Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1589/2023-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, Ksenije Jakovčević kao predsjednice vijeća, Lidije Bošnjaković, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Jadranke Matić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Svjetlana Lidmila, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupaju odvjetnici Odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-252/2021-23 od 16. veljače 2023., na sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao djelomično neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku poslovni broj P-252/2021-23 od 16. veljače 2023. u pobijanim točkama I,II, III i V izreke.

II. Preinačava se ista presuda u točki IV izreke i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

„Nalaže se Tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da isplati Tužitelju MV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu od 523,26 EUR / 3.942,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 4,25 EUR / 32,02 kuna od 31.08.2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,18 EUR / 31,52 kuna od 30.09.2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,17 EUR / 31,45 kuna od 31.10.2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,23 EUR / 31,85 kuna od 30.11.2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,21 EUR / 31,69 kuna od 31.12.2007. godine do isplate,

- na iznos od 4,28 EUR / 32,26 kuna od 31.01.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,02 EUR / 75,50 kuna od 29.02.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,19 EUR / 76,75 kuna od 31.03.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,94 EUR / 74,86 kuna od 30.04.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,84 EUR / 74,12 kuna od 31.05.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,96 EUR / 75,04 kuna od 30.06.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,78 EUR / 73,69 kuna od 31.07.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,79 EUR / 73,75 kuna od 31.08.2008. godine do isplate,

- na iznos od 9,89 EUR / 74,55 kuna od 30.09.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,70 EUR / 80,62 kuna od 31.10.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,16 EUR / 76,56 kuna od 30.11.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,85 EUR / 81,73 kuna od 31.12.2008. godine do isplate,

- na iznos od 10,95 EUR / 82,52 kuna od 31.01.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,00 EUR / 82,88 kuna od 28.02.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,87 EUR / 81,89 kuna od 31.03.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,89 EUR / 82,08 kuna od 30.04.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,69 EUR / 80,57 kuna od 31.05.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,54 EUR / 79,45 kuna od 30.06.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,58 EUR / 79,75 kuna od 31.07.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,66 EUR / 80,34 kuna od 31.08.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,65 EUR / 80,28 kuna od 30.09.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,58 EUR / 79,69 kuna od 31.10.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,72 EUR / 80,80 kuna od 30.11.2009. godine do isplate,

- na iznos od 10,84 EUR / 81,70 kuna od 31.12.2009. godine do isplate,

- na iznos od 11,01 EUR / 82,97 kuna od 31.01.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,77 EUR / 82,68 kuna od 28.02.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,20 EUR / 84,40 kuna od 31.03.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,16 EUR / 84,07 kuna od 30.04.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,24 EUR / 84,71 kuna od 31.05.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,98 EUR / 90,23 kuna od 30.06.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,82 EUR / 89,09 kuna od 31.07.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,28 EUR / 92,56 kuna od 31.08.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,13 EUR / 91,36 kuna od 30.09.2010. godine do isplate,

- na iznos od 11,87 EUR / 89,44 kuna od 31.10.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,41 EUR / 93,50 kuna od 30.11.2010. godine do isplate,

- na iznos od 13,10 EUR / 98,68 kuna od 31.12.2010. godine do isplate,

- na iznos od 12,61 EUR / 95,02 kuna od 31.01.2011. godine do isplate,

- na iznos od 12,78 EUR / 96,30 kuna od 28.02.2011. godine do isplate,

- na iznos od 12,56 EUR / 94,67 kuna od 31.03.2011. godine do isplate,

- na iznos od 12,60 EUR / 94,96 kuna od 30.04.2011. godine do isplate,

- na iznos od 66,09 EUR / 497,93 kuna od 11.05.2011. godine do isplate, i to od dospijeća pa do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31 prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, sve u roku 15 dana.„

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I Utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržani u članku 1. i 6. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog između Tužitelja kao korisnika kredita i Tuženika kao Kreditora, solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska, posl.br. OU1167/2006 dana 24.10.2006. godine, kojim odredbama je iznos kredita iskazan u valuti švicarski franak (CHF), te način otplate iskazan u valuti švicarski franak (CHF), koji dijelovi odredbi kako je to pobliže navedeno. U točki II nalaže se tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 1.015,16 EUR / 7.648,74 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U točki III utvrđuju se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba sadržani u članku 4. i 6. Ugovora o kreditu broj: [broj kredita], sklopljenog između Tužitelja kao korisnika kredita i Tuženika kao Kreditora, solemniziranog kod javnog bilježnika Ivice Kraljičkovića iz Siska, posl.br. OU1167/2006 dana 24.10.2006. godine, kojim odredbama je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa kako je to pobliže navedeno, dok se u točki IV nalaže tuženiku da isplati tužitelju preplaćeni iznos s osnove jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu od 523,26 EUR[1] / 3.942,48 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. U točki V nalaže se tuženiku da tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 1.233,90 EUR / 9.296,82 HRK, sa zakonskom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1. - 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima uz naknadu troškova postupka.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Nije ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik jer je po ocjeni ovog žalbenog suda izreka jasna i neproturječna, a obrazloženje sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama, neproturječne sadržaju dokaza u spisu.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovornih odredaba Ugovora o kreditu br. 9012046257 sklopljenog dana 24.10. 2006. kojima je ugovorena valuta CHF kao valuta uz koju je vezana glavnica, kao i odredaba kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranim odlukama tuženika te isplatom preplaćenih iznosa s osnove ništetnih ugovornih odredaba.

6. Neosnovano u žalbi tuženik ističe kako je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno radi automatskog pozivanja na pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom poru , kao i zbog nepravilne ocjene iskaza samog tužitelja, te ocjene izvedenog dokaza financijskim vještačenjem.

7. Naime, odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je u čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a kako je to već navedeno.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1041/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

9. Kako je predmetnim Ugovorom o kreditu redovna kamata sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je toč. 7. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja promjenjive kamatne stope između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom postupku, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i temeljem koje je promjena kamatne stope ovisila isključivo o odluci tuženika, time da niti u Ugovoru o kreditu nisu navedeni parametri temeljem kojih dolazi do njezine promjene, a to znači da način promjene niti u Ugovoru nije određen niti odrediv, a time niti razumljiv, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da su te odredbe Ugovora o kreditu ništetne.

10. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto je tako propisivala i odredba čl. 138.a ZZP/07.

11. S obzirom na to da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je, između ostalih banaka, i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli za koju je vezana glavnica u švicarskim francima i odredbe u kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03), čitavo vrijeme dok se koriste, prvostupanjski sud je na temelju financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za financije i knjigovodstvo utvrdio da je tužitelj preplatio s osnova valutne klauzule iznos od 1.015,16 eura.

12. Žalbeni navodi tuženika kako nije dokazano da je tuženik postupao nepošteno u navedenom ugovoru su neosnovani.

13. Isto proizlazi i iz Direktive 93/13 EEZ, a čije su odredbe implementirane u nacionalno zakonodavstvo. Primjenjujući navedenu Direktivu kako je prenesena u nacionalno zakonodavstvo utvrđeno je da u slučaju da je određena ugovorna odredba utvrđena kao nepoštena, učinci takvog utvrđenja djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora kao da takva odredba nikad nije bila ugovorena te ne može imati učinak u odnosu na potrošača i sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora u načelu imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedena odredbe nije bilo. Time za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju te potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, kako je pravilno zaključio sud prvog stupnja.

14. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a.

15. Međutim, osnovani su žalbeni navodi tuženice kojima tvrdi da je prvostupanjski sud, ocjenjujući prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da za to potraživanje nije nastupila zastara.

16. Naime, pravilno tuženica ističe da je uzimajući u obzir pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u konkretnom slučaju u odnosu na restitucijski zahtjev s osnove promjenjive kamatne stope nastupila zastara. To stoga što prema sada već ustaljenoj sudskoj praksi u slučaju ništetnosti utvrđene u postupku kolektivne zaštite, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Obzirom da je zastara u odnosu na utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope počela teći od 13. lipnja 2014. kada je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013- 4 u tom dijelu potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012, te je do podnošenja predmetne tužbe 21. svibnja 2021. protekao zastarni rok od 5 godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a, to je za potraživanje s osnova ništetne ugovorene odredbe o jednostranoj promjenjivosti kamatne stope nastupila zastara, radi čega je u tom dijelu pobijana presuda preinačena kao u točki II izreke ove presude i tužbeni zahtjev za isplatom s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope u iznosu od 523,26 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom je odbijen kao neosnovan.

17. Također prvostupanjski sud pravilno je cijenio iskaz saslušanog tužitelja a na okolnost statusa potrošača te je utvrdio da je tužitelj u svom iskazu naveo mu je u auto kući rečeno da je najpovoljniji kredit za njega u CHF i to zbog toga što je imao povjerenje u auto kuću i svi su u to vrijeme uzimali iste kredite te da je ugovor je pročitao u najosnovnijim dijelovima i to iznos i visinu anuiteta, a što se tiče CHF znao je da je to strana valuta i očekivao da će biti isti tečaj iako zna da se tečaj može mijenjati.

18. Time je prvostupanjski sud na temelju takvog iskaza kao i cijeneći sadržaj Ugovora o kreditu i po ocjeni ovoga suda pravilno smatrao dokazanim svojstvo potrošača tužitelja u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 s obzirom da navedeno svojstvo nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu u kojem je navedena kao korisnik kredita, fizička osoba, a da je namjena ugovorenog kredita – kupnja vozila za osobne potrebe zbog čega nije niti trebao dokazivati svojstvo potrošača na neki drugi način budući da takvo svojstvo jasno i nedvosmisleno proizlazi iz predmetnog ugovornog odnosa između parničnih stranaka.

19. Tome valja nadodati da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna-u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca-na tuženiku, koji takav prigovor ističe.

20. Nadalje neosnovano se tuženik poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava smatrajući da je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj143/13, dalje: ZID ZPK/13) nastala obveza definirati kriterija promjenjivosti kamatne stope i pretpostavke pod kojima se is ista može mijenjati.

21. Naime i prije stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013., postojala je prisilna zakonska odredba u čl. 74. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/07), prema kojoj ugovor o potrošačkom zajmu uz ostalo mora sadržavati odredbu o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja nominalna kamatna stopa može promijeniti, kao i odredbu o pretpostavkama pod kojima efektivna kamatna stopa na zajam može biti promijenjena. Odredbama ZID ZPK/13 je samo precizirana zakonska obveza na način da se promjena kamatne stope može vezati uz jedan od parametara promjenjivosti propisanih tim zakonom (EURIBOR, LIBOR, NRS, prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili prosječna kamatna stopa na depozite građana u odnosnoj valuti).

22. Zato se ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po jednostranoj odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu prije stupanja na snagu ZID ZPK/13, bez unaprijed ugovorenih jasnih parametara promjenjivosti, smatra nedovoljno određenom, preciznom i utvrđenom.

23. Ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi po odluci banke u ugovorima o kunskom kreditu bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena, da je bila uočljiva, ali da njezin sadržaj nije lako razumljiv u smislu čl. 99. ZZP-a, da je ugovor sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju koji je pripremila i predložila jedna ugovorna strana, ovdje tuženica i da ga treba tumačiti, primjenom čl. 320. ZOO-a, u korist tužitelja te da tužitelj nije mogao pregovarati o člancima Ugovora koji se tiče promjenjive kamatne stope, da nije upoznata s uvjetima i kriterijima za promjenu kamatne stope niti su ti uvjeti bili određeni, a nasuprot tome da je tuženica visoko specijalizirana novčarska ustanova čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima nudeći im svoje usluge, bila je dužna maksimalno odgovorno postupiti svakom pojedinom potrošaču, pa tako i tužitelju u smislu da je istu morala ozbiljno i precizno informirati o smislu i sadržaju te ekonomskom značaju odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti joj pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a da to nije učinila u ovom slučaju, te da je navedena odredba predmetnog ugovora o kreditu protivna odredbi čl. 272. ZOO-a, i da je prema utvrđenju prvostupanjskog suda da je time uspostavljena znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužitelja.

24. Neosnovano žalitelj smatra da je pogrešna odluka o početku tijeka zakonskih zateznih kamata na dosuđene iznose, jer je odluka o tome utemeljena na odredbi članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, pa kako je tuženik taj koji je priredio (sastavio) nepoštene i zbog toga ništetne ugovorne odredbe tada se ni on ne može drugačijim smatrati.

25. Tuženik u žalbi ponavlja prigovor da je tužitelju trebalo ukupno zatraženi iznos na ime preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe CHF o valutnoj klauzuli umanjiti s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kad nije uzeo u obzir negativne tečajne razlike te se ovim putem ukazuje na pravno shvaćanje izraženo u odluci Vrhovnog suda RH broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. godine koje glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

26. Pravilno je naloženo tuženiku platiti troškove parničnog postupka temeljem članka 154. stavak 1. ZPP-a.

27. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da ovaj sud nije, usprkos djelomičnom preinačenju prvostupanjske presude, našao razloga za izmjenu iste. Naime, prema pravnom shvaćanju koje je Sud Europske unije izrazio u predmetu C- 244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

28. Proizlazi dakle da se obvezivanje potrošača (tužitelja), koji je u cijelosti uspio u pogledu nepoštenosti spornih odredbi ugovora o kreditu, da naknadi parnični trošak tuženiku (trgovcu), protivi načelu djelotvornosti, jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže, može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Stoga, a kako je tužitelj u ovoj pravnoj stvari uspio sa zahtjevima za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi te djelomično i sa zahtjevom na isplatu, tuženik nema pravo na naknadu parničnog troška radi čega je pobijana presuda u dijelu u kom je tuženiku naloženo da tužitelju naknadi parnični trošak potvrđena kao u izreci a iz isti razloga odbijen je i zahtjev tuženika za naknadom troška sastava žalbe.

29. Slijedom iznesenog pobijana presuda preinačena kao u točki II izreke pravilnom primjenom materijalnog prava temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP-a dok je u preostalom dijelu ista potvrđena kao pravilna i zakonita temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Ksenija Jakovčević