u toč. 6.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se korisnik obvezuje kreditoru platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita. Konačno, pod II se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 134,50 eur sa zateznom kamatom tekućom od 7. ožujka 2007. do isplate te joj isplatiti i trošak parničnog postupka u iznosu 339,05 eur sa zateznom kamatom od 26. svibnja 2025. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik radi svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Protiv navedene presude u dijelu u kojem nije prihvaćen njegov zahtjev za naknadu troškova postupka žali se i tužitelj radi žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava navedenog u čl. 353. st. 1. ZPP, sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Predmet spora proizlazi iz činjenice da su stranke odnosno tužitelj i prednik tuženika 2. ožujka 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita], a kojim je tužiteljici odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 20.154,00 CHF pa je toč. 6.1. Ugovora o kreditu određeno da se naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,10 % od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn te se naplaćuje neposredno prije isplate kredita pri čemu je tužiteljici naplaćena naknada za obradu kredita u visini 1.013,38 kn / 134,50 eur dana 6. ožujka 2007. tako da valja odlučiti je li predmetna odredba toč. 6.1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna i je li osnovan zahtjev tužitelja za povrat plaćene naknade odnosno je li potraživanje zastarjelo.

7. Tuženik u žalbi ističe kako je čl. 6. Ugovora jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita (čl. 6.1.) uz pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Glede tvrdnje tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tuženik nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja. Svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen je potrošaču s kojim se ugovor sklapa. Naime, pojam „formularni“ označavaju ugovore koji imaju unaprijed utvrđen sadržaj i uvjete pod kojim ih jedna ugovorna strana pristaje sklopiti. Formularni ugovori se pak dijele na adhezijske ugovore, tipske ugovore i na opće uvjete poslovanja. Osnovna razlika između adhezijskih ugovora i tipskih ugovora je upravo u tome što kod tipskih ugovora stranka koja je sastavila tipski ugovor pristaje na odstupanja od predloženih odredbi dok kod adhezijskih ugovora dolazi do primjene „uzmi ili ostavi“ načela. Dakle čak da je i tuženik koristio ugovore unaprijed određenog sadržaja to nipošto nije značilo da je tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj istih upravo zato što se nije radilo o adhezijskim ugovorima. Tužitelj se poziva na odredbu članka 81. stavka 2. ZZP-a, ali zaboravlja na dio te odredbe koji kaže: „ (…) zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj…“ Dakle za primjenu te odredbe nužno je da tužitelj zaista nije imao utjecaj na sadržaj ugovora, što nije točno. Očito je stoga da se o naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu ove naknade te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Tužitelj nije dokazao da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Stoga, čak i u situaciji da se o spornim odredbama Ugovora nije pregovaralo (a što tužitelj nije dokazao), navedene odredbe koje su jasne i iz kojih je moguće egzaktno utvrditi njihovu svrhu, namjenu i opseg, nisu ni na koji način mogle uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Bez ispunjenja tog uvjeta, navedene odredbe nije bilo moguće pozivanjem na čl. 81. ZZP-a utvrditi ništetnima te je stoga tužiteljev zahtjev bilo nužno odbiti.

8. Iz samog Ugovora o kreditu vidljivo je da tuženik ni u kojem slučaju nije prikrivao sporne odredbe ugovora niti ih formulirao na nerazumljiv i apstraktan način, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu pasale. Zaključno, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno. Sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. Konačno, sud je zanemario je da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristao na prethodno navedene uvjete tuženika za davanje kredita, kao i plaćanje sporne naknade, a što je i potvrdio svojim potpisom na kraju predmetnih ugovora o kreditu te parafiranjem svakog pojedinog lista predmetnog Ugovora. Također, u odredbama Ugovora tužitelj je potvrdio da je upoznat s općim aktima tuženika i dao svoj pristanak na njihovu primjenu. Slijedom svega navedenog, sud je pogrešno utvrdio da se radi o formularnom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.

9. Pravilno sud prvog stupnja primjenjuje međutim, Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03, dalje ZZP) koji u čl. 81. st. 1. ZZP određuje da propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade.

10. Sporna odredba omogućavala je tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (1,10% od iznosa odobrenog kredita), ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena jer prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora” trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova „predmet ugovora” i „cijena” u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom „ukupni troškovi kredita za potrošača” pa se naknada za obradu kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove.

11. Dakle, naknade koje se moraju povodom kredita platiti stoga načelno nisu obuhvaćene drugom kategorijom ugovornih odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, odredba članka 3. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti pri kojoj je nužno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Stoga sud osnovano postavlja pitanje je li tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica prihvatila takvu ugovornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je za iznos naknade tužiteljici umanjen iznos kredita koji joj je stavljen na raspolaganje (ne u ugovorenom nego u umanjenom iznosu), ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,10%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Konačno, niti odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05., 41/08., 125/11., 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23- dalje u tekstu ZOO), ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama.

13. Predmetni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Stoga su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali. 20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužiteljicu člankom 3. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. I ovaj sud stoga prihvaća zaključak suda prvog stupnja o tome kako se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora. Tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati. S tim u vezi, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

14. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita, tuženik imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu "pokriveni" stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Budući da iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužiteljica mogla pojedinačno pregovarati.

15. Konačno, neosnovana je i tvrdnja žalbe tužitelja o tome da je vrijednost predmeta spora morala biti viša, jer je ovdje centralni tužbeni zahtjev na isplatu, a zahtjev na utvrđenje služi kao deklaratorni prejudicijelni zahtjev kojim se samo traži utvrđenje onog što je preduvjet osnovanosti kondemnatornog zahtjeva pa je odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka pravilna i zakonita.

16. Time nisu osnovani žalbeni navodi pa je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odnosno čl. 380. toč. 2. ZPP pobijanu odluku valjalo potvrditi i podnesenu žalbu odbiti, te odlučiti kao u izreci, a kako stranke nisu uspjele sa žalbom, temeljem čl. 154. i 155. ZPP odbijen je i zahtjev za naknadu troškova povodom iste.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić