Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž-4766/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Joka Umićević kao predsjednice vijeća, Ines Kovačević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i mr.sc. Iris Gović Penić, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužiteljice FC (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupana po punomoćniku Srđanu Kaleboti, odvjetniku u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8/II, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. (OIB 92963223473), Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija, Zagreb, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, posl. broj P-1783/2019-37 i žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, posl. broj P-1783/2019-37 od 31. srpnja 2024., dana 9. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, posl. broj P-1783/2019-37 od 31. srpnja 2024. u dijelu pod točkom I i II izreke.
r i j e š i o j e
I Ukida se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, posl. broj P-1783/2019-37 od 31. srpnja 2024. u dijelu pod točkom III, IV i V izreke te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Zadru, Stalna služba u Benkovcu, posl. broj P-1783/2019-37 od 31. srpnja 2024.
III O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Prvostupanjski sud je donio sljedeću presudu:
"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 1. Ugovora o [broj kredita] od 19.1.2007. godine, zaključenog između ĐC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika, u dijelu u kojem je u članku 1. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 202.000,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HNB, na dan isplate kredita, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se ovaj iznos kredita korisnik kredita obvezuje vratiti uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim ugovorom, članak 2., u dijelu u kojem je u članku 2. ugovoreno kako je korisnik kredita dužan kreditoru u anuitetima platiti iznos kredita od 202.000,00 CHF i redovnu kamatu u kunskoj protuvrijednosti obračunatu prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, članak 7., u dijelu u kojem je u članku 7. ugovoreno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 1.001,26 CHF obračunatoj prema srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja.
II. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu [broj kredita] 19.1.2007. godine, zaključenog između ĐC, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2. ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.
III. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana, isplati tužiteljici iznos od 22.647,35 Eur, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po kamatnoj stopi 15% do 31. prosinca 2007., od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za pet postotnih poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate kako slijedi
a) na iznos 8.826,46 Eur i to:
- 51,84 EUR od 15. studenog 2007.
- 50,95 EUR od 15. prosinca 2007.
- 52,49 EUR od 15. siječnja 2008.
- 52,24 EUR od 15. veljače 2008.
- 102,44 EUR od 15. ožujka 2008.
- 101,85 EUR od 15. travnja 2008.
- 98,52 EUR od 15. svibnja 2008.
- 99,78 EUR od 15. lipnja 2008.
- 98,79 EUR od 15. srpnja 2008.
- 98,58 EUR od 15. kolovoza 2008.
- 98,55 EUR od 15. rujna 2008.
- 102,32 EUR od 15. listopada 2008.
- 104,62 EUR od 15. studenog 2008.
- 101,36 EUR od 15. prosinca 2008.
- 110,17 EUR od 15. siječnja 2009.
- 107,30 EUR od 15. ožujka 2009.
- 106,95 EUR od 17. ožujka 2009.
- 107,98 EUR od 15. travnja 2009.
- 108,12 EUR od 15. svibnja 2009.
- 106,95 EUR od 15. lipnja 2009.
- 107,15 EUR od 15. srpnja 2009.
- 152,68 EUR od 15. kolovoza 2009.
- 154,46 EUR od 15. rujna 2009.
- 152,48 EUR od 15. listopada 2009.
- 153,76 EUR od 15. studenog 2009.
- 153,25 EUR od 11. prosinca 2009.
- 157,01 EUR od 15. siječnja 2010.
- 158,40 EUR od 18. veljače 2010.
- 158,75 EUR od 15. ožujka 2010.
- 160,95 EUR od 15. travnja 2010. 3
- 164,99 EUR od 15. svibnja 2010.
- 165,86 EUR od 15. lipnja 2010.
- 170,05 EUR od 27. srpnja 2010.
- 170,44 EUR od 15. kolovoza 2010.
- 180,28 EUR od 15. rujna 2010.
- 174,55 EUR od 15. listopada 2010.
- 175,88 EUR od 15. studenog 2010.
- 110,85 EUR od 15. prosinca 2010.
- 111,19 EUR od 15. siječnja 2011.
- 110,66 EUR od 15. ožujka 2011.
- 111,24 EUR od 19. travnja 2011.
- 110,56 EUR od 22. travnja 2011.
- 113,19 EUR od 16. svibnja 2011.
- 118,48 EUR od 15. lipnja 2011.
- 124,50 EUR od 15. srpnja 2011.
- 110,98 EUR od 12. kolovoza 2011.
- 97,48 EUR od 15. rujna 2011.
- 94,66 EUR od 15. listopada 2011.
- 94,85 EUR od 15. studenog 2011.
- 95,24 EUR od 15. prosinca 2011.
- 97,67 EUR od 15. siječnja 2012.
- 98,08 EUR od 09. veljače 2012.
- 97,61 EUR od 15. ožujka 2012.
- 97,49 EUR od 15. travnja 2012.
- 97,89 EUR od 15. svibnja 2012.
- 98,59 EUR od 15. lipnja 2012.
- 97,72 EUR od 09. srpnja 2012.
- 97,48 EUR od 15. kolovoza 2012.
- 95,33 EUR od 15. rujna 2012.
- 97,18 EUR od 15. listopada 2012.
- 98,04 EUR od 15. studenog 2012.
- 97,17 EUR od 07. prosinca 2012.
- 96,78 EUR od 15. siječnja 2013.
- 96,55 EUR od 15. veljače 2013.
- 96,30 EUR od 15. ožujka 2013.
- 98,01 EUR od 15. travnja 2013.
- 96,49 EUR od 10. svibnja 2013.
- 95,08 EUR od 15. lipnja 2013.
- 95,33 EUR od 15. srpnja 2013.
- 95,46 EUR od 01. kolovoza 2013.
- 95,99 EUR od 15. rujna 2013.
- 96,59 EUR od 15. listopada 2013.
- 96,88 EUR od 15. studenog 2013.
- 97,91 EUR od 15. prosinca 2013.
- 96,87 EUR od 15. siječnja 2014.
- 20,99 EUR od 08. veljače 2014.
- 21,16 EUR od 15. ožujka 2014.
- 21,04 EUR od 15. travnja 2014.
- 20,87 EUR od 15. svibnja 2014. 4
- 20,86 EUR od 20. lipnja 2014.
- 21,03 EUR od 14. srpnja 2014.
- 21,12 EUR od 14. kolovoza 2014.
- 21,16 EUR od 11. rujna 2014.
- 21,22 EUR od 14. listopada 2014.
- 21,40 EUR od 14. studenog 2014.
- 21,44 EUR od 15. prosinca 2014.
- 21,46 EUR od 15. siječnja 2015.
- 21,45 EUR od 16. veljače 2015.
- 21,45 EUR od 15. ožujka 2015.
- 21,45 EUR od 21. travnja 2015.
- 21,45 EUR od 09. lipnja 2015.
- 21,45 EUR od 17. lipnja 2015.
- 21,45 EUR od 14. srpnja 2015.
- 21,45 EUR od 14. kolovoza 2015.
- 21,45 EUR od 14. rujna 2015.
b) na iznos 13.820,89 Eur i to:
- 5,28 EUR od 15. ožujka 2007.
- 10,56 EUR od 15. ožujka 2008.
- 7,04 EUR od 15. travnja 2008.
- 9,88 EUR od 15. listopada 2008.
- 23,62 EUR od 15. studenog 2008.
- 4,10 EUR od 15. prosinca 2008.
- 56,75 EUR od 15. siječnja 2009.
- 39,61 EUR od 15. ožujka 2009.
- 37,54 EUR od 17. ožujka 2009.
- 43,67 EUR od 15. travnja 2009.
- 44,48 EUR od 15. svibnja 2009.
- 37,50 EUR od 15. lipnja 2009.
- 38,72 EUR od 15. srpnja 2009.
- 32,91 EUR od 15. kolovoza 2009.
- 40,31 EUR od 15. rujna 2009.
- 32,09 EUR od 15. listopada 2009.
- 37,40 EUR od 15. studenog 2009.
- 35,29 EUR od 11. prosinca 2009.
- 50,91 EUR od 15. siječnja 2010.
- 56,68 EUR od 18. veljače 2010.
- 58,13 EUR od 15. ožujka 2010.
- 67,28 EUR od 15. travnja 2010.
- 84,06 EUR od 15. svibnja 2010.
- 87,65 EUR od 15. lipnja 2010.
- 105,06 EUR od 27. srpnja 2010.
- 106,71 EUR od 15. kolovoza 2010.
- 147,59 EUR od 15. rujna 2010.
- 123,78 EUR od 15. listopada 2010.
- 129,28 EUR od 15. studenog 2010.
- 155,14 EUR od 15. prosinca 2010. 5
- 157,45 EUR od 15. siječnja 2011.
- 153,82 EUR od 15. ožujka 2011.
- 157,80 EUR od 19. travnja 2011.
- 153,14 EUR od 22. travnja 2011.
- 171,11 EUR od 16. svibnja 2011.
- 207,23 EUR od 15. lipnja 2011.
- 248,34 EUR od 15. srpnja 2011.
- 336,42 EUR od 12. kolovoza 2011.
- 222,36 EUR od 15. rujna 2011.
- 198,53 EUR od 15. listopada 2011.
- 200,12 EUR od 15. studenog 2011.
- 203,41 EUR od 15. prosinca 2011.
- 223,97 EUR od 15. siječnja 2012.
- 227,44 EUR od 09. veljače 2012.
- 223,42 EUR od 15. ožujka 2012.
- 222,40 EUR od 15. travnja 2012.
- 225,82 EUR od 15. svibnja 2012.
- 231,75 EUR od 15. lipnja 2012.
- 224,33 EUR od 09. srpnja 2012.
- 222,30 EUR od 15. kolovoza 2012.
- 204,14 EUR od 15. rujna 2012.
- 219,80 EUR od 15. listopada 2012.
- 227,09 EUR od 15. studenog 2012.
- 219,75 EUR od 07. prosinca 2012.
- 216,44 EUR od 15. siječnja 2013.
- 214,44 EUR od 15. veljače 2013.
- 212,37 EUR od 15. ožujka 2013.
- 226,82 EUR od 15. travnja 2013.
- 214,00 EUR od 10. svibnja 2013.
- 202,08 EUR od 15. lipnja 2013.
- 204,16 EUR od 15. srpnja 2013.
- 205,29 EUR od 01. kolovoza 2013.
- 209,75 EUR od 15. rujna 2013.
- 214,79 EUR od 15. listopada 2013.
- 217,25 EUR od 15. studenog 2013.
- 226,01 EUR od 15. prosinca 2013.
- 217,17 EUR od 15. siječnja 2014.
- 202,71 EUR od 08. veljače 2014.
- 208,73 EUR od 15. ožujka 2014.
- 204,47 EUR od 15. travnja 2014.
- 198,36 EUR od 15. svibnja 2014.
- 198,22 EUR od 20. lipnja 2014.
- 204,04 EUR od 14. srpnja 2014.
- 207,16 EUR od 14. kolovoza 2014.
- 208,82 EUR od 11. rujna 2014.
- 210,74 EUR od 14. listopada 2014.
- 217,19 EUR od 14. studenog 2014.
- 218,51 EUR od 15. prosinca 2014.
- 219,29 EUR od 15. siječnja 2015. 6
- 218,89 EUR od 16. veljače 2015.
- 218,89 EUR od 15. ožujka 2015.
- 218,89 EUR od 21. travnja 2015.
- 218,89 EUR od 09. lipnja 2015.
- 218,89 EUR od 17. lipnja 2015.
- 218,89 EUR od 14. srpnja 2015.
- 218,89 EUR od 14. kolovoza 2015.
- 218,89 EUR od 14. rujna 2015.
IV Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužiteljica traži isplatu iznosa od 8.980,54 Eur sa zateznim kamatama od 30. rujna 2015. do isplate.
V Nalaže se tuženiku, u roku od 15 dana, naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu od 6.698,09 Eur sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. srpnja 2024. kao dana donošenja presuda, pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja
Europske središnje banke.
i r j e š e nj e
Dopušta se preinaka tužbe kao u podnesku od 10. veljače 2023. budući sud smatra da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama."
2. Protiv navedene presude žalbu ulaže tužiteljica dijelu pod točkom IV izreke zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u skladu sa žalbenim navodima tužiteljice odnosno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
3. Protiv navedene presude u dijelu pod točkom I, II; III i V izreke kao i protiv rješenja žalbu ulaže tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku u skladu sa žalbenim navodima tuženika podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Žalba tužiteljice je osnovana.
5. Žalba tuženika je djelomično osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku odluku i postupak koji joj je prethodio ovaj sud smatra da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14. 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.
7. Međutim presuda u određenom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može na pravilan način ispitati stoga je počinjena bitna povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.
8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu [broj kredita] 19. siječnja 2007. a kojim odredbama je ugovorena otplata kredita u CHF (valutna klauzula) kao i promjenjiva kamatna stopa temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke, ovdje tuženika.
9. Između stranaka nije sporno da je prednik tužiteljice kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu a kojim je tuženik stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 202.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita; uz redovnu kamatnu stopu koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama kreditora, koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,90%, te rok otplate od 30 godina; nije sporno da su 16. veljače 2016. sklopili Dodatak ugovoru kojim je kredit konvertiran u valutu EUR temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).
10. Međutim ovdje je sporna aktivna legitimacija tužiteljice kao i status potrošača, te je sporno jesu li odredbe osnovnog Ugovora o kreditu a kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke i valutna klauzula u CHF ništetne odredbe a koje su prouzročile očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača odnosno sporno jest da li se o predmetnim odredbama pojedinačno pregovaralo između ugovornih strana.
11. Također ovdje je sporno da li je zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu od 4. prosinca 2015., a kojim je izvršena konverzija u skladu sa ZID ZPK /15, prestala ranija obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu od 10. ožujka 2006. pa da iz tih razloga više niti ne postoji obveza iz osnovnog Ugovora o kreditu jer je Dodatkom Ugovora o kreditu preuređen pravni odnos stranaka i stoga više niti ne postoje odredbe u pogledu kojih tužiteljica traži utvrđenje ništetnosti pa stoga niti obveza tužene naspram tužiteljice za isplatom daljnjih iznosa.
12. Žalbeni prigovor tuženika, da u ovom konkretnom slučaju je upitna aktivna legitimacija tužiteljice jer se radi o strogo osobnom pravu koji se ne može prenijeti na nasljednike, nije osnovan.
13. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o strogo osobnom neprenosivom pravu jer je ovdje tužiteljica proglašena nasljednicom iza pok. ĐC i to pored ostalog i u pogledu tražbine po predmetnom Ugovoru o kreditu stoga je ovdje tužiteljica aktivno legitimirana stranka u ovom postupku kao pravni sljednik jer se radi o imovinskopravnom potraživanju proizašlom iz ugovora o kreditu koje nema pravnu narav strogo osobnog potraživanja pa je stoga isto prenosivo na nasljednike.
14. Također ovdje žalbeni prigovor tuženika da tužiteljica nije dokazala u ovom konkretnom slučaju status potrošača nije osnovan.
15. Naime iz Ugovora o kreditu kojeg je zaključila prednica tužiteljice, proizlazi da je prednica tužiteljice zaključila predmetni kredit kao fizička osoba u svrhu kupnje stana.
16. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora je propisano da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
17. Prema tome ovdje je tužiteljica na kojoj jest teret dokazivanja dokazala svojstvo potrošača prednika pa se stoga radi o potrošačkom ugovoru a tuženik ukoliko tvrdi suprotno treba to i dokazati u smislu odredbe čl. 219. st. 1. ZPP-a.
18. Nadalje žalbeni prigovori tuženika na rješenje prvostupanjskog suda kojim je sud dopustio preinaku tužbe nisu osnovani.
19. Naime u ovom konkretnom slučaju tužiteljica je prije zaključenja prethodnog postupka istaknula tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredaba o valutnoj klauzuli i isplati po toj osnovi, stoga je sud u smislu odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a pravilno dopustio preinaku tužbe utvrdivši da je ista svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama.
20. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je sud dopustio preinaku tužbe kada je tužiteljica nakon provedenog vještačenja povisila tužbeni zahtjev podneskom od 2. studenog 2023. uskladivši tužbeni zahtjev sa nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke jer se radi o dopuštenoj preinaci a što je sukladno Zaključku sa sastanka Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 26. studenog 2021. a kojim je upravo zauzet stav da je dopuštena preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
21. Nadalje pravilno je sud otklonio prigovor tuženika da tužbeni zahtjev tužiteljice u tužbi nije određen jer je tužiteljica kao pravna sljednica korisnika kredita zatražila potrebnu dokumentaciju od strane tuženika kao banke i nakon što je uz odgovor na tužbu takvu dokumentaciju dobila je prije zaključenja prethodnog postupka postavila određeni tužbeni zahtjev u pogledu isplate stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.
22. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno se sud pozvao na spor za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kao i presude Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-249/14 od 9. travnja 2015. a kojim je utvrđeno da je između ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametra koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03 ) i to čl. 81., 82., 90., ZZP/03. Upravo u presudi Vrhovnog suda RH, posl. broj Revt-249/14 je zauzeto pravno shvaćanje da nije sporno da su odredbe u Ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u Ugovorima o kreditu koje su banke sklapale sa potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, pa stoga buduća kamatna stopa kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
23. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. je u predmetu broj C- 26/13 odlučeno da članak 4.stavak 2. Direktive 93/13 koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom treba tumačiti na način ,da ugovorna odredba potrošaču ne samo mora biti gramatički razumljiva što znači da su u ugovoru o kreditu morali biti na jasan način objašnjeni razlozi i pojedinosti načina promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora o kreditu tako,da on na temelju razumljivih kriterija može predvidjeti njihove ekonomske posljedice.
24. Također jednake su posljedice u pogledu odluke iz istog spora koji se odnosi na zaštitu kolektivnih interesa potrošača vezano za valutnu klauzulu u švicarskim francima (dalje CHF).
25. Naime odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena odluka prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na utvrđenje da su banke među kojima je i prednik tuženika u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koje je vezana glavnica švicarski franak a što je potvrđeno i presudom Vrhovnog suda RH Rev-2221/18.
26. Dakle u ovom konkretnom predmetu govorimo o restitucijskom zahtjevu tužiteljice kao potrošača stoga su ovdje u primjeni naprijed navedene odredbe ZZP/03..
27. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača dok je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba ništava, st. 2. istog članka je određeno da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez takve odredbe.
28. Prema tome ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03 posljedica takve ugovorne odredbe je ništetnost a posljedice ništetnosti su propisane odredbama Zakona o obveznim odnosima i to čl. 322. kao i čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO).
29. Prema tome kako se u ovom konkretnom slučaju radi o unaprijed formuliranom standardiziranom ugovoru kojeg je zaključila prednica tužiteljice kao fizička osoba radi kupnje stana tada je ovdje teret dokazivanja na tuženiku da predloži konkretne dokaze, a što je u ovom postupku izostalo, da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi a s obzirom da je u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kao i o promjeni tečaja za valutu CHF ništetne jer o njima banke uključujući ovdje i tuženika nisu pojedinačno pregovarale s potrošačima prilikom zaključivanja takvih ugovora, a što stvara značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te dovodi do toga da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika a dužnik svaku tu promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti.
30. Stoga se uzimajući sve gore navedeno pravilno prvostupanjski sud poziva na odredbe čl. 502.c ZPP-a kojom je propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava a tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP- a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi koje je tužitelj ovlašten štititi.
31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je propisano da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
32. Prema tome pravilnim tumačenjem navedenih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO jasno proizlazi da iz posljedice ništetnosti ugovorne odredbe proistječe subjektivno pravo potrošača na potpunu restituciju odnosno da mu tuženik kao kreditor u potpunosti vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako uspostavi pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.
33. Stoga obveza potpune restitucije nije obveza koja bi proizlazila iz pravnog posla (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO-a) odnosno ugovora već iz nastalog izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO-a a u vezi s čl. 81. st. 1 i čl. 87. st. 1. ZZP/03) stoga zaključeni Dodatak ugovora o konverziji ne dovodi do gubitka prava tužiteljice kao potrošača da zatraži restitucijiskim zahtjevom preplaćene iznose koji su posljedica nepoštenih odredbi u pogledu valutne klauzule.
34. Dakle sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovnog ugovora o kreditu kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu neosnovani.
35. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007.u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF kao i kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa ništetne ugovorne odredbe stoga je u tom dijelu valjalo žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
36. Naime pogrešno zaključuje tuženik da stranke zaključenjem Dodatka ugovora o kreditu a kojim je izvršena konverzija kredita u skladu sa prisilnom odredbom čl. 19.c ZID ZPK/2015 su isplaćene sve razlike s naslova valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na način da su iste iskorištene za ispunjenje obveze tužiteljice prema Dodatku ugovora pa da stoga korisnici kredita nemaju pravni interes za postavljanje kondemnatornih zahtjeva koji bi se odnosili na bilo kakva obeštećenja.
37. Nadalje ovdje valja reći da odredbama ZID ZKP/15 zakonodavac nije jasno i nedvosmisleno propisao da bi potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili potpuno ili djelomično pravo na restituciju jer smisao tog zakona je konverzija a ne restitucija a iz odredbi ZID ZKP/15 se opravdano može zaključiti da je svrha njegovog donošenja zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF od vrlo nepredvidivog i oscilirajućeg odnosno rastućeg tečaja švicarskog franka pa su stoga mnogi potrošači i zaključili takve ugovore o konverziji ali time ne mogu biti stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na one potrošače koji takve anekse odnosno Dodatke nisu zaključili jer i jedni i drugi imaju pravo na potpunu restituciju i kod ostvarivanja svog subjektivnog prava na jednak položaj.
38. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno otklonio prigovor zastare jer zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice ništetnosti u ovom slučaju ništetnosti ugovorne odredbe počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je ta ništetnost utvrđena, stoga je prigovor zastare u cijelosti neosnovan i to kako u odnosu na glavnicu, tako i u odnosu na kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.
39. Naime, prema objedinjenom pravnom shvaćanju koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva kao posljedice ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
40. Prema tome zastarni rok počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke u postupku kolektivne zaštite potrošača i to u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a u odnosu na valutnu klauzulu od odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.
41. Tužba u ovom konkretnom predmetu podnesena je 11. lipnja 2019. stoga je ista podnesena u okviru zastarnog roka od 5 godina a koji rok počinje teći od pravomoćnosti navedenih odluka Visokog trgovačkog suda RH stoga su žalbeni navodi tuženika u tom pravcu u cijelosti neosnovani.
42. Suprotno žalbenim navodima tuženika ,pravilno je prvostupanjski sud zaključio u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a a u vezi s čl. 1115. ZOO-a da tuženik prilikom vraćanje stečenog na temelju ništetne odredbe je u obvezi vratiti zatezne kamate od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa jer je tuženikovo postupanje bilo nepošteno kada je ugovaranjem promjenjivosti kamatne stope i ugovaranja valutne klauzule propustio upoznati tužitelja s jasnim parametrima koje je primjenjivao pa je stoga tuženik nepošteni stjecatelj pa kamata teče od dana stjecanja.
43. Slijedom navedenog žalbeni navodi tuženika proizlaze iz pogrešnog pravnog pristupa u tumačenju kako materijalnog prava tako i važeće sudske prakse i relevantnih pravnih izvora u ovom konkretnom predmetu.
44. Međutim u ovom konkretnom predmetu u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev a koji se odnosi na isplatu valjalo je ukinutu pobijanu presudu jer presuda u tom dijelu ima nedostataka zbog kojih se ne može na pravilan način ispitati a također ovdje osnovano ukazuje tužiteljica da nisu jasni pravni zaključci prvostupanjskog suda da bi u odnosu na odbijajući dio postavljenog tužbenog zahtjeva nastupila zastara jer je Dodatak ugovora o kreditu sklopljen 16. veljače 2016. a tužitelj je taj dio zahtjeva postavio tek 10. veljače 2023.
45. Prvostupanjski sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, bankarstvo i računovodstvo mr.sc. RC je vještak utvrdio sljedeće :
- da je preplaćeno na ime kamatne stope 8.826,45 Eur, time da je izračun rađen kao razlika primijenjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu do 31.12. 2013., a od 1.1. 2014. u odnosu na kamatnu stopu od 3,23 %;
- preplaćeno na ime promjene tečaja 13.627,96 Eur,
- što zbrojeno i umanjeno za iznos preplate utvrđene pri konverziji iznosi 18.169,40 Eur;
- da je glavnica utvrđena pri konverziji, u odnosu na glavnicu prema početnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju veća za 8.980,54 Eur;
- da je uplate po kreditnoj partiji od početka, 15. ožujka 2007. do 14. srpnja 2014. izvršila prednica tužiteljice, a od 14. kolovoza 2014. do provođenja konverzije treće osobe.
-da je tužiteljica prigovorila nalazu u dijelu kojim su prikazane ''negativne razlike'' te kojim je više plaćeni iznos umanjen za preplatu utvrđenu pri konverziji,
-da je tuženik je prigovorio nalazu u dijelu kojim je vještak mijenjano iznos inicijalnog anuiteta s promjenom kamatne stope od 1. siječnja 2014. u fiksnu kamatnu stopu od 3,23%, jer da bi pravilno trebalo iskazati razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje kredita, u kunskoj protuvrijednosti, primjenom tečaja na dan plaćanja; zatim iskazati razliku po osnovi promjene tečaja tako da se od svake mjesečne obveze koja je bila stvarno obračunata i plaćena, oduzme obveza prema inicijalnim uvjetima, te od tako dobivenog iznosa oduzeti iznos razlike po osnovi kamatne stope,
-da je povodom prigovora tuženika vještaku je dan nalog izraditi nalaz na način da razliku kamatne stope izračuna kao onu između primijenjene i početne tijekom cijelog razdoblja otplate do konverzije,
-da je dopuni nalaza (l.s.491-510) vještak prikazuje više plaćeno, tijekom cijelog razdoblja do konverzije, kao razliku između početne (4,40%) i primijenjene kamatne stope, bez negativnih razlika u iznosu od 8.401,13 Eur, a uključujući iste u iznosu od 7.047,11 Eur; a razliku anuiteta zbog promjene tečaja bez negativnih razlika u iznosu od 14.324,82 Eur,što zbrojeno i umanjeno za preplatu utvrđenu u konverziji iznosi 18.440,93 Eur,
-da je tužiteljica dopuni nalaza prigovorila u dijelu koji se odnosi na izračun razlike kamate između primijenjene i one od 4,40% tijekom cijelog razdoblja do konverzije, navodeći kako je kamatna stopa od 3,23 % bila propisana zakonom a ne odlukom banke i ne može biti nezakonita; da je tužiteljica plaćala kamatu koliko je po zakonu bila dužna platiti pa vještak ne može prikazivati ''minuse'' po toj osnovi, dodajući kako tuženik u ovom sporu nema prema tužiteljici potraživanje s osnova manje plaćenog.
46. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužiteljici pripada pravo na povrat više plaćenog bez umanjenja na ime “negativnih razlika” jer sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tražbinu tužitelja zbog negativnih razlika a niti je ovdje tuženik postavio prigovor radi prebijanja stoga su žalbeni prigovori u tom pravcu neosnovani.
47. Međutim presuda u pogledu dosuđenih iznosa kao i u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva je nerazumljiva te ju je nemoguće na pravilan način ispitati.
48. Naime ovdje tuženik osnovano ukazuje u žalbenim navodima da sud nije uzeo u obzir pretplatu priznatu prilikom provođena konverzije.
49. Naime po mišljenju ovog suda kada se uzme u obzir provedeno financijsko vještačenje kao i dopune nalaza i mišljenja vještaka na primjedbe stranaka iz obrazloženja pobijane presude ne može se na jasan i nedvojben način utvrditi je li uzet o obzir “ efekt konverzije”.
50. Ovdje valja reći da postojanje preplate koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta a kako je to ugovoreno na temelju sporazuma o konverziji predstavlja iznos koji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenu nepoštenih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu od 19. siječnja 2007. već se radi o matematičkom izračunu odnosno preračunavanju (konverzije) kredita iz jedne valute (CHF) u drugu valutu (EUR) na točno određeni dan u sklopu kojeg zbroj različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno dovodi do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka).
51. Međutim iznos preplate koji bi bio utvrđen kao posljedica konverzije ne može se zanemariti kod utvrđivanja iznosa preplate na koju tužitelj kao potrošač ima pravo i koji je posljedica restitucije jer bi takvim postupanjem potrošač stekao isti novčani iznos dva puta i to prvi puta kroz potpunu restituciju a drugi puta kao posljedicu konverzije kojom su umanjeni budući anuiteti konvertiranog ugovora o kreditu a što bi značilo kumulaciju a na što tužitelj nema pravo i na što ukazuje odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.)
52. Prema tome u odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu nije jasno razjašnjeno niti utvrđeno o kojem iznosu pretplate bi se radilo kao posljedici konverzije dakle nije jasno utvrđeno je li uzet obzir “efekt konverzije” zbog čega je valjalo u tom dijelu ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje jer sud u tom dijelu nije dao jasne i nedvojbene razloge u pobijanoj presudi.
53. Također posljedično je valjalo ukinuti i presudu u odbijajućem dijelu pod točkom IV izreke na koju se žali tužiteljica jer tek kada sud na jasan i nedvojben način utvrdi sve parametre koji su odlučni za donošenje pravilne i zakonite odluke će ponovno odlučiti o osnovanosti i visini postavljenog kondemnatornog tužbenog zahtjeva.
54. Ovdje je valjalo ukinuti i odluku o troškovima parničnog postupka jer ista ovisi o konačnom uspjehu stranaka u ovom sporu.
55. Slijedom navedenog na temelju odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 369. st. 1. ZPP-a valjalo je odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.
56. O troškovima žalbenog postupka stranaka odlučiti će se u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).
U Zagrebu 9. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Sanja Joka Umićević
