Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5269/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Martini Radić Šunjić, odvjetnici u Splitu, Tolstojeva 37/II, protiv tuženice Erste&Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Damiru Metelku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3220/2021 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3220/2021 od 24. srpnja 2024.u točkama I. i II. izreke i sudi:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike u iznosima kamata isplatiti tužitelju ukupan iznos od 3.060,06 € i to sa kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od:

50,68 € koja teče od dana 01.05.2008.

50,22 € koja teče od dana 01.06.2008.

50,63 € koja teče od dana 01.07.2008.

49,68 € koja teče od dana 01.08.2008.

49,83 € koja teče od dana 01.09.2008.

50,68 € koja teče od dana 01.10.2008.

54,83 € koja teče od dana 01.11.2008.

51,58 € koja teče od dana 01.12.2008.

55,31 € koja teče od dana 01.01.2009.

55,49 € koja teče od dana 01.02.2009.

55,68 € koja teče od dana 01.03.2009.

54,89 € koja teče od dana 01.04.2009.

92,65 € koja teče od dana 01.05.2009.

91,23 € koja teče od dana 01.06.2009.

89,58 € koja teče od dana 01.07.2009.

90,13 € koja teče od dana 01.08.2009.

91,17 € koja teče od dana 01.09.2009.

89,97 € koja teče od dana 01.10.2009.

89,77 € koja teče od dana 01.11.2009.

90,97 € koja teče od dana 01.12.2009.

91,91 € koja teče od dana 01.01.2010.

93,15 € koja teče od dana 01.02.2010.

92,73 € koja teče od dana 01.03.2010.

94,94 € koja teče od dana 01.04.2010.

94,08 € koja teče od dana 01.05.2010.

94,77 € koja teče od dana 01.06.2010.

100,81 € koja teče od dana 01.07.2010.

99,33 € koja teče od dana 01.08.2010.

104,21 € koja teče od dana 01.09.2010.

101,62 € koja teče od dana 01.10.2010.

70,90 € koja teče od dana 01.11.2010.

75,35 € koja teče od dana 01.12.2010.

77,56 € koja teče od dana 01.01.2011.

75,73 € koja teče od dana 01.02.2011.

76,15 € koja teče od dana 01.03.2011.

74,60 € koja teče od dana 01.04.2011.

74,65 € koja teče od dana 01.05.2011.

41,29 € koja teče od dana 01.06.2011.

41,63 € koja teče od dana 01.07.2011.

44,26 € koja teče od dana 01.08.2011.

43,81 € koja teče od dana 01.09.2011.

41,62 € koja teče od dana 01.10.2011.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29 st.2 ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29 st.2 ZOO- a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.

II. Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe na ime razlike smanjenja otplate glavnice uslijed povećanja kamatne stope isplatiti tužitelju ukupan iznos od 770,70 € i to sa kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od: 13,79 € koja teče od dana 01.05.2008.

13,64 € koja teče od dana 01.06.2008.

13,71 € koja teče od dana 01.07.2008.

13,42 € koja teče od dana 01.08.2008.

13,43 € koja teče od dana 01.09.2008.

13,63 € koja teče od dana 01.10.2008.

14,70 € koja teče od dana 01.11.2008.

13,79 € koja teče od dana 01.12.2008.

14,75 € koja teče od dana 01.01.2009.

14,76 € koja teče od dana 01.02.2009.

14,77 € koja teče od dana 01.03.2009.

14,51 € koja teče od dana 01.04.2009.

24,56 € koja teče od dana 01.05.2009.

24,12 € koja teče od dana 01.06.2009.

23,61 € koja teče od dana 01.07.2009.

23,69 € koja teče od dana 01.08.2009.

23,89 € koja teče od dana 01.09.2009.

23,51 € koja teče od dana 01.10.2009.

23,38 € koja teče od dana 01.11.2009.

23,62 € koja teče od dana 01.12.2009.

23,80 € koja teče od dana 01.01.2010.

24,03 € koja teče od dana 01.02.2010.

23,85 € koja teče od dana 01.03.2010.

24,34 € koja teče od dana 01.04.2010.

24,04 € koja teče od dana 01.05.2010.

24,13 € koja teče od dana 01.06.2010.

25,58 € koja teče od dana 01.07.2010.

25,11 € koja teče od dana 01.08.2010.

26,25 € koja teče od dana 01.09.2010.

25,51 € koja teče od dana 01.10.2010.

17,08 € koja teče od dana 01.11.2010.

18,08 € koja teče od dana 01.12.2010.

18,53 € koja teče od dana 01.01.2011.

18,02 € koja teče od dana 01.02.2011.

