Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-3118/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GA izu [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Jeleni Čačić, odvjetnici u Zadru, Ruđera Boškovića 4/I, protiv tuženice Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupana po punomoćniku Kruni Peronji, odvjetniku u Splitu, Domovinskog rata 10/I, radi isplate, odlučujući o žalbama parničnih stranaka protiv presude Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1421/2023-22 od 25. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1421/2023-22 od 25. travnja 2024. u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate 2.007,30 EUR-a zajedno sa zateznim kamatama, pod točkom II. izreke i pod točkom IV. (pravilno III.) izreke u dijelu kojim je određeno da tužitelj snosi svoj trošak postupka.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1421/2023- 22 od 25. travnja 2024. u dijelu pod točkom I. kojim je naloženo tuženici da tužitelju isplati iznos od 6.980,66 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 6.980,66 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., pa do isplate.

III. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-1421/2023-22 od 25. travnja 2024. pod točkom IV. (pravilno III.) izreke u dijelu kojim je određeno da tuženica snosi svoj trošak postupka.

IV. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbi.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati iznos od 6.980,66 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., pa do isplate, te je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 2.007,30 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, pod točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 1.926,92 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., pa do isplate i odbijen je dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 2.739,43 EUR- zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od podnošenja tužbe pa do isplate, te je pod točkom IV. (pravilno III.) izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

2. Protiv te presude u dijelu pod točkom I. izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva radi isplate iznosa od 2.007,30 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, protiv točke II. izreke i protiv točke IV. (pravilno III.) izreke kojim je odlučeno da tužitelj snosi svoj trošak postupka pravovremenu žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima. Zatražio je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

4. Protiv te presude u dijelu pod točkom I. izreke kojim joj je naloženo da tužitelju isplati iznos od 6.980,66 EUR-a zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i protiv točke IV. (pravilno III.) izreke kojim je odlučeno da tuženica snosi svoj trošak postupka pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. ZPP s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

5. Odgovor na žalbu tuženice nije podnesen.

6. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženice je osnovana u odnosu na glavnu stvar.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od iznosa od 8.987,96 EUR-a po osnovi promjene tečaja za CHF od početka otplate kredita do 30. rujna 2015., zatim iznosa od 1.926,92 EUR-a na ime razlike koja preostane kada se od više obračunatog iznosa glavnice oduzme iznos otpisa glavnice koji je tuženica priznala prilikom izračuna konverzije, te iznosa od 2.739,43 EUR na ime zateznih kamata na preplaćene iznose anuiteta do 30. rujna 2015.

8. Pobijana presuda sadrži dostatne razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njezina pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuju žalbe stranaka. Prvostupanjski sud se suprotno navodima žalbe tuženice u obrazloženju očitovao radi čega nije razmatrao istaknuti prigovor radi prebijanja (toč. 31.2 obrazloženja) pa se radi nepotrebnog ponavljanja tuženica upućuje na navedeno obrazloženje.

9. Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

10. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

11. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 16. siječnja 2006., sklopljen [broj ugovora] između tuženice, kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita temeljem kojeg je tuženica kao davatelj kredita stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 93.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan isplate uz valutnu klauzulu, da je namjena kredita adaptacija stambenog objekta, da tužitelj ima status potrošača, da je ugovoren je rok otplate od 180 mjeseci, da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,30%, a promjenjiva je sukladno odluci banke, da su 29. prosinca 2015. stranke sklopile Dodatak ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR po kojem je na dan 30. rujna 2015. utvrđena pretplata u iznosu od 4.746,76 EUR-a koju je tužitelj iskoristio za podmirenje budućih anuiteta. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi.

12. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, odnosno da li je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak neosnovano ostvarila korist u visini razlike između iznosa koji joj je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF i početno ugovorenu kamatnu stopu i to u razdoblju od zaključenja kredita pa do provedene konverzije te zatezne kamate obračunate na preplaćene iznose do podnošenja tužbe uz daljnju zakonsku zateznu kamatu.

13. Prvostupanjski sud je kao prethodno pitanje utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula pozivom na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502.c ZPP.

14. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužitelj nije imao utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužitelja o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike u iznosima koje je tužitelj platio na ime razlika između tečaja za valutu CHF na dan plaćanja anuiteta i tečaja za valutu CHF do zaključenja Dodatka ugovora kojim je provedena konverzija iznosi 8.987,96 EUR-a, da su stranke utvrdile preplatu iz konverzije u iznosu od 4.746,76 EUR-a za koji iznos je prvostupanjski sud umanjio tečajnu razliku te da obračunata zakonska zatezna kamata na pretplatu do 30. rujna 2015. iznosi 2.739,43 EUR-a, pa stoga prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj više platio tuženici s osnova ništetnih odredbi iznos od 6.980,66 EUR-a. Iznos od 1.926,92 EUR-a je iznos otpisa glavnice koji je tuženica priznala prilikom izračuna konverzije.

15. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

16. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

17. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

18. Čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

19. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

20. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula je sadržajno izražena na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužitelja informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužitelj imao mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne.

21. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

22. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

23. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

24. Prvostupanjski sud pobijanim dijelom odluke pod toč. I. izreke dosudio je tužitelju pretplaćenu razliku između stvarno plaćenih anuiteta po tečaju CHF koji se mijenjao tijekom razdoblja otplate kredita i obračunatu zakonsku zateznu kamatu na preplaćene iznose do provedbe konverzije umanjeno za iznos pretplate koji je utvrđen Dodatkom ugovora o kreditu , a sve na temelju ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, dok je odbio tužbeni zahtjev radi isplate iznosa 1.926,92 EDUR-a koji se odnosi na otpis glavnice koji je tuženica priznala prilikom izračuna konverzije te iznos od 2.739,43 EUR-a na ime obračunate zakonske zatezne kamate na preplaćene iznose koji je uzet u obzir u dosuđujućem dijelu pod točkom I. izreke.

25. Ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da dodatkom ugovora o kreditu od 29. prosinca 2015. koji je zaključen temeljem ZID ZPK nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

26. ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

27. ZID ZPK bio je predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I- 3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

28. Vrhovni sud je u oglednom predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o Potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ocijenjeno je i da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

29. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK koji je prošao ocjenu ustavnosti zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/15) te njegove odredbe obvezuju stranke, jer Dodatak nema elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

30. U smislu odredbe čl. 19.c st. 1. ZID ZPK konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

31. Odredbom čl. 1. Dodatka ugovora o kreditu broj [broj kredita] je izrijekom propisano da se isti sklapa na temelju odredbi ZID ZPK, čl. 2. stranke su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem da dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c ZID ZPK, čl. 3. utvrđena je preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita sa stanjem na 30. rujna 2015., iznos pretplate na navedeni dan, čl. 5. stranke su ugovorile način korištenja pretplate odnosno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih iznosa anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR-u u novom otplatnom planu iz čl. 6., utvrđen je mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka, utvrđena je visina kamatne stope na dan sklapanja Dodatka, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i definirani parametri od kojih ovisi visina promjenjive kamatne stope (čl. 7. Dodatka) te je tužitelj (čl. 10. Dodatka) upozoren od strane tuženice na rizik promjene tečaja kao i na moguće promjene iznosa ugovorne obveze u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.

32. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i sve svote koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, pa razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

33. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su u skladu s Dodatkom ugovora iskorištene za ispunjenje ugovornih obveza proizašlih iz valjanih ugovornih odredbi Dodatka, odnosno koriste se za namirenje budućih obroka ili anuiteta prema novom otplatnom planu.

34. Tuženica je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unijela svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF sadržane u osnovnom Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njezinu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR-o utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR-u, a preplata je korištena za namirenje budućih anuiteta s valutnom klauzulom u EUR-u. Tako je valjano prestala obveza tuženice, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Dodatka, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a koje su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženice.

35. Dakle, tražbina tužitelja na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključio Dodatak na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena, jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

36. Sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužitelj je restituiran za nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koja je sadržana u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila, vraćene su u njegovu imovinu na način da su iskorištene za njegov račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom dok je preplata iskorištena za ispunjenje obveza koje je preuzeo valjanim Dodatkom pa mu ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

37. Dakle, sklapanjem Dodatka na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužitelja) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužitelj kao korisnik kredita slobodno pristao.

38. Stroga pravila o konverziji i načinu izračuna nisu narušila ravnotežu između tužitelja (potrošača) kao korisnika kredita i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, novim ugovornim odredbama obzirom da je tužitelj kao potrošač informiran u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK o posljedicama konverzije i imao je mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK.

39. Izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, već i otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu zamjene kao nepoštenih ugovornih odredbi novom ugovornom odredbom koja kako je već gore navedeno nema elemenata ništetnosti, jer izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.

40. Pravilno je odbijen zahtjev za isplatu obračunate zakonske zatezne kamate na glavnicu tražbine, jer je u postupku utvrđeno da zahtjev za isplatu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nije osnovan. Pravilno je odbijen i zahtjev za isplatu iznosa od 1.926,92 EUR-a, jer se radi o iznosu za koji je Dodatkom ugovora o kreditu uzet u obzir prilikom konverzije kredita za koju je u postupku utvrđeno da je provedena sukladno kogentnim odredbama ZID ZPK.

41. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (13. lipnja 2023.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

42. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I izreke kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja te pod točkom II. izreke te primjenom čl. 373. st. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu i odbiti zahtjev tužitelja za isplatu.

43. Kako je ovom presudom djelomično preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.

44. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud je cijenio činjenicu da je tužitelj potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače strane u njihovom međusobnom odnosu kao i da u ovoj pravnoj stvari sudska praksa u odnosu na konvertirane kredite nije ustaljena. Stoga ovaj sud oslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. G i Ž, presuda od 6. rujna 2016. po zahtjevu broj 72152/13) ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužiteljice na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica djelomično uspjela u parnici u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka uključujući i trošak žalbe tuženice. To stoga, što tužitelj, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za isplatu, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena te u takvim okolnostima tužiteljica nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Stoga je valjalo odbiti žalbe stranaka na trošak i odluku prvostupanjskog suda o trošku potvrditi temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

45. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbe, jer sa istom nije uspio.

46. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš