Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1430/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića kao predsjednika vijeća, Jasenke Grgić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Renate Đaković Vranković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Pula Herculanea d.o.o., Trg Istarske brigade 14, OIB: 11294943436, protiv tužene CS, vl. ugostiteljskog obrta "C", [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Goran Čalić, odvjetnik u Puli, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Povrv-200/2021-15 od 25. listopada 2024., na sjednici vijeća održanoj 9 prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Povrv-200/2021-15 od 25. listopada 2024.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je presuđeno:

„I. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika Denisa Krajcara iz [adresa], poslovni broj Ovrv-3770/2020 od 11. studenoga 2020. godine kojim se nalaže tuženoj CS, vl. ugostiteljskog obrta "[obrt]", [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] na temelju vjerodostojne isprave-izvoda otvorenih stavki od 11. studenoga 2020. da tužitelju PULA HERCULANEA d.o.o. Trg Istarske brigade 14, OIB 11294943436, isplati tražbinu u iznosu od 1.331,83 eura uvećanu za zakonske zatezne kamate koja teče:

- na iznos od 225,49 eura od 01.10.2019.

- na iznos od 225,49 eura od 30.10.2019.

- na iznos od 53,72 eura od 21.11.2019.

- na iznos od 100,36 eura od 21.12.2019.

- na iznos od 25,28 eura od 21.01.2020.

- na iznos od 10,92 eura od 11.02.2020.

- na iznos od 12,51 eura od 13.03.2020.

- na iznos od 12,51 eura od 07.04.2020.

- na iznos od 15,70 eura od 16.05.2020.

- na iznos od 12,51 eura od 13.06.2020.

- na iznos od 10,92 eura od 09.07.2020.

- na iznos od 175,44 eura od 12.08.2020.

- na iznos od 225,49 eura od 12.09.2020.

- na iznos od 225,49 eura od 10.10.2020.

do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 8 postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. u visini stope koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od osam (8) dana.

II. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi postupovni trošak u iznosu od 50,44 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 25. listopada 2024. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova postupka kao neosnovan. “

2. Protiv pobijane presude, žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 57/11, 25/13, 8/13, 89/14

- Odluka USRH, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže ukinuti presudu i vratiti na ponovni postupak, a podredno istu preinačiti te traži trošak sastava žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, ovaj sud je utvrdio kako nije počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje, sukladno čl. 365. st. 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti.

5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno istaknutim žalbenim razlozima, ovaj sud je utvrdio da je pobijanom odlukom pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje te je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.331,83 eura sa zakonskom zateznom kamatom, sve na ime naknade za uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada po zaduženom spremniku od 120 litara za obračunskom mjesto [adresa], u vremenskom razdoblju od 1. veljače 2019. do 10. listopada 2020.

7. Tužena žalbom ističe da u vrijeme kada je Ugovor o korištenju komunalne usluge od 6. svibnja 2016. sklopljen tužitelj nije imao legitimitet obavljati predmetnu uslugu, da izjava koja se nalazi u spisu nije potpisana od strane tužene, da nije preuzela spremnike niti koristila uslugu tužitelja, da u priloženim računima izostaje šifra (kod) spremnika o kojem su govorili svjedoci te da stoga tužena nije povezana s uslugom tužitelja te ističe da nikad nije zaprimila račune i da je osporila sadržaj vjerodostojne isprave. Smatra da je sud trebao prihvatiti dokazni prijedlog da se od Porezne uprave pribavi podatak o (ne)knjiženju predmetnih računa i odbitku PDV-a. Konačno, ističe da je sud visinu tužbenog zahtjeva prihvatio samo na temelju navoda tužitelja.

8. Iz pobijane odluke i spisa predmeta proizlazi:

- da je tužitelj pravna osoba za obavljanje komunalnih djelatnosti,

- da je tužena vlasnica ugostiteljskog obrta „[obrt]“ na adresi [adresa], na koji se utužene usluge odvoza otpada odnose,

- da su temeljem Odluke o obvezatnom korištenju komunalne usluge održavanja čistoće u dijelu koji se odnosi na skupljanje i odvoz komunalnog otpada (Službene novine Grada Pule, broj 11/04), tužitelj kao Isporučitelj usluge i tužena kao vlasnica obrta kao Korisnik, 6. svibnja 2016. sklopili Ugovor o korištenju komunalne usluge odvoza i zbrinjavanju komunalnog otpada (str. 37. -38. spisa),

- da je prema članku 1. tog Ugovora tužena kao vlasnik – korisnik prostora na adresi [adresa], površine 53 m2, obveznik korištenja komunalne usluge održavanja čistoće, koju pruža ovdje tužitelj,

- da je prema članku 9. Ugovora, isti sklopljen na neodređeno vrijeme,

- da prema članku 2. Ugovora ovdje tužitelj kao Isporučitelj usluge obavlja uslugu sukladno Odluci o komunalnom redu Grada [adresa] i drugih općina te Planu odvoza kojeg donosi Isporučitelj usluge,

- da je u Izjavi o načinu korištenja javne usluge navedena šifra Korisnika usluge (za Nonno – ugostiteljski obrt), broj 11981 (str. 39. spisa),

- da je u Evidenciji odvoza za utuženo razdoblje (za Nonno [obrt]) navedena šifra broj 11981 te da se radi o posudi od 120 litara (list 41-44 spisa),

- da je na priloženim računima na koje se utužena obveza odnosi evidentiran kupac [obrt] te je na svakom računu evidentiran broj pražnjena spremnika (str. 23.-36. spisa)

- da tužena ne spori da priložene račune nije platila.

9. Na temelju navedenog te provedenog dokaznog postupka, odnosno svih priloženih isprava te iskaza saslušanih svjedoka, sud prvog stupnja je utvrdio da je tužena uslugu koristila utuženom razdoblju i da je stoga obveznik plaćanja usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju Izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja, računa za utuženo razdoblje, evidencije odvoza za utuženo razdoblje te cjenika.

10. Slijedom navedenog, primjenom članaka 9. i 342. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje: ZOO), sud u cijelosti prihvaća tužbeni zahtjev, a zaključak suda prvog stupnja prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

11. Žalbeni navodi kojima tužena ističe da u vrijeme kada je Ugovor o korištenju komunalne usluge od 6. svibnja 2016. sklopljen tužitelj nije imao legitimitet obavljati predmetnu uslugu, da izjava u spisu nije potpisana od strane tužene, da tužena nije preuzela spremnike niti je koristila uslugu tužitelja, da u priloženim računima izostaje šifra (kod) spremnika o kojem su govorili svjedoci te da stoga tužena nije povezana s uslugom tužitelja predstavljaju nove činjenice, koje tužena nije iznosila tijekom postupka, pa iste ovaj sud, primjenom članka 352. stavak 1. ZPP-a, nije posebno cijenio.

12. Nadalje, mjerodavnim pravilima Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj: 94/13., 73/17., 14/19., 98/19., dalje: ZOGO) je propisano: da javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika i prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada (članak 30. stavak 1. ZOGO-a); da se javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada smatra uslugom od općeg interesa (članak 30. stavak 2. ZOGO-a); da je korisnik usluge iz stavka 1. članka 30. na području pružanja javne usluge vlasnik nekretnine, odnosno vlasnik posebnog dijela nekretnine i korisnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine kada je vlasnik nekretnine, odnosno posebnog dijela nekretnine obvezu plaćanja ugovorom prenio na tog korisnika i o tome obavijestio davatelja usluge i da više korisnika mogu na zahtjev, sukladno međusobnom sporazumu, zajednički nastupati prema davatelju usluge iz stavka 3. članka 30. (članak 30. stavak 5. ZOGO-a) i da je korisnik usluge iz stavka 4. članka 30. dužan koristiti javne usluge iz stavka 1. članka 30. na način sukladan ZOGO-a i propisima donesenim na temelju ZOGO-a, te općim aktima koje jedinica lokalne samouprave donese na temelju ZOGO-a, predavati problematični otpad odvojeno od miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog otpada, i snositi troškove gospodarenja komunalnim otpadom razmjerno količini otpada kojeg je predao davatelju usluge (članak 30. stavak 6. ZOGO-a).

12.1. Prema članku 30. stavak 4 ZOGO-a, javnu uslugu iz stavka 1. toga članka pruža davatelj javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada, odnosno davatelj javne usluge prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada (u daljnjem tekstu: davatelj usluge), a prema članku, a prema članku 32. stavak 2. ZOGO-a, davatelj usluge može sklopiti ugovor o pružanju javne usluge iz članka 30. stavka 4. ZOGO-a s pravnom i fizičkom osobom - obrtnikom na njegov zahtjev.

13. Dakle, razvidno je da Ugovor o korištenju komunalne usluge odvoza i zbrinjavanju komunalnog otpada (str. 37.-38. spisa) od 6. svibnja 2016. sklopljen između ovdje stranaka sukladno citiranim odredbama ZOGO-a, a što tužena i nije osporavala. Isto tako, tužena tijekom postupka nije niti osporavala da bi joj usluga odvoza komunalnog otpada bila izvršavana u utuženom razdoblju, a niti je osporavala evidenciju odvoza za utuženo razdoblje nakon što je ista dostavljena u spis. Iz navedenog Ugovora proizlazi i aktivna legitimacija tužitelja na potraživanje naknade za izvršenu uslugu.

14. Žalbeni prigovor tužene da račune na koje se odnosi usluga nikad nije zaprimila te da je osporila sadržaj vjerodostojne isprave nije osnovan. Naime, tužitelj je prijedlogom za ovrhu zatražio donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, a koje je rješenje stavljeno van snage te je postupak nastavljen kao parnični postupak u povodu prigovora protiv platnog naloga. Stoga je sud na temelju svih daljnjih isprava i provedenih dokaza, i to poslovnih knjiga tužitelja (list 3 spisa), evidencije odvoza za utuženo razdoblje (list 41-44 spisa) te cjenika (list 68-74 spisa) kao i iskaza svjedoka, dakle ne isključivo na temelju priloženih računa, utvrdio da je utužena obveza odvoza otpada doista izvršena odnosno utvrdio osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

15. Osim toga, sud je i otklonio prigovor tužene kojim osporava tužbeni zahtjev jer joj računi nisu dostavljeni, s obrazloženjem da i ne postoji obveza dostave preporučenom pošiljkom, da je riječ o ugostiteljskom obrtu za kojega je za pretpostaviti da su pošiljke uredno isporučene na adresu njegova sjedišta, a tužena je u konačnici svakako imala saznanja da obvezu odvoza otpada mora plaćati, s obzirom na to da je uslugu koristila.

16. Nastavno na navedeno, a suprotno žalbenim navodima, nije bilo potrebno prihvatiti dokazni prijedlog da se od Porezne uprave pribavi podatak o (ne)knjiženju predmetnih računa i odbitku PDV-a. Naime, osim što činjenica dostave računa u konkretnim okolnostima nije relevantna, prema članku 221.b stavak 1. ZPP-a, radi se o oborivoj pretpostavci koja bi tužitelju išla u korist te bi u tom slučaju tuženik dokazivao suprotno. Navedenim člankom je propisano da, ako tužitelj dokaže da je tuženik za tražbinu koju je tužitelj utužio na temelju vjerodostojne isprave koristio pravo na odbitak pretporeza, smatrat će se da tražbina postoji, osim ako tuženik ne dokaže protivno. U predmetnom postupku tužitelj nije niti tvrdio, niti dokazivao, da bi tuženik koristio pravo na odbitak pretporeza, već je činjenicu izvršenja usluge i osnovanosti tužbenog zahtjeva dokazivao drugim sredstvima, slijedom čega ovaj dokazni prijedlog nije bio potreban.

17. Konačno, tužena ističe da je sud visinu tužbenog zahtjeva prihvatio samo na temelju navoda tužitelja, međutim i navedeni žalbeni navod nije osnovan jer je sud visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na temelju specifikacije iz izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tužitelja (list 3 spisa), računa za utuženo razdoblje (list 23-36 spisa) evidencije odvoza za utuženo razdoblje (list 41-44 spisa) i Cjenika (list 68-74 spisa).

18. Prema članku 9. ZOO-a, sudionik u obveznom odnosu dužan je ispuniti svoju obvezu i odgovoran je za njezino ispunjenje, a prema članku 342. stavak 1. ZOO-a, vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten je od dužnika zahtijevati ispunjenje obveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.

19. Prema članku 36. stavak 1. Zakona o obrtu („Narodne novine“ br. 143/2013, 127/2019, 41/2020), za obveze koje nastaju u obavljanju obrta obrtnik odgovara cjelokupnom svojom imovinom.

20. Kako je utvrđeno da postoji ugovorni odnos između tužitelja kao Isporučitelj usluge i tužene kao vlasnice obrta kao Korisnika, da je tužitelj izvršavao sve ugovorene usluge iz Ugovora o korištenju komunalne usluge odvoza i zbrinjavanju komunalnog otpada, a na temelju odredaba ZOGO-a, dok je visina cijene usluge utvrđena na temelju priložene dokumentacije, pravilno je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan te je tuženoj naložio plaćanje.

21. S obzirom na sve prethodno navedeno, pravilno je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje primijenio citirano materijalno pravo pa je stoga pobijanu odluku valjalo potvrditi.

22. Stoga je, primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom I izreke.

23. S obzirom na to da žalba nije osnovana, odbija se zahtjev za naknadom troška sastava iste kao neosnovan te je primjenom članka 166. stavak 2. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom II izreke.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić