Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-1734/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Jadranke Travaš, kao predsjednice vijeća, Gordane Držaić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Roberte Pandža, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupana po punomoćniku Kruni Kneževiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri, Zagreb, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 763/2022-20 od 30. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-763/2022-20 od 30. siječnja 2024. u točki I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

„Nalaže se tuženiku: ZAGREBAČKA BANKA d.d OIB: 92963223473 Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, da tužiteljici AR, OIB: [osobni identifikacijski broj] [adresa], platiti iznos od 17.210,58 €, s osnove preplaćene razlike u tečaju valute CHF, zajedno sa pripadajućom zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,06 € od 02.03.2007. pa do isplate,

- na iznos od 5,44 € od 02.03.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,64 € od 02.04.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,90 € od 02.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 15,85 € od 02.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 0,30 € od 02.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 42,26 € od 02.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 42,69 € od 02.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 28,60 € od 02.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 32,79 € od 02.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 32,48 € od 02.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 24,31 € od 02.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,88 € od 02.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 24,46 € od 02.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 30,67 € od 02.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 24,58 € od 02.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 28,67 € od 02.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 27,51 € od 02.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 39,54 € od 02.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 47,27 € od 02.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 45,60 € od 02.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 54,55 € od 02.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 67,33 € od 02.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 70,35 € od 02.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 86,88 € od 02.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 86,32 € od 02.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 120,59 € od 02.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 97,57 € od 02.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 105,25 € od 02.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 117,31 € od 02.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 123,37 € od 02.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 111,97 € od 02.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 116,29 € od 02.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 116,51 € od 02.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 129,68 € od 02.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 157,67 € od 02.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 188,99 € od 02.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 218,78 € od 02.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 163,64 € od 02.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 147,23 € od 02.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 148,43 € od 02.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 150,91 € od 02.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 166,46 € od 02.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 171,46 € od 02.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 166,04 € od 02.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 165,27 € od 02.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 167,85 € od 02.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 171,62 € od 02.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 166,74 € od 02.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 165,20 € od 02.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 151,47 € od 02.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 163,30 € od 02.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 168,81 € od 02.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 165,15 € od 02.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 160,76 € od 02.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 159,84 € od 02.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 159,00 € od 02.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 168,61 € od 02.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 152,54 € od 02.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 149,91 € od 02.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 151,48 € od 02.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 149,83 € od 02.08.2013. pa do isplate,

- na iznos od 155,71 € od 02.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 159,52 € od 02.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 160,39 € od 02.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 168,00 € od 02.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 161,31 € od 02.01.2014. pa do isplate,

- na iznos od 139,43 € od 02.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 142,83 € od 02.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 139,86 € od 02.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 135,09 € od 02.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 136,53 € od 02.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 139,57 € od 02.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 141,99 € od 02.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 142,61 € od 02.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 145,20 € od 02.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 148,92 € od 02.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 149,63 € od 02.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 150,17 € od 02.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.04.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.09.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.10.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.11.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.12.2015. pa do isplate,

- na iznos od 149,89 € od 02.01.2016. pa do isplate,

- na iznos od 6.554,68 € od 27.01.2016. pa do isplate,

s zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate (NN 72/02) do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena koju kamatnu stopu utvrđuje HNB prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Preinačava se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-763/2022-20 od 30. siječnja 2024. u točki II. izreke u odluci o troškovima postupka i sudi:

Svaka stranka snosi svoj trošak postupka.

III. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke naloženo je tuženici da tužiteljici u roku od 15 dana isplati iznos od 17.210,58 EUR-a, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na svaki pojedinačni iznos kako je to pobliže navedeno pod navedenom točkom te je točkom II. naloženo tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 4.450,04 EUR-a u roku od 15 dana zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja pa do isplate.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu je podnijela tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači sukladno žalbenim navodima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zatražila je trošak žalbe specificiran u žalbi.

3. Odgovori na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženice je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu uslijed ništetnosti odredbi ugovora o [broj kredita] od 13. prosinca 2006. (dalje u tekstu: ugovor) koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

6. Pobijana presuda i rješenje sadrže jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika priležećih spisu i samih tih isprava i zapisnika, tako da se u cijelosti može ispitati njihova pravilnost i zakonitost pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju ukazuje žalbe tuženice.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu i rješenje po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP ovaj sud je utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP.

8. Nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je protivno žalbenoj tvrdnji tuženice sud prvog stupnja u provedenom postupku u potpunosti i pravilno raspravio činjenice od kojih zavisi zakonitost presuđenja u ovoj pravnoj stvari (čl. 8. ZPP).

9. Prvostupanjska presuda sastavljena je sukladno odredbi čl. 338. ZPP te je prvostupanjski sud u obrazloženju presude izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile te koje je od tih činjenica utvrđivao i kojim dokazima ih je utvrdio tako da nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP.

10. Prvostupanjski sud nije posebnim rješenjem odlučio o preinaci tužbe kao u podnesku tužiteljice od 24. siječnja 2023., no presudom je odlučio o preinačenoj tužbi i obrazložio je zašto je dopustio preinaku tužbe, pa time što o preinaci nije odlučio posebnim rješenjem nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. ZPP, jer isto nije utjecalo na pravilnost odlučivanja u ovom postupku.

11. Prvostupanjski sud pravilno je odlučio o tužbenom zahtjevu kao u podnesku od 24 siječnja 2023. kojim je tužba preinačena, iako se tuženica tome protivila. Naime, odredba čl. 190. st. 2. ZPP propisuje da iznimno od stavka 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je tužitelj u konkretnom slučaju i učinio, jer je tužbu preinačio nakon provedenog financijskog vještačenja, jer je tek tada mogao uskladiti visinu potraživanja sa nalazom vještaka odnosno znati visinu svoga potraživanja. Navedeno je u skladu i sa zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-162/2021 od 26.11.2021. prema kojemu u predmetnima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Pritom tuženici valja ukazati da bi nedopuštanjem preinake tužbe nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljici bilo nametnuto ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje koje je zajamčeno čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 1/06, 2/10 – dalje: Konvencija), jer ona u vrijeme podnošenja tužbe nije niti raspolagala svim relevantnim činjenicama potrebnim za postavljanje tužbenog zahtjeva. Naime, legitimni cilj zabrane preinake tužbe iz čl. 190. st. 1. ZPP nakon zaključenja prethodnog postupka je onemogućavanje zloupotrebe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a u konkretnom slučaju takve zloupotrebe nije bilo, jer tužiteljica bez svoje krivnje nije mogla preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave. Suprotno stavu tuženice preinačenom tužbom tužiteljica i nadalje traži isplatu uslijed ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, dakle ne radi se o drugoj činjeničnoj osnovi.

12. U stadiju žalbenog postupka nije sporno da je 13. prosinca 2006. između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao banke sklopljen ugovor o [broj kredita], broj kreditne partije [broj] je tuženica odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 136.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja uz valutnu klauzulu i ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Nije sporno da je za vrijeme otplate kredita tečaj CHF rastao i da je u sudskom postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., i da je ista prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., i utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF i da je predmet tog spora između ostalog bila i valjanost ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u kontekstu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača u smislu nepoštenosti tih odredbi. Dalje je nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) 19. siječnja 2016. sklopile Dodatak ugovora o kreditu, a radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

13. Sporna je u žalbenom postupku osnovanost tužbenog zahtjeva, da li tužiteljica ima svojstvo potrošača, da li je ništetna odredba Ugovora o kreditu o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF odnosno da li je tuženica primjenom odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF uz koju je vezana glavnica švicarski franak a neosnovano ostvarila korist i to u visini razlike između iznosa koje joj je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF za razdoblje od zaključenja kredita do provedene konverzije.

14. Prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev i utvrdio kao prethodno pitanje ništetnim odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF stopa pozivom na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 502.c ZPP.

15. Suprotno žalbenim navodima tuženice pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužiteljica ima svojstvo potrošača, odnosno da su sredstva ostvarena namjenskim kreditom utrošena u svrhu apartmana koji tužiteljica i njezina obitelj koriste za ljetovanje, a ne u poslovne svrhe.

16. Predmetni ugovor o kreditu je namjenski kredit u svrhu kupnje apartmana, a kako to proizlazi iz ugovora o kreditu, te je ugovor o kreditu tužiteljica zaključila kao fizička osoba.

17. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

18. Točno je da je teret dokazivanja na tužiteljici da se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu temeljem kojeg korisnik kredita ima svojstvo potrošača, a što je prvostupanjski sud valjano utvrdio ne samo uvidom u ugovor o kreditu iz kojeg kako je već navedeno jasno slijedi da je tužiteljica ugovor sklopila kao fizička osoba u svrhu kupnje apartmana, a i pravilno je od strane prvostupanjskog suda ocijenjen iskaz tužiteljice u pogledu bitnih činjenica koje se tiču njezinog statusa potrošača po predmetnom ugovoru odnosno da je sredstvima kredita koji je zaključila kao fizička osoba kupljen apartman za ljetovanje nje i njezine obitelji, a ne radi poslovne djelatnosti, tj. iznajmljivanja.

19. Prema stabilnoj praksi Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje se s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Dakle, suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je zaključio kako je tužiteljica kao fizička osoba sklopio predmetni ugovor o kreditu za kupnju apartmana za osobne potrebe, za njezino ljetovanje i ljetovanje njezine obitelji odnosno da je kredit koristila izvan poslovne djelatnosti odnosno u svoje osobne svrhe (u tom smislu i praksa Suda Europske unije primjerice presude BR i PR, C-488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i A, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

20. Kako je tužiteljica ugovorom o kreditu i svojim saslušanjem dokazala svojstvo potrošača, to ovaj sud prihvaća obrazloženi zaključak prvostupanjskog suda da je tužiteljica potrošač.

21. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda i stanja spisa proizlazi da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu, jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule. Financijskim vještačenjem je utvrđeno da visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između iznosa koji je tužiteljica uplaćivala, a koji su veći od iznosa prema anuitetu definiranom s obzirom na početnu vrijednost CHF iznosi 17.210,58 EUR-a, sve to u razdoblju od zaključenja kredita pa do provedene konverzije, sa zakonskim zateznima kamatama uslijed ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o [broj kredita] od 13. prosinca 2006. koji se odnose na valutnu klauzulu.

22. Sud prvog stupnja je temeljem prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog ugovora o kreditu da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pri tome se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula) o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe – ugovaranjem valutne klauzule, na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica, a da tuženica nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak. Naime, u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da prosječni potrošač nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe trebao biti o tome obaviješten.

23. Jednako tako, odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/18-11 od 3. rujna 2019. je utvrđeno da su tužene banke, među kojima je i tuženica, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), tim više što je predmetni ugovor unaprijed formuliran od strane tuženice i da u konkretnom slučaju tužitelj nije imao utjecaj na njegov sadržaj. Kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženica nije dokazala. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženica mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj. Naime, tuženica suprotno navodima žalbe niti u odgovoru na tužbu niti do zaključenja prethodnog postupka na ovu okolnost nije predložila saslušanje djelatnice banke koja bi sudjelovala u zaključenju kredita.

24. Dakle u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženica, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

25. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Rev-249/14 od 9. travnja 2015., donesenoj povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 u postupku tužitelja Udruge potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih banaka radi zaštite kolektivnih interesa, izrazio je pravno shvaćanje da su pojmovi koje koriste banke u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njihova obračuna visoko stručni i kao takvi razumljivi samo onim osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, dok je za prosječnog potrošača takva terminologija nerazumljiva i da unatoč tome što su odluke tuženih banaka koje su utvrđivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja potrošačima bile dostupne u poslovnicama banaka, da nisu bile razumljive, te da se niti razlozi promjenjivosti kamatne stope ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdan razlog za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

26. Čl. 502.c ZPP propisan je izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, na način da obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača pozovu na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Navedena odredba iako je stupila na snagu danom primitka Republike Hrvatske u članstvo EU 1. srpnja 2013., a sukladno čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP („Narodne novine“, broj 57/11), odnosno nakon zaključenja predmetnog kredita, primjenjuje se u ovom postupku, jer se radi o postupovnoj odredbi koja se primjenjuje na sve postupke u kojima je tužba podnesena nakon stupanja na snagu navedenog zakona, a što je i u ovom konkretnom predmetu.

27. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

28. Predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu valutna klauzula je sadržajno izražena na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a tuženica na kojoj je teret dokaza nije dokazala da je njezino postupanje prilikom ugovaranja valutne klauzule bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, odnosno da je tužiteljicu informirala o svim rizicima promjene tečaja kao i da je tužiteljica imala mogućnosti utjecaja na pojedine ugovorne odredbe odnosno sadržaj ugovora, jer na ovu okolnost nije predložila odgovarajuće dokaze, to je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u suprotnosti sa odredbama ZZP/03 važećim u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, te ništetne. Stoga su žalbeni navodi tuženice koji se svode na iznošenje vlastite ocjene predmeta spora uz tvrdnju da je prilikom sklapanja ugovora poštivala sve tada važeće zakonske propise ne mogu prihvatiti kao pravno relevantni, jer se radi o razlozima koje je sud raspravio u postupku kolektivne zaštite.

29. Zaštita kolektivnih interesa potrošača je područje primjene prava Europske unije uređeno pravom Europske unije, između ostalog i Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ.

30. Odredbe te Direktive su implementirane u nacionalno zakonodavstvo i to Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12) koji je stupio na snagu 21. srpnja 2012. te se primjenjuje kao nacionalni propis. Do tada to područje bilo je u Republici Hrvatskoj uređeno Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007., odnosno novim Zakonom o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07 – dalje: ZZP/07), koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2007., te izmijenjen i dopunjen odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/09), koji je stupio na snagu 16. srpnja 2009.

31. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 2006., dakle u vrijeme kada Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, te se na pravni odnos nastao iz tog ugovora u tom razdoblju izravno ne može primjenjivati pravo Europske unije, već kako je prethodno rečeno nacionalno pravo, čije odredbe treba, a koliko to nacionalno pravo dopušta, tumačiti u duhu prava Europske unije, a to podrazumijeva i pravna shvaćanja suda Europske unije izražena u pojedinim predmetima, ako je ono relevantno za konkretni predmet.

32. Prvostupanjski sud je dakle kao prethodno pitanje pravilno utvrdio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu od 13. prosinca 2016. u dijelu kojim je ugovorena valutna.

33. Ovaj sud ne može prihvatiti utvrđenje prvostupanjskog suda da dodatkom ugovora o kreditu od 19. siječnja 2016. koji je zaključen temeljem ZID ZPK nije riješeno pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli.

34. ZID ZPK/15 je donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji se denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u €. Ovaj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

35. ZID ZPK bio je predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, ali je Ustavni sud RH ZID ZPK ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom (odluka broj U-I- 3685/2016 od 4. travnja 2017.). Ocjenjujući da, ZID ZPK zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio, da ZID ZPK ima legitiman cilj, jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

36. Vrhovni sud je u oglednom predmetu Gos-1/2019 odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava odgovorio da je sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o Potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ocijenjeno je i da je ZID ZPK lex specialis u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava odnosno ZOO slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

37. Dodatak koji je sklopljen u skladu sa ZID ZPK sadrži odredbe koje su odraz prisilnih zakonskih odredbi ZID ZPK koji je prošao ocjenu ustavnosti zbog kojega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 1. i 5. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/15) te njegove odredbe obvezuju stranke, jer Dodatak nema elemenata koji bi mu davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

38. U smislu odredbe čl. 19.c st. 1. ZID ZPK konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi potrošač bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK.

39. Odredbom čl. 1. Dodatka ugovora o kreditu broj 1/26 je izrijekom propisano da se isti sklapa na temelju odredbi ZID ZPK, čl. 2. stranke su suglasno utvrdile da je tužitelj prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem da dan 30. rujna 2015. sukladno čl. 19.c ZID ZPK, čl. 4. utvrđena je preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita, čl. 5. utvrđena je pretplata u iznosu od 17.708,63 kuna, utvrđen je mjesečni anuitet na dan sklapanja Dodatka, utvrđena je visina kamatne stope na dan sklapanja Dodatka, ugovorena je promjenjiva kamatna stopa i definirani parametri od kojih ovisi visina promjenjive kamatne stope (čl. 8. Dodatka).

40. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi članka 19.c ZID ZPK u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužiteljice, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita te je postignut sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanog za CHF valutnu klauzulu, pa razlika koju tužiteljica zahtijeva tužbom, nakon zaključenog Dodatka nije (više) u imovini tuženice bez pravne osnove pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane člankom 1111. ZOO.

41. Primjena ZID ZPK derogira opće odredbe ZOO o pravnim posljedicama ništetnosti na način da se svote koje su plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni stope ugovorene kamate i valutnoj klauzuli ne vraćaju potrošaču već su u skladu s Dodatkom ugovora iskorištene za ispunjenje ugovornih obveza proizašlih iz valjanih ugovornih odredbi Dodatka, odnosno koriste se za namirenje budućih obroka ili anuiteta prema novom otplatnom planu.

42. Tuženica je na temelju sklopljenog Dodatka, u izračun konverzije koji je propisan ZIDZPK, unijela svote zatražene predmetnom tužbom, a koje su doista na temelju nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i jednostranoj izmjeni kamatne stope sadržane u osnovnom Ugovoru o kreditu, bez osnove prešle u njezinu imovinu. Te su svote međutim, zajedno s ostalim svotama uplaćenim radi namirenja početno utvrđenih anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u CHF u skladu sa sklopljenim Dodatkom, iskorištene za namirenje anuiteta u valutnoj klauzuli EUR-o utvrđenih po novom otplatnom planu s valutnom klauzulom u EUR-u. Tako je valjano prestala obveza tuženice, izrijekom ugovorena odredbom čl. 1. Dodatka, sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO za povrat više plaćenih svota s osnove ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovornih kamata i valutne klauzule, a koja su proizlazile iz čl. 1111. st. 1. ZOO i te preplaćene svote nisu bez pravne osnove ostale u imovini tuženice.

43. Dakle, tražbina tužiteljice na povrat preplaćenih svota po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, budući da je zaključila Dodatak na temelju odredbi ZID ZPK i posljedično izvršenoj konverziji u skladu sa ZID ZPK, je podmirena jer su i uplate izvršene po toj osnovi u cijelosti uračunate prilikom obračuna konverzije kredita i na taj je način obveza kreditora na povrat tih svota prestala.

44. Sklapanjem Dodatka sukladno odredbi čl. 160. st. 1. ZOO, a prema odredbama ZID ZPK tužiteljica je restituirana za nepoštenu ugovornu odredbu o jednostranoj izmjeni kamatne stope i nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu, jer ju, s jedne strane, te odredbe ne obvezuju, a s druge strane, isplate koje je na temelju njih učinila, vraćene su u njezinu imovinu na način da su iskorištene za njezin račun, u ispunjenju valjane obveze preuzete Dodatkom, pa joj ne pripadaju isplate koje se traže tužbom.

45. Dakle, sklapanjem Dodatka na način propisan odredbama čl. 19.c ZID ZPK osiguran je povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača (tužiteljice) za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR-u koji je zamijenio kredit u CHF do čega je došlo na temelju informativnog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je tužiteljica kao korisnik kredita slobodno pristao.

46. Stroga pravila o konverziji i načinu izračuna nisu narušila ravnotežu između tužiteljice (potrošača) kao korisnika kredita i banke kao kreditora zamjenom nepoštenih ugovornih odredaba kredita u CHF, u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, novim ugovornim odredbama obzirom da je tužitelj kao potrošač informiran u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK o posljedicama konverzije i imao je mogućnost prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK.

47. Izvršena konverzija nije imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, već i otklanjanje posljedica ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu zamjene kao nepoštenih ugovornih odredbi novom ugovornom odredbom koja kako je već gore navedeno nema elemenata ništetnosti, jer izvršena konverzija uključuje i plaćanja učinjena po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

48. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare od strane tuženice. Naime, sukladno objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovorenih odredbi u CHF, izraženom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog sud RH od 31. siječnja 2022., ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovorenih odredaba kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenim u postupku kolektivne zaštite. Kako je presuda u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF, postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to do dana podnošenja tužbe u ovom sporu (10. veljače 2022.) nije protekao opći zastarni rok od pet godina sukladno čl. 225. ZOO.

49. Izvan gore navedenog ovaj sud nije ocjenjivao žalbene navode tuženice u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP.

50. Slijedom izloženoga valjalo je temeljem čl. 373. st. 3. ZPP preinačiti prvostupanjsku presudu u točki I. izreke i odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu.

51. Kako je ovom presudom preinačena prvostupanjska presuda valjalo je odlučiti i o troškovima cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 166. st. 2. ZPP.

52. Prilikom donošenja odluke o troškovima postupka sud je cijenio činjenicu da je tužiteljica potrošač i slabija ugovorna strana protiv banke kao jače strane u njihovom međusobnom odnosu kao i da u ovoj pravnoj stvari sudska praksa nije ustaljena. Stoga ovaj sud oslanjajući se na praksu Europskog suda za ljudska prava (npr. B i P, presuda od 6. rujna 2016. po zahtjevu broj 72152/13) ocjenjuje da je u skladu sa sadržajem i pravnim domašajem konvencijskog i ustavnog prava tužitelja na pristup sudu, usprkos činjenici da je tužiteljica izgubila parnicu da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. To stoga, što tužiteljica, u specifičnim okolnostima spornog pravnog odnosa nije mogla predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena te u takvim okolnostima tužiteljica nije mogla biti svjesna da njezin zahtjev nema razumne izglede za uspjeh. Stoga je odlučeno kao u izreci pod točkama II. i III.

53. Obzirom na izloženo odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Jadranka Travaš