Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-2830/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Vedrana Medakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SČ iz [adresa], OIB. 31125237773, zastupan po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB. 14036333877, zastupan po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10627/23-10 od 31. ožujka 2025, u sjednici vijeća dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10627/23-10 od 31. ožujka 2025. u dijelu pod toč. I izreke.

r i j e š i o  j e

I Preinačava se odluka o trošku sadržana u toč. II presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-10627/23-10 od 31. ožujka 2025. i odbija dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova postupka od 281,25 eur (preko dosuđenih 923,38 eur, pa do dosuđenih 1.204,63 eur) zajedno sa zateznom kamatom, dok se u preostalome dijelu žalba tuženika kao djelomično neosnovana odbija za iznos parničnog troška od 923,38 eur sa pripadajućom zateznom kamatom.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom odlukom pod I utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 8. st. 3. ugovora o kreditu broj: 016-1725/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 19. kolovoza 2005. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 23.08.2005. godine po javnom bilježniku Ilinki Lisonek iz Zagreba pod brojem OU-2003/2005, u dijelu odredbe koji glasi: "u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, banka je ovlaštena zaračunati taksu sukladno odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria- bank d.d." Pod II se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.193,92 eur /8.995,58 kn sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 07. rujna 2012. do isplate a pod III i parnični trošak u iznosu od 1.204,63 eur. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate.

2. Protiv ove odluke žalbu izjavljuje tuženik zbog svih zakonskih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 57/11, 25/13, 28/13, 89714-Odluka USRH, 70/19, 80/22, dalje ZPP) s prijedlogom da se ista preinači u smislu žalbenih navoda, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. U žalbi se ističe kako je tužitelj kao potrošač prije sklapanja ugovora bio upoznat s obvezom plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, a nijedna okolnosti ili činjenica utvrđena tijekom postupka ne dovodi do zaključka da je postupanje tuženika prema tužitelju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Iz osporene odluke suda nije vidljivo smisleno obrazloženje obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto je prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se ne poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja. Restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO).

6. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju. Zatvaranje bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

7. Tužitelj je potpisao sporazum i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njegove stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, dok i sam javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka.

8. Tuženik je predložio provođenje financijskog vještačenja na okolnost visine štete koju je tuženik pretrpio uslijed prijevremene otplate kredita, koji dokazni prijedlog je sud neosnovano odbio te je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Tužitelj tijekom postupka niti je tvrdio niti dokazao da se obratio tuženiku sa zahtjevom za vraćanje novca stečenog bez osnove. Ujedno se navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je sve za sve radnje tužitelja primjenjivao pogrešan tarifni razred. Naime, tuženik je već u odgovoru na tužbu prigovorio suviše visoko označenoj vrijednosti predmeta spora. Naime tužitelju je usvojen kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.193,92 EUR-a dok je sud odredio parnični trošak za svaku pojedinu radnju u iznosu od 200,00 EUR umjesto 75 bodova, sukladno Tarifi. Tuženik je pravovremeno prigovorio suviše visokoj naznačenoj visini predmeta spora, o čemu je sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Da je sud prilikom donošenja odluke o parničnom trošku primijenio pogrešan tarifni razred, sve i kada bi se uzelo u obzir usvajanje deklaratornog zahtjeva, dokazuje i brojna sudska praksa.

9. Deklaratorni je zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu koji treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Prvostupanjski sud tužitelju pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presudu u iznosu od 100,00 eura, obzirom da sukladno odredbi članka 155. st. 1. ZPP-a nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice.

10. Sud međutim pravilno utvrđuje kako je navedena odredba nepoštena, suprotna načelu savjesnosti i poštenja te ista uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu potrošača. Članak 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača navodi da ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to i dokazati. U ovom slučaju to tuženi nije dokazao odnosno tužena nije nikakvim dokazima osporila navode tužitelja da se u spornoj ugovornoj odredbi iz čl. 8. ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, a sve zapravo na štetu potrošača. Tuženi također nije priložio niti jedan dokaz na okolnost da je imao troškove zbog rješavanja tužiteljevog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, niti je dokazao visinu troškova. Ista odredba Ugovora je ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača. Glede prigovora zastare pravilno sud utvrđuje kako se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takvog utvrđenja a ne od izvršenog plaćanja (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.")

11. Valja reći kako je i sam Vrhovni sud RH u svojoj odluci Rev-112/2018 utvrdio kako osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz čl. 1024. ZOO postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza po kojoj dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja. Tuženik ne navodi u čemu bi se sastojali troškovi prijevremene otplate kredita niti na što se odnosi visina tih troškova. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Da je sud pristupio izvođenja dokaza vještačenjem, tome je u postupku trebalo prethoditi to da tuženik dokaže koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, odnosno na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, to zasigurno nije), te moguće opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 101/17), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60,28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

12. No, u pogledu odredbe čl. 154. i 155. ZPP a prema čl. 380. toč. 3. ZPP valjalo je preinačiti odluku o troškovima postupka, jer sud prvog stupnja dosudio je trošak za zastupanje tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren prema OT I to za sastav tužbe 200,00 eur, sastav jednog podneska 200,00 eur, pristup na 2 ročišta po 200,00 eur ukupno 400,00 eur, pristup na ročište za objavu 100,00 eur, odnosno ukupno 900,00 eur. Sud priznaje tužitelju 25% PDV, tako da je trošak 1.125,00 eur, Sud priznaje sudsku pristojbu na tužbu u visini od 26,55 eur te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,08 eur, tako da dosuđuje ukupan trošak tužitelja u ovom postupku 1.204,63 eur. No, u pravu je tuženik kada tvrdi kako je usvojen kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 1.193,92 EUR-a dok je sud odredio parnični trošak za svaku pojedinu radnju u iznosu od 200,00 EUR umjesto 75 bodova, jer kada je istaknut zahtjev za činidbu, deklaratorni zahtjev treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora se računa prema vrijednosti zahtjeva na činidbu. Dakle, tužitelju pripada nagrada po vrijednosti predmeta spora od 1.193,92 eur, odnosno pravilno obračunato – 75 bodova po radnji. Dakle, tužitelju pripada za sastav tužbe 150,00 eur, sastav jednog podneska 150,00 eur, pristup na dva ročišta po 150,00 eur ukupno 300,00 eur, pristup na ročište za objavu 50% iz Tbr. 7.1. odnosno 37,5 bodova ili 75 eur, odnosno ukupno 675,00 eur a uvećano za PDV jest 843,75 eur, te pristojba na tužbu u visini od 26,55 eur te sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 53,08 eur, ili svega 923,38 eur, odnosno za 281,25 eur manje od ranije dosuđenih 1.204,63 eur.

13. U preostalome dijelu valjalo je temeljem odredbe čl. 368. stavak 1. ZPP podnesenu žalbu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu pri čemu odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje parnice.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Sabina Dugonjić