18,03 € koja teče od dana 01.03.2011.

17,59 € koja teče od dana 01.04.2011.

17,52 € koja teče od dana 01.05.2011.

7,86 € koja teče od dana 01.06.2011.

7,88 € koja teče od dana 01.07.2011.

8,32 € koja teče od dana 01.08.2011.

8,17 € koja teče od dana 01.09.2011.

7,70 € koja teče od dana 01.10.2011.

do isplate, koja se zakonska kamata na navedene iznose do 31.12.2022.g. obračunava po stopi u skladu sa odredbom čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21), a od 01.01.2023.g. pa nadalje po stopi iz izmijenjene odredbe čl.29.st.2. ZOO-a (''NN'' 114/22), te Uredbe o izmjeni ZOO-a (''NN'' 156/22), i to po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana trećeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.“

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3220/2021 od 24. srpnja 2024.u odluci o troškovima postupka u točki III. i sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike u iznosima kamata iznos od 3.060,06 EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki I. izreke, pod točkom II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju na ime razlike smanjenja otplate glavnice uslijed povećanja kamatne stope iznos od 770,70 EUR-a EUR-a sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako je to pobliže navedeno u točki II. izreke te je pod točkom III. izreke naloženo tuženici da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.699,23 EUR-a zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 153/23 - dalje: ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači sukladno žalbenim navodima podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora u žalbenom stadiju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa koji je tuženica stekla bez osnove uslijed ništetnih ugovornih odredbi ugovora o [broj kredita] od 26. srpnja 2007. sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno jednostranoj odluci tuženice i valutna klauzula, tj. obveza tužitelja kao korisnika kredita prema tečaju švicarskog franka (CHF).

6. Pobijana presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju određeno ukazuje žalba tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Tuženica u žalbi stavlja prijedlog za eventualno izuzeće sudaca koji sudjeluju u donošenju ove odluke ukoliko se utvrdi da suci ili njihovi bliski rođaci imaju sklopljene ugovore u CHF. Odredbe ZPP ne propisuju eventualno izuzeće suca, već se sudac dužan izuzeti ukoliko za to postoje zakonski razlozi.

9. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

10. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao banke sklopljen ugovor o [broj kredita] od 26. srpnja 2007. kojim je tuženica odobrila tužitelju kredit u iznosu od 207.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,75 %. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. utvrđena ništetnost promjenjive kamatne stope, jer su banke, između ostalih i tuženica, u istima ugovarale redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi. Dalje je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita, i tuženica kao davatelj kredita na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) 25. siječnja 2016. sklopili Aneks ugovora o kreditu, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-u.

11. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, da li tužitelj ima svojstvo potrošača, da li su ništetne odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa, te da li je sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. kojim je izvršena konverzija iz CHF u EUR tužitelj namiren.

12. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev i kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa pozivom na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502.c ZPP.

13. Osnovano tuženica u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi iz čl. 186. b ZPP, jer je tužitelj već u tužbi postavio točno određeni zahtjev za isplatu, no isto ne utječe na pravilnost i zakonitost presude, pa nije počinjena bitna povreda odredaba čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 186. b ZPP.

14. Osnovano nadalje tuženica u žalbi navodi da se protivila djelomičnom povlačenju tužbe, kao i da je određeno istaknula prigovor radi prijeboja, pa da je o istome trebalo meritorno odlučiti, no tuženica nije stavila prijedlog za donošenje dopunske presude, pa se smatra da je u tužba u tom dijelu povučena, kao i da je prijedlog radi prijeboja povučen.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelj ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena namjenskim kreditom utrošena u svrhu kupnje stana radi rješavanja stambenog pitanja tužitelja.

16. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski stambeni kredit, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba.

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Točno je da je teret dokazivanja na tužitelju da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba, da se radi o stambenom kreditu, odnosno da je namijenjen rješavanju stambenog pitanja, već i iz iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je kredit utrošio za kupnju stana.

19. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužitelj kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor za kupnju stana za osobne potrebe, odnosno da je kredit koristio izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude ŽT i NT, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i T, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

20. Kako je tužitelj ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazao svojstvo potrošača, to ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj potrošač.

21. Pravilno je prvostupanjski sud u postupku utvrdio kao prethodno pitanje da su ništetne odredbe ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa.

22. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Dalje je utvrđeno u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu da ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, u ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope već je ugovorena promjenjivost kamatne stope na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženice, budući ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo

23. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

24. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženika i da u konkretnom slučaju tužitelji nisu imali utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

25. Na tuženici je teret dokaza da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo i da je tužitelj imao mogućnost na te uvjete utjecati, a što tuženica predloženim dokazima nije dokazala.

26. Dakle, u gore navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

27. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

28. Čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

29. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

30. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula su sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da su tužitelji imali mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je tužitelj svojim potpisom prihvatio sve odredbe ugovora te da je sklapanje takvog ugovora bila volja tužitelja, te da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

31. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

32. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

33. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2007., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

34. U odnosu na nesporno zaključeni Aneks ugovora o kreditu od 30. siječnja 2016., a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a na temelju ZID ZPK postoji pravni interes tužitelja na podnošenje predmetne tužbe sukladno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita.

35. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke dosudio je tužitelju pretplaćenu razliku u iznosima kamata i razliku smanjenja otplate glavnice uslijed povećanja kamatne stope, a sve na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

36. Ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da dodatkom ugovora o kreditu od 25. siječnja 2016. koji je zaključen temeljem ZID ZPK nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

37. ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

38. ZID ZPK bio je predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I- 3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

39. Vrhovni sud je u oglednom predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o Potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ocijenjeno je i da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

40. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe o kojima se prema iskazu tužitelja nije pregovaralo, ali te odredbe su odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK koji je prošao ocjenu ustavnosti zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/15) te njegove odredbe obvezuju stranke, jer Dodatak nema elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

41. U smislu odredbe č. 19.c st. 1. ZID ZPK konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

42. Odredbom čl. 1. Aneksa ugovora o kreditu broj 5103635382 je izrijekom propisano da se isti sklapa na temelju odredbi ZID ZPK, čl. 3. stranke su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem da dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c ZID ZPK, čl. 4. utvrđena je preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita sa stanjem na 30. rujna 2015., čl. 5. utvrđena je obveza korisnika kredita na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 100.065,53 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja, da postoji pretplata u iznosu od 46,279,39 kn, čl. 6. utvrđena je visina kamatne stope na dan sklapanja Aneksa, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i definirani parametri od kojih ovisi visina promjenjive kamatne stope, čl. 7. ugovoreno je da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih iznosa anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR-u u novom otplatnom planu, čl. 8. utvrđen je mjesečni anuitet na dan sklapanja Aneksa, te je tužitelj (čl. 5.5. Aneksa) upozoren od strane tuženice na rizik promjene tečaja kao i na moguće promjene iznosa ugovorne obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.

43. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR-o, kao i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, pa razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Aneksa nije (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

44. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su u skladu s Aneksom ugovora iskorištene za ispunjenje ugovornih obveza proizašlih iz valjanih ugovornih odredbi Aneksa, odnosno koriste se za namirenje budućih obroka ili anuiteta prema novom otplatnom planu.

45. Tuženica je na temelju sklopljenog Aneksa, u izračun konverzije koji je propisan ZID ZPK, unijela svote zatražene predmetnom tužbom, isto proizlazi i iz nalaza financijskog vještaka, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u osnovnom Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njezinu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Aneksom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR-o utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR-u, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-u. Tako je valjano prestala obveza tuženice, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Aneksa, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule, a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženice.

46. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Aneks na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

47. Sklapanjem Aneksa sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ga, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinio, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Aneksom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Aneksom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

48. Dakle, sklapanjem Aneksa na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

49. Stroga pravila o konverziji i načinu izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja (potrošača) kao korisnika kredita i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, novim ugovornim odredbama obzirom da je tužitelj kao potrošač informiran u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK o posljedicama konverzije i imao je mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK.

50. Izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, već i otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu zamjene kao nepoštenih ugovornih odredbi novom ugovornom odredbom koja kako je već gore navedeno nema elemenata ništetnosti, jer izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

51. U odnosu na prigovor zastare potraživanja valja samo navesti da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu postala pravomoćna 13. lipnja 2014. to, do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (15. svibnja 2019.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

52. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem odredbe čl. 373. st. 3. ZPP prihvatiti kao osnovanu žalbu tuženice i preinačiti prvostupanjsku presudu u toč. I. i II. i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu.

53. Kako je ovom presudom preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.

54. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud je cijenio činjenicu da je tužitelj potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače strane u njihovom međusobnom odnosu kao i da u ovoj pravnoj stvari sudska praksa nije ustaljena u odnosu na zahtjev za isplatu. Stoga ovaj sud oslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. Ž i N, presuda od 6. rujna 2016. po zahtjevu broj 72152/13) ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tuženica uspjela u parnici primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u odnosu na isplatu, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena te u takvim okolnostima tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh.

55. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš