Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-781/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Kristini Abramović, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, Građansko upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-49/2023-20 od 20. prosinca 2023., na sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn- 49/2023-20 od 20. prosinca 2023. u dijelu točkom II. izreke te u dijelu pod točkom III. izreke u kojem nije prihvaćen zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 912,41 eura i sudi:

„Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju na ime naknade neimovinske štete daljnji iznos od 2.200,00 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Nalaže se tuženici isplatiti tužitelju daljnji iznos troškova postupka od 912,41 eura, sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta tri postotna poena, u roku 15 dana.“

II. Nalaže se tuženoj naknaditi tužitelju trošak sastava žalbe u iznosu od 250,00 eura, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

„I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj da tužitelju GP isplati na ime naknade neimovinske štete iznos od 1.000,00 EUR/7.534,50 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, u roku 15 dana.

II. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadom štete u iznosu od 2.200,00 eura/ 16.575,90 kuna sa zateznom kamatu kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 480,59 eura/3.621,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 20. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotnih poena, u roku 15 dana. “

2. Protiv ove presude, u dijelu pod točkama II. i III. izreke, žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u smislu žalbenih navoda odnosno ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz naknadu troška žalbenog postupka.

3. Žalba je osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji je prethodio, ovaj sud je utvrdio da nije došlo do koje od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti koja je uzrokovana neadekvatnim uvjetima boravka u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku, u razdoblju od **.**.2021. do 30. travnja 2022., odnosno zbog prenapučenosti i neosiguravanja humanih uvjeta.

6. Prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da je tužitelj u periodu od **.**.2021. do **.**.2022. bio smješten u Zatvoru u Zagrebu i Centru za dijagnostiku na odjelima i sobama,

- da je tužitelj ukupno proveo 325 dana u Zatvoru u Zagrebu, uključujući Centar za dijagnostiku, gdje je boravio u sobama površine od 21,10 m2 u kojima je bio 42 dana u sobi od ukupno 6-7 zatvorenika, potom 68 dana u sobi od ukupno 7-8 zatvorenika, 122 dana u sobi od ukupno 5-7 zatvorenika te 93 dana u sobi od ukupno 5-6 zatvorenika,

- Kada se oduzme prostor za sanitarni čvor sa WC-om i umivaonikom (površine 1,57 m2), dobije se površina od 2,44-3,90 m2 raspoloživog prostora po zatvoreniku,

- da je zatvorenička soba bez ventilacije i da se prozračuje samo otvaranjem prozora,

- da je WC, koji je s obzirom na broj osoba u sobi u čestoj uporabi, a samo je djelomično odvojen od ostatka sobe i provjetrava se kroz sobu, pa osim neugodnih mirisa, nije sasvim sigurno zajamčena niti potpuna privatnost,

- da je kretanje u takvoj sobi bilo dodatno ograničeno stolom i klupama na sredini sobe te dodatnim stolicama i ormarićima za stvari,

- da je tužitelj imao mogućnost samo dva sata izbivanja izvan sobe na zatvorskom dvorištu, radi šetnje, bez bilo koje druge fizičke aktivnosti (eventualno sportska dvorana 1x tjedno),

- da je tuširanje bilo moguće jednom tjedno,

- da je tužitelju za vrijeme boravka u zatvoru pružena sva potrebna medicinska skrb

- da su bile organizirane dvije prostorije za održavanje posjeta (za 7 i za 15 posjeta), a isto tako i prostorije za privatne posjete, odnosno za posjete obitelji koje su zbog provođenja epidemioloških mjera bile ograničene, ali i na neki način sukladno preporuci HZJZ-a kompenzirane mogućnošću dužih telefonskih razgovora u danim okolnostima.

7. Nastavno na navedena utvrđenja, sud zaključuje da je površina od 2,44-3,90 m2 raspoloživog prostora po zatvoreniku ispod ili na donjoj granici prihvatljivog imajući u vidu praksu Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) te Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te Protokol br. 1, Protokol br. 4, Protokol br. 6 i Protokol br. 7 uz tu Konvenciju („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, dalje: Konvencija), kao i činjenicu da se radi o odraslim muškarcima različitih osobnosti i navika, što dovodi sasvim sigurno do povećanog stresa i napetosti, da je zbog WC-a u sobi, koji je s obzirom na broj osoba u sobi u čestoj uporabi, a samo je djelomično odvojen od ostatka sobe i provjetrava se kroz sobu, pa osim neugodnih mirisa, nije sasvim sigurno zajamčena niti potpuna privatnost, što sasvim sigurno stvara nelagodu pri konstantnom boravku u takvoj sobi u kojoj zatvorenici dobivaju sve obroke. Nadalje, da je činjenica što je tužitelj imao mogućnost samo dva sata izbivanja izvan sobe na zatvorskom dvorištu, radi šetnje, bez druge fizičke aktivnosti (eventualno sportska dvorana 1x tjedno), zaključak je suda da je na štetu tužitelja povrijeđen članak 3. Konvencije, a isto tako i odredbe Zakona o izvršavanju kazne zatvora („Narodne novine“ br. br. 14/2021, 155/2023, dalje: ZIKZ). Također sud ističe da mogućnost gledanja TV-a u sobi, čitanje knjiga ili tiska, te društvene igre u sobi što je bilo omogućeno tužitelju, odlasci nedjeljom na misu, kantinu, odlazak na dijagnostičke tretmane i sl., ne može nadomjestiti nedostatak minimalnog osobnog prostora. U odnosu na mogućnost tuširanja jednom tjedno, sud zaključuje da isto ne odgovora higijenskim standardima i svakako nije dostatno, a posebno kada se uzme u obzir broj zatvorenika u sobi i to odraslih muškaraca (konkretno pušača).

8. Slijedom svega naprijed navedenog, a cijeneći trajanje kumuliranih povreda (u pogledu neadekvatnog smještaja) od ukupno 325 dana, koji se očituje osim u nedostatku osobnog prostora, održavanja osobne higijene i u nedostatku adekvatnih aktivnosti i uvjeta kojima bi se taj nedostatak kompenzirao, za što odgovora tuženik, sud je dosudio tužitelju novčanu naknadu u iznosu od 1.000,00 EUR/7.534,50 kuna kao satisfakciju tužitelju za utvrđene povrede za vrijeme izdržavanje zatvorske kazne.

9. U žalbenom postupku sporna je visina naknade neimovinske štete, koju žalitelj osporava pozivajući se na stajališta Ustavnog suda vezano za standarde za ocjenu prava na nematerijalnu štetu i iznos zadovoljštine zbog smještaja u neodgovarajućim uvjetima te u odnosu na presude u predmetima ESLJP-a.

9.1. Tužitelj se poziva na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske u odluci broj U-III-2233/2018 od 15. rujna 2022. te odluke ESLJP-a, Longin protiv Hrvatske, Lonić protiv Hrvatske, Muršić v. Hrvatske, Ulemek v. Croatia i ostale.

10. Prema članku 25. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14, dalje: Ustav) sa svakim uhićenikom i osuđenikom mora se postupati čovječno i poštivati njegovo dostojanstvo, dok je člankom 35. Ustava propisano da se svakom jamči štovanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti.

11. Odredbom članka 3. Konvencije je propisano da nitko ne smije biti podvrgnut ponižavajućem postupanju ili kazni.

12. Prema odredaba ZIKZ-a, svaki zatvorenik ima pravo, između ostalog, na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, dodir s vanjskim svijetom, boravak na otvorenom prostoru najmanje 2 sata dnevno te na smještaj koji treba odgovarati odgovarajućim zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, prostorije u kojima borave zatvorenici moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane, a sanitarni uređaji omogućavati obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele. Pranje tijela mora biti omogućeno svakodnevno, a tuširanje najmanje dva puta tjedno.

13. Prema Pravilniku o standardima smještaja i prehrane zatvorenika ("Narodne novine" br. 92/2002, 14/2021) zatvoreniku se osigurava zasebna postelja, posteljina i ormar za osobne stvari, a postelje moraju biti međusobno razmaknute najmanje 80 cm (članak 4.). Prostorija za dnevni boravak oprema se na način koji omogućava zatvorenicima mjesta za sjedenje, pisanje, čitanje tiska i knjiga, praćenje televizijskog i radijskog programa te igranje društvenih igara (članak 6.).

14. Nadalje, načelna stajališta u vezi s uvjetima u zatvoru, ESLJP je utvrdio u predmetu Muršić protiv Hrvatske (broj 7334/13, presuda od 20. listopada 2016., dalje: Muršić protiv RH), koja stajališta slijedi i Ustavni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: U-III-5725/2016 od 19. prosinca 2017. i broj: U-III-181/2017 od 19. travnja 2018., u kojima su u vezi prenapučenosti zatvora utvrđeni relevantni standardi koji su od značenja za odluku o tome kada postoji povreda članka 3. Konvencije zbog nedostatka osobnog prostora.

15. Konkretno, kod procjene nastanka povrede članka 3. Konvencije zbog uvjeta u zatvorima, moraju se uzeti u obzir sljedeća tri elementa: a) svaki zatvorenik pojedinačno mora imati svoje mjesto za spavanje u ćeliji; b) svatko mora raspolagati s najmanje 3 m[2] podne površine; c) ukupna površina ćelije mora takva da omogućava zatvorenicima/pritvorenicima da se slobodno kreću između namještaja.

16. U slučajevima u kojima se pak radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m[2] osobnog prostora po zatvoreniku, prostor ipak ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru od strane Suda. Naime, u takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim neodgovarajućim fizičkim uvjetima boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na pristup vježbama na otvorenom, prirodnom svjetlu i zraku, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

17. Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da u sobama u kojima je boravio tužitelj nisu u cijelosti osigurani odgovarajući prostorno-higijenski uvjeti, a sve imajući u vidu da je tužitelj u razdoblju od 325 dana boravio u sobama od cca 21,10 m2 s 5 do 8 zatvorenika, što znači da je, ovisno o periodu, raspoloživi osobni prostor bio od 2,44 m2 do 3,90 m2 po zatvoreniku.

17.1. Nadalje, u prostorijama u kojima je boravio tužitelj, a što tuženik niti ne osporava, nije bila dovoljna pregrađenost WC od ostatka sobe, a uzevši u obzir da je prostor imao 21,10 m[2] , jasno je da je jedan dio prostora zauzimao polupregrađeni WC kojeg je koristilo ponekad i do 8 osoba iz iste sobe koji su bili zatvoreni dnevno minimalno 22 sata. Mogućnost tuširanja bila je samo jednom tjedno.

17.2. Uz to, gledanje TV-a u sobi, čitanje knjiga ili tiska te društvene igre bile su dostupne tužitelju isključivo u takvoj sobi u kojoj je bio zatvoren minimalno 22 sata dnevno.

17.3. Sve gore navedeno ukazuje na neprimjerene osnovne higijenske uvjete za duži boravak u tom prostoru, s time da prilikom ocjene higijenskih uvjeta valja uzeti u obzir da je u sobi bilo barem pet kreveta, zajedno sa stolom za jelo i stolicama, što nije ostavljalo puno prostora za kretanje po sobi te da se hrana svim zatvorenicima posluživala u sobi u kojoj sanitarni čvor nije bio dovoljno pregrađen i zaštićen od ostatka prostora.

17.4. Nadalje, nesporno je da tužitelj za vrijeme boravka u pritvoru nije imao pravo i mogućnost na bavljenje sportskim aktivnostima ukoliko je to želio, jer takva mogućnost nije bila uvijek moguća upravo zbog prenapučenosti zatvora i nemogućnosti organizacije, iz čega proizlazi da manjak prostora tužitelju nije kompenziran s mogućnošću bavljenja sportskim aktivnostima.

18. Stoga, s obzirom na dugotrajnost boravka u cjelini i prostorijama u kojima je boravio, i činjenicu da tužitelju nije u cijelosti osigurano pravo na smještaj primjeren ljudskom dostojanstvu i zdravstvenim standardima, kako je to određeno Pravilnikom o standardima smještaja i prehrane zatvorenika te odredbama ZIKZ-a, to je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je tužitelju povrijeđeno pravo osobnosti u svojoj ukupnosti.

19. Nadalje, prema ustavnosudskoj praksi, pri razmatranju dostatnosti i primjerenosti dosuđenog iznosa zadovoljštine, potrebno je napraviti raščlambu sudske prakse ESLJP-a te uzeti u obzir iznose zadovoljština koje je zbog povrede zabrane zlostavljanja propisane člankom 3. Konvencije, u činjenično i pravno sličnim predmetima, dosudio ESLJP, uzimajući u obzir i specifične okolnosti svakog pojedinog predmeta (Ulemek protiv Hrvatske, br. 21613/16, presuda od 31. listopada 2019.; Muršić protiv Hrvatske, br. 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.; Lonić protiv Hrvatske, br. 8067/12, presuda od 4. prosinca 2014.; Longin protiv Hrvatske, br. 49268/10, presuda od 6. studenoga 2012.; Pilčić protiv Hrvatske, br. 33138/06, presuda od 17. siječnja 2008.; Testa protiv Hrvatske, br. 20877/04, presuda od 12. srpnja 2007.; Cenbauer protiv Hrvatske, br. 73786/01, presuda od 9. ožujka 2006.), Hrnčić protiv Hrvatske (br. 53563/16, presuda od 29. rujna 2022.), Kopić protiv Hrvatske (br. 16789/19, presuda od **.**.2022.) i G i Mihovilović protiv Hrvatske (br. 18208/19 i 12922/20, presuda od 29. rujna 2022.).

20. Prema stajalištu ESLJP-a, iznosi naknada koje dosuđuju domaći sudovi mogu biti niži od onih koje uobičajeno dosuđuje ESLJP, ali samo pod uvjetom da nisu nerazumni u usporedbi s naknadama koje je ESLJP dosudio u predmetima u kojima je bila riječ o istovjetnim ili sličnim situacijama (v. Cocchiarella protiv Italije, br. 64886/01, §§ 65. - 107. i § 139., presuda od 29. ožujka 2006.).

21. Radi utvrđivanja visine neimovinske štete sud prvog stupnja je, uzimajući u obzir sve prethodne navedene okolnosti boravka tužitelja u zatvoru, a s obzirom na razdoblje od 325 dana, dosudio tužitelju naknadu u iznosu od 1.000,00 eura. Odlučujući o visini pravične novčane naknade, sud prvog stupnja je zaključio da okolnosti konkretnog slučaja opravdavaju dosudu pravične novčane naknade te da dosuda iste ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi čl. 1085. u vezi čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu ZOO) te je temeljem čl. 1100. st. 2. ZOO-a utvrdio visinu takve pravične novčane naknade u iznosu od 1.000,00 eura.

22. Za navesti je da je izvršavanje kazne zatvora je skup mjera i radnji državne vlasti, kojim se očituje skrb za zaštitu ljudskih prava, ali i da izvršavanje zatvorske kazne znači ograničenje slobode, a time i drugih prava (na boravak na otvorenom, obiteljski život, slobodu komuniciranja s obitelji) radi ostvarenja svrhe kažnjavanja, stoga je izvjestan određeni element trpljenja ili poniženja koje je povezano s danim oblikom legitimnog lišenja slobode.

23. Međutim, prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve utvrđene okolnosti vezano za izdržavanje kazne zatvora ovdje tužitelja, a radi čega je odlukom o visini naknade štete, u odbijajućem dijelu (točka II. izreke), pogrešno primijenio materijalno pravo.

24. Pri tom ovaj sud posebno ističe utvrđenja ESLJP-a u presudi Longin protiv Hrvatske od 6. studenog 2012., u kojem se radi o činjenično vrlo sličnoj situaciji te je utvrđeno da je došlo do povrede članka 3. Konvencije.

24.1. Naime, podnositelj je u tom predmetu također bio smješten u Zatvoru u Zagrebu od 1. listopada 2009. do 4. listopada 2010. (gotovo godinu dana) kad je premješten u Zatvor u Splitu te 10. siječnja 2011. uvjetno pušten. U tom predmetu, ESLJP je naglasio:

- da je podnositelj bio smješten u sobe koje su bile manje od onih preporučenih smjernicom od četiri kvadratna metra po zatvoreniku, iako oni o stvarnoj prenatrpanosti drugačije govore od podnositelja. Vlada tvrdi da je tijekom svog boravka u Zatvoru u Zagrebu podnositelj bio smješten u dvije sobe, svaka veličine 21,20 kvadratna metra, sa pet do šest drugih zatvorenika (…) Osobni prostor koji je bio osiguran svakom zatvoreniku ispod je zahtijevanog standarda.

- Sud međutim smatra da se prenapučenost soba u kojima je podnositelj bio smješten ne može razmatrati izdvojeno, te da je treba ispitati u svjetlu svih drugih fizičkih uvjeta njegovog boravka u zatvoru (vidi Sulejmanovic protiv Italije, br. 22635/03, stavak 42., 16. srpnja 2009.). Neki od tih elemenata su, osobito, mogućnost korištenja zasebnog WC-a, ventilacija, pristup prirodnom svjetlu i zraku, prikladnost načina grijanja i poštovanje osnovnih sanitarnih zahtjeva (vidi, na primjer, Moiseyev protiv Rusije, br. 62936/00, stavak 123., 9. listopada 2008.). Nadalje, ograničeni prostor u relativnom smislu može se nadoknaditi veličinom spavaonica u apsolutnom smislu, kao i dopuštenom slobodom kretanja (vidi naprijed citirani predmet Valašinas, stavak 107.).

- Sud najprije primjećuje da je podnositelj bio zatvoren u prenatrpanoj sobi dvadeset četiri sata dnevno. U svakoj je sobi bilo barem pet kreveta, zajedno s stolom za jelo i stolicama, što nije ostavljalo puno prostora za kretanje po sobi. Nadalje, sanitarni čvorovi u sobama nisu bili potpuno odvojeni od životnog prostora u kojemu su bili smješteni zatvorenici.

- Nije sporno među strankama da Zatvor u Zagrebu nema blagovaonicu i da se hrana svim zatvorenicima posluživala u sobama. Vlada ne osporava ni da je stol za jelo bio samo metar udaljen od otvorenog sanitarnog čvora, što odmah na početku ozbiljno zabrinjava s obzirom na higijenske i zdravstvene uvjete u toj sobi, uzevši u obzir i činjenicu da je podnositelj bio zatvoren u takvim uvjetima dvadeset četiri sata dnevno. U takvim okolnostima kumulativni učinak zatvaranja zasigurno je kod podnositelja ostavio osjećaj muke i inferiornosti koji ga je mogao poniziti i omalovažiti (vidi Aleksandr Makarov protiv Rusije, br. 15217/07, stavci 94. -98., 12. ožujka 2009.). Stoga Sud smatra, osobito s obzirom na činjenicu da ta ograničenja nisu bila nadoknađena slobodom kretanja tijekom dana, da su uvjeti podnositeljevog boravka u zatvoru predstavljali ponižavajuće postupanje nespojivo sa zahtjevima članka 3. Konvencije. Stoga je došlo do povrede članka 3. Konvencije.

24.2. Na temelju svega opisanog, ESLJP je utvrdio da je podnositelj pretrpio nematerijalnu štetu te je, odlučujući na pravičnoj osnovi, Sud podnositelju dosudio iznos od 5.000 EUR na ime nematerijalne štete.

25. Primjenjujući utvrđenja iz navedene presude Longin protiv Hrvatske, kao i navedeno pod točkom 20. obrazloženja ove presude, dosuđeni iznos naknade štete iznosi osjetno niže od iznosa koji dosuđuje ESLJP u istovjetnoj odnosno sličnoj situaciji, a ujedno, sud nije dao razlog za odstupanje od navedenog.

26. Stoga ovaj sud smatra primjerenim iznos neimovinske štete u visini od ukupno 3.200,00 eura, a kako je i postavljen tužbeni zahtjev, slijedom čega je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno preinačiti pobijanu odluku u dijelu pod točkom II izreke.

27. S obzirom na to da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, valjalo je preinačiti odluku o parničnom trošku (članak 154. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

28. Tužitelju je pobijanom odlukom priznat ukupan iznos troškova od 1.393,00 eura (točka 26.1. obrazloženja), pa mu je s obzirom na djelomičan uspjeh u prvostupanjskom postupku priznat iznos od 480,59 eura. Budući da je tužiteljev konačni uspjeh u sporu sada 100%, priznaje mu se navedeni ukupni iznos od 1.393,00 eura, kojeg tužitelj i nije osporavao, odnosno razlika do tog iznosa, dakle daljnjih 912,41 eura.

29. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 373. točka. 3. ZPP-a te članka 166. stavak 2. ZPP-a, odlučiti kao pod točkom I izreke.

30. S obzirom na to da je tužitelj uspio u žalbenom postupku, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. br. 138/2023, 107/2025, dalje: Tarifa), valjalo mu je na ime troška sastava žalbe priznati 125 bodova (Tbr. 10.1. Tarife u vezi s Tbr. 7.1. Tarife), odnosno iznos od 250,00 eura, a u skladu s postavljenim zahtjevom.

31. Slijedom navedenog, primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno je kao pod točkom II izreke.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić