Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3308/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb, predsjednice vijeća, Andrine Raspor Flis, članice vijeća - sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DIČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nikola Žganec, odvjetnik iz Čakovca, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d., OIB: 87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, koje zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-390/2020-45 od 18. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 390/2020-45 od 18. travnja 2024. godine i sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja DIČ za isplatu iznosa od 8.689,44 eura kao i zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 3.676,08 eura, sve sa zakonskim zateznim kamatama.

II. Svaka stranka snosi svoje troškove.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja nalaže se tuženici isplatiti tužitelju iznos od 8.689,44 eura sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki I. izreke prvostupanjske presude, kao i naknaditi mu trošak parničnog postupka u iznosu od 3.676,08 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. travnja 2024. godine do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude žali se tuženica iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), te predlaže da se pobijana presuda preinači odnosno ukine i traži trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj predlaže da se žalba tuženice odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda, te traži trošak sastava odgovora.

4. Žalba je osnovana.

5. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

6. Osnovani su žalbeni navodi jer sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa.

7. Naime, nesporno da je tužitelj sa prednikom tuženice sklopio Aneks broj 1. ugovora o kreditu broj 312352 i osiguranje novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama radi konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF, dana 19. siječnja 2016. godine (dalje: Aneks), kojim se regulira konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita i u kojem je određena metodologija kamatne stope navedena u otplatnoj tablici kao sastavni dio Aneksa.

8. Taj Aneks ugovoru o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

9. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

10. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Aneks ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženica, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

11. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Aneksom, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

12. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

13. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, što je u svom iskazu potvrdio i sam tužitelj, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Aneksa nije više u imovini tuženice bez pravne osnove.

14. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplate koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu, iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim tablicama koje su zamijenile prethodne otplatne tablice za kredit u CHF.

15. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15, informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije jer je bio upoznat s rizikom ugovaranja kredita s valutnom klauzulom, što je izričito potvrdio i potpisao predmetni Aneks.

16. Sklapanjem predmetnog Aneksa ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kredit u CHF, do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

17. Stoga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Aneksa ugovoru o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

18. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu navedenih iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo preinačenjem prvostupanjske presude odbiti taj zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troška, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda D i R od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh zbog neustaljenosti sudske prakse o spornom pitanju, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

20. Stoga je slijedom navedenog valjalo na temelju odredbe čl. čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

21. Tuženici, iako je djelomično uspjela sa žalbom, nije dosuđen trošak sastava žalbe iz gore navedenih razloga koji se odnose na odluku o trošku.

22. Tužitelju nije priznat trošak sastava odgovora na žalbu, jer za vođenje ovog postupka taj trošak nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Željka Rožić Kaleb