Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2469/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Milene Frankić kao predsjednice vijeća, Gordane Bošković Majerović kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Vlaste Mrzljak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja UE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Zrinka Bojanić, odvjetnica iz Zagreba, protiv tužene Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, koju zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10078/2021-25 od 31. srpnja 2023., dana 9. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 10078/2021-25 od 31. srpnja 2023. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II. O troškovima žalbenog postupka odlučit će prvostupanjski sud u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženoj isplatiti tužitelju na ime preplaćenog tečaja u CHF po kreditu podignutom u CHF iznos od 3.988,65 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedine utužene iznose kako je to pobliže naznačeno u izreci pobijane presude te je tuženoj naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.681,85 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. srpnja 2023. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), uz prijedlog da se presuda preinači, tužbeni zahtjev odbije, a tuženoj da se dosude troškovi postupka uvećani za troškove žalbe. Podredno da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužene je osnovana.

5. U predmetnom postupku tužitelj traži isplatu s osnove preplaćenog iznosa zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kunu, te svoj zahtjev zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

6. U prvostupanjskom postupku je utvrđeno da su tužena kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita, dana 1. kolovoza 2006. sklopili Ugovor o [broj kredita] na iznos od 32.462,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunato po srednjem tečaju za devize banke na dan korištenja kredita, uz rok otplate od 84 mjeseca te početnu redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,25% godišnje koja je promjenjiva te da se radi o namjenskom kreditu za kupnju motornog vozila.

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim te se pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., a navedene odluke i pravna stajališta potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.), a u tim je odlukama potvrđeno da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita ugovaranjem rizičnih kredita u valuti CHF koristeći ništetne i nepoštene odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tužena kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupano suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, točnije protivno čl.81.,82. i 90. (NN/03) te kasnije protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/07, 79/09, 89/09 i 133/09 ) kao i protivno odredbama čl. 12. Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom nastaje za potrošača subjektivno pravo na restituciju, time da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

8. Dalje prvostupanjski sud u t. 13. obrazloženja navodi da tužena tijekom postupka nije niti tvrdila da je tužitelj kao potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definirane od strane trgovca s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, odnosno da je ispunjen uvjet prethodnog pregovaranja.

9. No takav zaključak prvostupanjskog suda je netočan jer tuženik već u odgovoru na tužbu ističe da je u konkretnom slučaju tužitelju bilo omogućeno pregovaranje o navedenoj odredbi te da je mogao utjecati na sadržaj ugovora, a u vezi navedenog predlaže da se izvede dokaz saslušanjem svjedoka FE, djelatnice banke koja je sudjelovala u sklapanju ugovora o kreditu, a na okolnost da su tužitelju bili objašnjeni prava i obveze iz ugovora o kreditu pa tako i odredba o valuti obveze te na okolnost načina pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu.

10. Iako je prvostupanjski sud prvotno prihvatio prijedlog tužene da se sasluša svjedok FE na okolnost pregovaranja i sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, nakon dostave podneska svjedoka, a kojim svjedok izvješćuje sud da nema nikakvu konkretnu informaciju vezano uz predmetni ugovor, prvostupanjski sud je odbio taj dokazni prijedlog tužene.

11. Stoga osnovano tužena u žalbi navodi da je time povrijeđeno načelo procesne ravnopravnosti s obzirom na to da je odluka suda utemeljena na zaključku da tužitelju nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama spornog ugovora o kreditu, a ta okolnost nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u konkretnom postupku, niti je o njoj tuženoj bilo omogućeno dokazivanje u ovom postupku. Naime, tuženoj se moralo omogućiti dokazivanje da su tužitelju u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu na drugi način dane odgovarajuće obavijesti i da je tužitelj kao potrošač unatoč potpunoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. Vrhovni sud je u svojoj odluci poslovni broj Rev 120/2023 od 28. veljače 2023. zaključio da se u postupku kolektivne zaštite od nepoštenosti ugovorne odredbe odlučuje u okviru ostvarivanja apstraktne zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, u kojima sud ne uzima u obzir specifičnost konkretnog slučaja, dok je u postupku individualne zaštite i kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe, sud dužan raspraviti predmet spora s obzirom na osobu potrošača koja je pokrenula postupak i s obzirom na sve okolnosti tog pojedinačnog slučaja.

13. Također je Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj: Rev-1333/2024 od 23. listopada 2024. na postavljeno revizijsko pitanje „Može li sud inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka, u situaciji kad je tuženica predložila provođenje dokaza upravo na okolnost različitih ključnih činjenica?“, odgovorio „Sud ne može inzistirati na primjeni utvrđenja iz kolektivnog spora na pojedinačni postupak i donijeti presudu bez provođenja sveobuhvatnog dokaznog postupka u situaciji kada je tuženik predložio izvođenje dokaza upravo na okolnosti različitih ključnih činjenica.“.

14. Prema tome u situaciji kada je tužena predložila dokaze na okolnost postupanja prilikom sklapanja ugovora, koje sud nije proveo, zaključak da tužena prije i u vrijeme zaključenja ugovora kao trgovac nije tužitelja, kao konkretnog potrošača u cijelosti informirala o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja spornog ugovora o kreditu, što je imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, za sada se ne može prihvatiti jer činjenično stanje u tom dijelu nije pravilno i potpuno utvrđeno. Dakle nije utvrđen način postupanja prilikom sklapanja konkretnog ugovora, odnosno je li tužitelj dobio sve informacije o rizicima koji proizlaze iz sklapanja kredita s valutnom klauzulom u CHF u trenutku kada je taj ugovor sklopljen, da bi mogao sagledati svoju konačnu obvezu po kreditu i na istu dati informirani pristanak pa prema tome nisu utvrđene relevantne okolnosti za ocjenu ništetnosti pobijanih odredaba ugovora.

15. U ponovljenom postupku sud će utvrditi odlučne činjenice o načinu postupanja tužene prilikom sklapanja spornog ugovora s tužiteljem, u skladu s prethodno navedenim, te na temelju tih utvrđenja, ocijeniti savjesnost i poštenje tužene prilikom sklapanja ugovora, kao pretpostavku za ocjenu ništetnosti spornih odredaba u smislu čl. 324. ZOO i osnovanost zahtjeva za povrat plaćenog na temelju takvog ugovora u smislu čl. 323. ZOO.

16. O utvrđenim činjenicama sud će dati valjane razloge, te donijeti zakonitu odluku o predmetu spora.

17.1. U odnosu na prigovor zastare, treba istaknuti sljedeće, prema pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022., Vrhovni sud je utvrdio:

"Ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF i kredita s promjenjivom kamatnom stopom u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka."

17.2. U smislu odredbe čl. 241. ZOO/05 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Pa tako uzimajući u obzir odredbu čl. 215. st. 1. ZOO prema kojoj zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a u konkretnom slučaju glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predmet je pravomoćno okončan 14. lipnja 2018. godine pa rok zastare ponovno teče od 15. lipnja 2018. godine, a istekao je 15. lipnja 2023. godine. Budući da je tužba u ovom predmetu podnesena 15. prosinca 2021. godine, ista je podnesena unutar zastarnih rokova te je prigovor zastare neosnovan.

18. Slijedom navedenog, na temelju odredbe čl. 370. ZPP, te u odnosu na troškove žalbenog postupka, na temelju čl. 166. st. 3. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Milena Frankić