Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-149/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću toga suda sastavljenom od sudaca Milene Frankić, kao predsjednika vijeća, Gordane Bošković Majerović kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Vlaste Mrzljak, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AE iz [adresa], OIB; 45350205991, zastupane po punomoćniku Šimi Taraš, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Vukušić, Bokan i partneri iz Zadra, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković Sertić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2516/2023-10 od 6. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2516/2023-10 od 6. studenoga 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja citiranom u izreci odlučeno je:

„I Utvrđuju se ništetnim odredba čl. 3 Ugovora o [broj kredita] od 18.07.2024. listopada 2005. godine sklopljen između tužitelja kao kreditora i tuženika kao korisnika kredita.

II Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 374,24 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. listopada 2005. godine, kao i da mu plati troškove parničnog postupka u iznosu od 500,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 06. studenog.2024. godine, a koje kamate su do 31.12.2007. određene po stopi utvrđenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 31. prosinca 2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br.: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači u smislu žalbenih navoda, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu odluku u smislu čl. 365. st. 2. ZPP, utvrđeno je da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev prihvaćen kako je prethodno citirano.

6. U predmetnom postupku tužiteljica traži da sud utvrdi ništetnom odredbu ugovora o kreditu kojom je predviđena isplata naknade za izvršenu uslugu kreditiranja u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita.

7. U postupku je utvrđeno, a između stranaka nije niti sporno da su tužitelj i tuženik dana 24.10.2025. sklopili Ugovor o kreditu na kreditni iznos od 17.935,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila. Nije sporno da je tužitelj temeljem članka 3 predmetnog Ugovora isplatio tuženiku iznos od 2.819,70 kuna, odnosno 374,24 eura i to dana 25.10.2024. godine.

Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva.

8. Neosnovano tuženik, u situaciji kada u postupku nije predložio provođenje niti jednog dokaza osim uvida u ugovor o kreditu, prigovara pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Sud je u postupku proveo sve predložene dokaze, pa kada tuženik nije predložio dokaze na okolnost, da bi se o spornoj odredbi moglo pregovarati, te da bi tužiteljica bila upoznata sa svim činjenicama o kojima ovisi visina sporne naknade ne može osnovano prigovarati činjeničnom stanju na kojem je utemeljena pobijana presuda.

9. Tužitelj je bio potrošač u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje: ZZP) što nije niti sporno.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se nije pregovaralo o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu, pa tako niti o spornoj odredbi kojom je predviđena isplata naknade od 3,30% od iznosa kredita, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, a koja je bila unesena u unaprijed sastavljeni ugovor. Radi toga je osnovan i zaključak da je time tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku, a budući da mu nije objašnjeno na što se naknada odnosi, odnosno razlozi ugovaranja te naknade, doveden je u neravnopravan odnos u odnosu na banku što je protivno načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, dalje: ZOO).

11. Iz sadržaja ugovora o kreditu proizlazi da nisu ugovoreni parametri za procjenu i izračun troškova za obradu kredita, a koja naknada je određena paušalno kao postotak od iznosa kredita, te tuženik nije dokazao, niti uopće tvrdi, da bi plaćeni iznos u konkretnom slučaju bio odraz stvarnih troškova u svezi obrade kredita, iz čega slijedi da kod sklapanja ugovora o kreditu, a niti kod određivanja i naplate naknade za obradu kredita tuženik te troškove nije uopće izračunavao, niti procjenjivao.

12. S obzirom na izloženo, te da je predmetni ugovor pisan na obrascu kojeg je unaprijed pripremio tuženik, te da iz provedenih dokaza proizlazi da se o predmetnoj odredbi nije pregovaralo, niti je tuženik dokazao da je potrošač faktički mogao utjecati na njezin sadržaj, s posljedicom da bi tuženik pokazao spremnost promijeniti sadržaj navedene odredbe, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, to je takva odredba nepoštena, pa stoga i ništetna, s napomenom da tuženik nije dokazao da je imao ikakve troškove zbog obrade zahtjeva i administracije kredita. Stoga je osnovan tužbeni zahtjev za isplatu utuženog iznosa koji je tužitelj platio na ime naknade u utuženom iznosu, sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja do isplate (čl. 1115. ZOO; čl. 29. ZOO). Naime, s obzirom da je u postupku utvrđeno da je predmetna odredba ugovora o kreditu u dijelu o obvezi plaćanja ulazne naknade ništetna, uz nespornu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog ugovora o kreditu (ugovor pisan na obrascu koji je unaprijed pripremio tuženik; čl.3. Direktive vijeća 93/13/EEZ), proizlazi da je tuženik nepošteni stjecatelj, te je dužan platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

13. Odredbom čl. 322. ZOO propisano je da je ništetan ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neki drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

13.1. Odredbom čl. 324. ZOO propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog kojeg je ugovor sklopljen (st.1.), ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

13.2. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje. ZZP/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Člankom 87. stavak 1. navedenog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

14. Odlučno za ocjenu valjanosti postupanja tuženika jest, da li su za njega obradom zahtjeva za kredit nastali posebni troškovi te je li tužitelj kao potrošač bio obaviješten o načinu utvrđenja visine tih troškova i svojoj obvezi. Naime, sama činjenica da je odredba gramatički jasna, uočljiva i razumljiva ne znači da je ista poštena u smislu prethodno citiranih odredaba ZZP/03.

15. Tuženik nije naveo koji su posebni troškovi za njega nastali a koje je naplatio spornom naknadom, nego u žalbi prigovara da se ne radi o nepoštenoj odredbi jer ugovaranje naknade nije zabranjeno.

15.1. Tuženica je sebi ostavila isključivu slobodu određivanja visine predmetne naknade, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljicom kao drugom ugovornom stranom, (jer tako proizlazi iz provedenih dokaza) pa je osnovan zaključak suda prvog stupnja, da se radi o ništetnoj odredbi Ugovora. Radi toga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade prilikom prvog korištenja kredita, nije pojedinačno pregovaralo i nije jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

16. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“.

17. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Pri tom je na tuženiku bio teret dokazivanja da se pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da stranke o navedenom uopće nisu pregovarale, a niti je to bila tema njihovog razgovora, dok iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita.

18. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, niti su klijenti bili obavještavani o uvjetima za dobivanje kredita bez naknade, može se osnovano zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP-a, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužiteljicu nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

19. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP-a i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obvezna koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30% njegove visine) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a što je prvostupanjski sud pravilno obrazložio.

20. Zato je pravilno odlučeno i da je tuženik dužan vratiti primljeno na temelju te odredbe, sa zakonskim kamatama od primitka do isplate.

21. Naime, Vrhovni sud RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10. listopada 2019. promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje. S obzirom da je ovom presudom utvrđena djelomična ništetnost predmetne ugovorne odredbe, kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

22. Tužitelju pripadaju zakonske zatezne kamate temeljem odredbe čl. 1111. ZOO jer je tuženik stekao taj iznos bez osnove.

23. Odluka o parničnim troškovima donesena je pravilnom primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP.

24. Na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Milena Frankić