Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-1436/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić kao predsjednice vijeća, Marijana Vugića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Renate Đaković Vranković kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Dejan Kuharić, odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dušanka Kuharić i Dejan Kuharić u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, kojg zastupa punomoćnik Branimir Iveković odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv dijela presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10811/2023-15 od 11. listopada 2024. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10811/2023-15 od 11. listopada 2024. godine pod točkama I., II. IV. i V. izreke.
II Odbija se tuženika sa zahtjevom za naknadu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:
"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 04. prosinca 2006., a solemniziranog kod Javnog bilježnika Ljubice Papac, Antuna Nemčića 1, Koprivnica, 07. prosinca 2006., pod poslovnim brojem: OU-603/06., između tužiteljice ŽŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važeći na dan dospijeća„ te navedene ugovorne odredbe u tome dijelu ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.
II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana, isplati iznos od 2.313,58 eura (dvijetisućetristotrinaest eura i pedesetosam centi) sa zateznim kamatama, počev od 17. srpnja 2014. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji glasi:
"Utvrđuje se ništetnom odredba članka 1. Ugovora o [broj kredita], sklopljenog 04. prosinca 2006., a solemniziranog kod Javnog bilježnika Ljubice Papac, Antuna Nemčića 1, Koprivnica, 07. prosinca 2006., pod poslovnim brojem: OU-603/06., između tužiteljice ŽŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem je ugovorena valuta u CHF i prema kojoj je vezana glavnica za švicarski franak."
IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, da tužiteljici ŽŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 (petnaest) dana naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.210,13 eura (dvijetisućedvjestodeset eura i trinaest centi) sa zateznim kamatama tekućim od 11. listopada 2024. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka, sa zateznim kamatama, kao neosnovan."
2. Protiv ove presude pod točkama I., II., IV. i V. izreke žali se tuženik iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23.- dalje: ZPP) s prijedlogom da se u pobijanom dijelu prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima uz dosudu troška postupka u povodu pravnog lijeka.
3. Žalba nije osnovana.
4. Suprotno navodima žalbe prvostupanjski sud nije učinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalba. Pobijana presuda u svemu je sačinjena sukladno čl. 338. st. 4. ZPP pa nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.
5.Prvostupanjski sud, a pozivom na pravomoćnu presudu donesenu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te odbijajući kao neosnovan prigovor zastare tuženika, pruža tužiteljici traženu pravnu zaštitu kao u pobijanom dijelu prvostupanjske presude.
6. Ovo utvrđenje i odluka suda prvog stupnja žalbenim navodima nisu dovedeni u sumnju.
7. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
8. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.
9. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.
10. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.
11. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
12. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.
13. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, tuženik je trebao informirati tužitelja o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti, zbog čega suprotno navodima žalbe, pravilno prvostupanjski sud nije prihvatio navode tuženika.
14. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive i nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka, kao pružatelj usluge, mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena prije sklapanja ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe pristupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.
15. Prema tome, kako je u postupku zaštitu kolektivnih interesa i prava, stranka kojeg je bio i tuženik, pravomoćno odlučeno da su tužene banke kao trgovci bili svjesni rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog vezivanja obveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, to se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi u dijelu kojim tuženik tvrdi da predmetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu valutne klauzule nije nepoštena (ništetna) jer da on nije mogao predvidjeti rizik po tužitelja zbog vezivanja njegove obveze za valutu CHF po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta, a niti s tim u vezi pozivanje na odluku Suda Europske unije (C-452/18 Ibercaja Banco SA od 9. srpnja 2020.).
16. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetne i tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I. i II. izreke pobijane odluke.
17. Naime, izvedenim knjigovodstvenim vještačenjem sukladno odredbama čl. 258. do 261. ZPP utvrđena je visina zahtjeva tužitelja, a žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost danog nalaza.
18.Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare u vezi isplate restitucijskog zahtjeva glede valutne klauzule. Naime, valja reći da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO, i zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom sporu, odnosno da taj rok počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost kamatne stope, a pravomoćnošću presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u odnosu na ništetnost valutne klauzule. S tim u vezi, Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. dao je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno u odnosu na valutnu klauzulu kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan budući da je tužba podnesena 2. ožujka 2020. godine, slijedom čega nije protekao petogodišnji zastarni rok u odnosu na valutnu klauzulu.
19. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe (čl. 323. st. 1. ZOO/05), pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 29. st. 2. i čl. 1115. ZOO.
20. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.
21. Na daljnje navode žalbe ovaj sud samo ukazuje na zaključak sa sastanka predsjednika građanski odjela Županijskih sudova i građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. godine po kojemu u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a što je upravo tužiteljica i učinila.
22. U odnosu na navode žalbe da je prvostupanjski sud propustio saslušati po tuženiku predloženo saslušanje javnog bilježnika budući da, a što je već ustaljena sudska praksa, saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskih franaka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, a niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru.
23. Ma daljnje navode žalbe valja reći da odgovara da iz čl. 9. ugovora proizlazi da korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s uvjetima kredita i efektivnom kamatnom stopom, te potvrđuje da mu je uručena otplatna tablica s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom, te je tuženik u spis i priložio uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila u periodu od 1. listopada do 31. prosinca 2006. godine, međutim, osim što tužiteljica tvrdi da sa takvim uvjetima nije bila upoznata, iz tih uvjeta je razvidno da se one odnose na redovnu kamatu.
24. U odnosu na svojstvo potrošača tužiteljice, odgovara da je tužiteljica dužna dokazati to svojstvo, a u slučaju ako tuženik tome prigovara, onda je teret dokaza na njemu, a upravo je tužiteljica kroz svoje saslušanje, a i činjenicu da se radilo o namjenskom kreditu za kupnju automobila i dokazala to svoje svojstvo potrošača, a tuženik nije dokazao suprotno.
25. U odnosu na žalbeni nalog koji se odnosi na zastaru zakonskih zateznih kamata, valja reći da su zakonske zatezne kamate akcesorne glavnom potraživanju, pa ukoliko glavno potraživanje nije zastarjelo, utoliko nisu mogle ni kamate.
26. Zbog navedenog, kako ovaj sud nije našao da su počinjene i one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, to je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci pod točkom I.
27. Odluka o trošku postupka u povodu pravnog lijeka temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u vezi čl. 154. st. 1. ZPP (točka II).
U Zagrebu, 9. prosinca 2025. godine
Predsjednica vijeća:
Jasenka Grgić
