Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-833/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Mirele Mijoč Kramar, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Eroru, odvjetniku u Osijeku, Hrvatske Republike 19A, protiv tuženika Gradski prijevoz putnika d.o.o., Osijek, Ulica cara Hadrijana 1, zastupanog po punomoćnicima Borisu Guljašu i Ranku Lamzi, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boris Guljaš i Ranko Lamza, Osijek, Europska avenija 22, radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, vraćanja na rad i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-155/2022-36 od 1. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačava se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj Pr-155/2022- 36 od 1. kolovoza 2024. u pobijanom dijelu pod točkom I., II., III., IV. i VI. izreke presude, te se u tom dijelu sudi :

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem isti glasi:

"I. Utvrđuje se da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika Gradski prijevoz putnika d.o.o. iz Osijeka, Ulica Cara Hadrijana 1, OIB: 96779488329 o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora Ur.broj: 01-256/2022 od dana 17.listopada 2022. godine, a uručena tužitelju KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] dana 18. listopada 2022. godine te se kao takva poništava te se utvrđuje da radni odnos tužitelja na neodređeno vrijeme nije niti prestao.

II. Nalaže se tuženiku Gradski prijevoz putnika d.o.o. iz Osijeka, Ulica CaraHadrijana 1, OIB: 96779488329 da tužitelja KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vrati na radno mjesto i poslove na kojima je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15.svibnja 2021. godine, a ukoliko takvog radnog mjesta nema, na druge odgovarajuće poslove koji sunajsličniji prethodnom radnom mjestu tužitelja, sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja, u roku od 15 dana.

III. Tuženik Gradski prijevoz putnika d.o.o. iz Osijeka, Ulica Cara Hadrijana 1, OIB: 96779488329 je dužan tužitelju KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] priznati sva prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme na poslu iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme u neprekinutom trajanju.

IV. Nalaže se tuženiku Gradski prijevoz putnika d.o.o. iz Osijeka, Ulica Cara Hadrijana 1, OIB: 96779488329 isplatiti tužitelju KO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadu bruto plaće u vidu izgubljene zarade za razdoblje od listopada 2022. godine do listopada 2023. godine u ukupnom iznosu od 4.073,50 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 01. studenog 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, a sve u roku od 15 dana."

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku u roku od 15 dana nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.250,00 eura.

3. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 2.989,99 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2024. do isplate.

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 312,50 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora ur.broj: 01-256/2022 od 17. listopada 2022., a uručena tužitelju dana 18. listopada 2022. te je kao takva poništena te je utvrđeno da radni odnos tužitelja na neodređeno vrijeme nije niti prestao (točka I. izreke). Također, tuženiku je naloženo da tužitelja vrati na radno mjesto i poslove na kojima je radio prije nezakonitog prestanka radnog odnosa, temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. svibnja 2021. godine, a ukoliko takvog radnog mjesta nema, na druge odgovarajuće poslove koji su najsličniji prethodnom radnom mjestu tužitelja, sukladno stručnoj spremi i radnom iskustvu tužitelja (točka II. izreke), te da mu prizna sva prava iz radnog odnosa na neodređeno vrijeme na poslu iz ugovora o radu na neodređeno vrijeme u neprekinutom trajanju (točka III. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužitelju isplati naknadu bruto plaće u vidu izgubljene zarade u razdoblju od listopada 2022. do listopada 2023. godine u ukupnom iznosu od 4.073,50 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. studenog 2023. do isplate (točka IV izreke), te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.989,99 eura sa zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2024. do isplate (točka VI. izreke). Tužbeni zahtjev tužitelja odbijen je u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužitelju plati zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanim u dosuđenim bruto plaćama (točka V. izreke).

2. Protiv točke I., II., III., IV. i VI. izreke presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem da je nedopuštena Odluka tuženika o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 17. listopada 2022., te zahtjev tužitelja za vraćanjem na rad i isplatom naknade plaće.

5. Sud prvog stupnja je u prvostupanjskom postupku u bitnome utvrdio:

- da je tužitelj bio zaposlen kod tuženika temeljem Ugovora o radu od 15. svibnja 2021. na radnom mjestu tehnolog prometa,

- da je tuženik Pravilnikom o unutarnjoj organizaciji sistematizaciji radnih mjesta iz srpnja 2022. ukinuo radno mjesto tehnologa prometa na kojem je bio zaposlen tužitelj, te da su poslovi tužiteljevog radnog mjesta raspoređeni na poslove radnog mjesta tehnolog pripreme, koordinator prometa i voditelj odjela analize i održavanja,

- da je tužitelj bio jedini radnik zaposlen na radnom mjestu tehnolog prometa,

- da je Odlukom o redovitom otkazu ugovora o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga s ponudom izmijenjenog ugovora od dana 17. listopada 2022. tuženik tužitelju otkazao ugovor o radu iz razloga što je zbog organizacijskih promjena radno mjesto tužitelja prestalo postojati,

- da se prije donošenja odluke o otkazu tuženik savjetovao sa radničkim vijećem koje je dalo suglasnost za otkazivanje tužiteljevog ugovora o radu,

- da je tužitelj odluku o otkazu primio 18. listopada 2022.,

- da je tužitelj zahtjev za zaštitu prava podnio tuženiku 31. listopada 2022. na koji tuženik nije odgovorio,

- da je tužbu tužitelj podnio 1. prosinca 2022., te da je tužba tužitelja pravovremeno podnijeta.

6. Na temelju takvih utvrđenja sud prvog stupnja je smatrao da tuženik na kojemu je teret dokaza opravdanosti razloga za otkaz nije dokazao da je prestala potreba za obavljanjem poslova, a niti gospodarske razloge za svoju reorganizaciju, te je primjenom odredbe čl. 115. st. 1. toč. 1. i čl. 124. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine", br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 – dalje: ZR) tužbeni zahtjev tužitelja prihvatio.

7. Međutim, u odnosu na nepostojanje opravdanog razloga za redoviti otkaz ugovora o radu pravna shvaćanja suda prvog stupnja ne mogu se prihvatiti. Naime, odredbom čl. 115. st. 1. toč. 1. ZR propisano je da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz)

8. U konkretnom slučaju, tuženik je tužitelju odlukom o otkazu otkazao ugovor o radu iz razloga što je zbog organizacijskih razloga i ukidanja tužiteljevog radnog mjesta prestala potreba za obavljanje poslova koje je na tom radnom mjestu obavljao tužitelj. Organizacijski razlozi podrazumijevaju promjenu organizacije poslovanja poslodavca i imaju svoju osnovu u pravu poslodavca da samostalno organizira proces rada, što uključuje mogućnost ukidanja radnog mjesta, premještaja na drugo radno mjesto, povjeravanje poslova vanjskim tvrtkama, objedinjavanje poslova više radnih mjesta u jedno i sl., sve sukladno potrebama organizacije rada.

9. Dakle, kako i sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi, autonomno je pravo poslodavca da uredi proces poslovanja kako to njemu odgovara tj. da odluči o ustroju i rasporedu radnih mjesta uključujući pritom i ukidanje pojedinog radnog mjesta za koje ocijeni da organizacijski nije opravdano. U postupku nije sporno, a što proizlazi i iz dokaznog postupka, da je radno mjesto tužitelja tehnologa prometa na kojem je tužitelj bio jedini izvršitelj ukinuto, te da su poslovi tužiteljevog radnog mjesta raspoređeni na poslove radnog mjesta tehnologa pripreme, koordinatora prometa i voditelja odjela analize i održavanja.

10. Sud prvog stupnja smatra da u konkretnom slučaju nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je u okviru svojeg radnog mjesta obavljao tužitelj jer se ti poslovi i dalje obavljaju kod tuženika. Međutim, takvo stajalište suda prvog stupnja je pogrešno jer poslodavac ima autonomno ovlaštenje da odredi da će se poslovi koje je obavljao tužitelj obavljati na drugačiji način, te u tu svrhu može reorganizirati svoje poslovanje. U ovom konkretnom slučaju, tuženik je učinio upravo to. Tuženik je ocijenio da mu je ekonomski opravdanije da obavljanje poslova koje je obavljao tužitelj organizira na način da iste rasporedi na druga radna mjesta, te je zbog toga ukinuo radno mjesto tužitelja. Ukidanjem radnog mjesta prestala je potreba za obavljanjem poslova koje je na radnom mjestu tehnologa prometa obavljao tužitelj i to u ovom konkretnom slučaju zbog organizacijskih razloga tako da je postojao opravdani razlog za poslovno uvjetovani otkaz ugovora o radu (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 617/2024 od 21. svibnja 2024., Rev-110/2022 od 3. siječnja 2024., Rev-957/2021 od 12. travnja 2023., Rev-90/2021 od 13. travnja 2022.). Okolnost što se poslovi koje je tužitelj obavljao na radnom mjestu tehnolog prometa i dalje obavljaju kod poslodavca jer se isti obavljaju u okviru drugih postojećih radnih mjesta, ne znači da uslijed ukidanja radnog mjesta tužitelja zbog organizacijskih razloga nije prestala potreba za obavljanjem poslova koje je tužitelj obavljao u okviru svojeg radnog mjesta. Osim toga, potrebno je i navesti da kada bi se prihvatio stav suda prvog stupnja da u slučaju ukidanja radnog mjesta zbog reorganizacije i preraspoređivanja poslova tog radnog mjesta na druga postojeća radna mjesta, ne dolazi do prestanka potrebe za obavljanjem poslova ukinutog radnog mjesta i opravdanog razloga za poslovno uvjetovani otkaz, reorganizacija poslovanja ukidanjem radnog mjesta i preraspoređivanja poslova na postojeća ili novoustrojena radna mjesta ili reorganizacija smanjenjem broja izvršitelja na pojedinom radnom mjestu ne bi bila uopće pravno moguća jer bi u tom slučaju zbog nepostojanja prestanka potrebe za obavljanjem poslova kod poslodavca niti jedan takav poslovno uvjetovani otkaz ne bi bio dopušten, te bi takva reorganizacija kojom se objedinjuju radna mjesta ili smanjuje broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu faktički uopće ne bi bila moguća.

11. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude (točka 45. obrazloženja) navodi i da je tuženik je bio dužan prije postupka reorganizacije napraviti analizu i utvrditi transparentno da li postoji potreba za obavljanjem poslova tužitelja, koliko su ti poslovi opsežni i kolika je količina tih poslova, te isto tako zašto smatra da je gospodarski opravdano ukinuti tužiteljevo radno mjesto. Također, sud prvog stupnja smatra i da tuženik nije dokazao da je ukidanjem tužiteljeva radnog mjesta nastala financijska ušteda (točka 46. obrazloženja), te da tuženik s obzirom da se poslovi radnog mjesta tužitelja i dalje obavljaju kod tuženika, nije proveo stvarnu nego samo formalnu reorganizaciju poslova (točka 48. obrazloženja).

12. Međutim, i ti pravni stavovi suda prvog stupnja su pogrešni. Naime, kako je ranije u ovoj presudi navedeno, reorganizacija poslovanja i radnih mjesta donošenjem Pravilnika kojim je cjelovito izmijenjena unutarnja organizacija i sistematizacija radnih mjesta predstavlja poslovnu odluku tuženika i njegovo autonomno pravo. To nadalje znači da za provođenje nove reorganizacije i sistematizacije tuženik nije bio dužan provoditi bilo kakve analize jer takvo što nije propisano bilo kakvim propisom a navedeno ponekad i nije moguće provesti, primjerice, kada se radi o manjim poslodavcima. Stoga tuženik kako bi mu otkaz tužitelju bio dopušten nije bio dužan provoditi bilo kakve analize, a niti je bio dužan dokazivati gospodarsku opravdanost ukidanja tužiteljeva radnog mjesta. Neosnovano sud prvog stupnja ukazuje i da tuženik nije dokazao da je ukidanjem tužiteljevog radnog mjesta ostvario financijske uštede. To iz razloga što utvrđenje dopuštenosti otkazivanja sud utvrđuje prema činjenicama u trenutku donošenja odluke o otkazu. Osim toga, potrebno je navesti i da je teoretski moguće da zbog pogrešne procjene poslodavca provedena (nova) reorganizacija poslovanja i radnih mjesta ne poluči ekonomski učinak koji je poslodavac prilikom provedbe reorganizacije priželjkivao (primjerice, da usprkos provedenoj reorganizaciji i dalje nisu smanjeni troškovi poslovanja). Međutim, to ne znači i da su poslovno uvjetovani otkazi koji su u sklopu reorganizacije donijeti nedopušteni, odnosno, da nije prestala potreba za obavljanjem poslova onih radnih mjesta koja su reorganizacijom ukinuta. Pogrešan je stav suda prvog stupnja da tužitelj nije proveo stvarnu nego samo formalnu reorganizaciju. Naime, tužitelj je donio Pravilnik o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta kojim je cjelovito i sveobuhvatno izmijenio kako svoju unutarnju organizaciju, tako i sistematizaciju radnih mjesta, pa je stoga pogrešan zaključak suda prvog stupnja da se radi samo o formalnoj, a ne i stvarnoj sistematizaciji.

13. Nepravilni su i zaključci suda prvog stupnja koji se odnose na ponudu novog ugovora o radu. Sud prvog stupnja tako u obrazloženju pobijane presude (točka 50. obrazloženja) navodi da tuženik trebao obrazložiti iz kojih razloga tužitelju nudi radno mjesto sa znatno manjim koeficijentom. Međutim, u slučaju otkaza s ponudom izmijenjenog ugovora sud ocjenjuje dopuštenost otkaza, a ne primjerenost ponude novog ili izmijenjanog ugovora o radu kojeg je poslodavac ponudio radniku. Dakle, u situaciji otkazivanja ugovora o radu s ponudom izmijenjenog ugovora, prihvatljivost ponude nije od utjecaja na dopuštenost samog otkaza (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-421/2022 od 3. svibnja 2023. i Rev-787/2020 od 5. prosinca 2023). Stoga ukazivanje tužitelja da mu je uz otkaz ponuđeno sklapanje ugovora o radu na radnom mjestu koje nije primjereno njegovom radnom iskustvu i stručnoj spremi ne može imati utjecaj na samu dopuštenost poslovno uvjetovanog otkaza.

14. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka tvrdi i da je otkaz nedopušten jer tuženik kao poslodavac prilikom otkazivanja nije vodio računa o odredbi čl. 115. st. 2. ZR i trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja. Međutim, u konkretnom slučaju, tužitelj je bio jedini izvršitelj na ukinutom radnom mjestu tehnolog prometa. U situaciji kada je radnik bio jedini izvršitelj na radnom mjestu koje je ukinuto zbog organizacijskih razloga, tada nisu ispunjene pretpostavke za primjenu socijalnih kriterija propisanih Zakonom o radu jer ne postoje okolnosti koje bi u svojoj ukupnosti dovele radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima istog radnog mjesta (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-5287/2019 od 25. listopada 2023., Rev-1761/2019 od 11. siječnja 2022., Revr-1686/2016-2 od 10. svibnja 2018., Izbor odluka 2/2017-84, kao i u odlukama broj Revr-678/2018 od 16. prosinca 2020. i Revd-4249/2023 od 3. siječnja 2024 na koje se poziva prvostupanjski sud). Stoga je pravilno sud prvog stupnja smatra da u konkretnom slučaju tuženik nije bio dužan tužitelja kao jedinog radnika zaposlenog na radnom mjestu koje je novom sistematizacijom ukinuto uspoređivati s drugim radnicima sukladno odredbi čl. 115. st. 2. ZR.

15. Tužitelj u tužbi i postupku tvrdi da tuženik nije proveo postupak u skladu s odredbom čl. 127. ZR. Međutim, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja (toč 24- 29 obrazloženja) tuženik prije donošenja Pravilnika o unutarnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta savjetovao sa radničkim vijećem (dopisi od 18. srpnja 2022., 4. kolovoza 2002.i 16. rujna 2022.), te je o provedenom savjetovanju obavijestio nadležnu službu zapošljavanja koje se o navedenom savjetovanju očitovalo (dopisi od 20. rujna 2022 i 5. listopada 2022.). Stoga neosnovano tužitelj tvrdi da u postupku otkazivanja nije poštovana odredba čl. 127. ZR. Također, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i da se tuženik prije otkazivanja savjetovao sa radničkim vijećem, a kako to proizlazi iz dopisa od 17. listopada 2022.

16. U konkretnom slučaju, dakle, suprotno stavu suda prvog stupnja, postajao je opravdani razlog za otkaz ugovora o radu jer je zbog organizacijskih razloga prestala potreba za obavljanjem poslova ukinutog radnog mjesta tehnolog prometa na kojem je bio zaposlen tužitelj. Također, s obzirom da je otkaz koji je tuženik dao tužitelju dopušten, nema osnove da se tuženiku naloži da tužitelja vrati na radno mjesto i poslove na kojima je radio prije otkaza, te da mu tužitelju isplati naknadu bruto plaće u vidu izgubljene zarade za razdoblje od listopada 2022. do listopada 2023. godine. Stoga je, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo pobijanu presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

17. S obzirom na izmijenjen uspjeh stranaka u parnici, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP preinačena je i odluka o troškovima postupka koja o njemu ovisi. Kako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen, to je tuženik u cijelosti uspio u parnici, tako da tužitelj, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, dužan tuženiku nadoknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

18. U konkretnom slučaju, tužitelj je podnio stupnjevitu tužbu iz čl. 186.b ZPP (točka 7/ tužbe), ali sukladno odredbi čl. 186.b st. 5. ZPP u istoj nije naznačio vrijednost predmeta spora. Stoga je vrijednost predmeta spora, sukladno odredbi čl. 40. st. 5. ZPP, od podnošenja tužbe do 22. travnja 2024. iznosila 6.630,00 eura (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-412/2021 od 28. ožujka 2023., Rev- 589/2021 od 11. listopada 2022., Rev-941/2022 od 18. srpnja 2023., Rev-1202/2024 od 12. studenog 2024. i dr.).

19. Podneskom od 22. travnja 2024. tužitelj je postavio određeni novčani zahtjev za isplatom iznosa od 7.048,70 eura, dok je podneskom od 16. srpnja 2024. novčanim dijelom tužbenog zahtjeva potraživao iznos od 5.490,11 eura. Stoga u razdoblju od 22. travnja 2024. do 16. srpnja 2024. vrijednost predmeta spora iznosi 7.048,70 eura, a nakon 16. srpnja 2024. do kraja postupka vrijednost predmeta spora iznosi 5.490,11 eura.

20. Tuženiku je stoga, sukladno ranije navedenoj vrijednosti predmeta spora, temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/23 - dalje: OT), dosuđen trošak zastupanja na ročištima održanim dana 19. srpnja 2023., 30. studenog 2023., 10. srpnja 2024. i 19. srpnja 2024. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9.1. OT) za svako ročište, te trošak sastava podneska od 8. svibnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 8.1. OT), što uz trošak poreza na dodanu vrijednost od 25 % koji je obračunat na troškove zastupanja od 1.000,00 eura, a iznosi 250,00 eura (Tbr. 46. OT), sveukupno iznosi 1.250,00 eura.

21. Tuženiku nije dosuđen trošak sastava podneska od 16. srpnja 2024. jer isti nije bio nužan za vođenje parničnog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP. Također, tuženiku nije dosuđen trošak jednokratne nagrade u iznosu od 398,17 eura jer se u konkretnom slučaju nije radilo o neprocjenjivom predmetu iz radnih odnosa iz Tbr. 2.1. al. 4. OT s obzirom da je tužitelj podnio stupnjevitu tužbu bez naznačene vrijednosti predmeta spora, a kako je ranije obrazloženo u presudi. Na kraju, tuženiku nije dosuđen niti trošak sudskih pristojbi po pozivu suda jer u tom dijelu zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije određen u smislu odredbe čl. 164. st. 2. ZPP s obzirom da tuženik u zahtjevu nije naznačio niti za koje odluke ili podneske zahtijeva da mu se troškovi sudskih pristojbi nadoknade, a niti visinu istih.

22. Tuženiku su temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP dosuđeni i troškovi žalbenog postupka s osnove troška sastava žalbe u iznosu od 250,00 (Tbr. 10.1 OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % (Tbr. 46. OT) u iznosu od 62,50 eura, sveukupno iznosi 312,50 eura.

23. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj