Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Gž R-873/2023-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Roberta Jambora, predsjednika vijeća te članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Vesne Žulj te članice vijeća Mirele Mijoč Kramar, u pravnoj stvari tužitelja VEB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Maruška Ujević, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Dječja bolnica Srebrnjak, Zagreb, Srebrnjak 100, OIB: 03547184733, kojeg zastupa punomoćnik Marko Šebalj, odvjetnik u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 5868/2021-15 od 28. ožujka 2023., na sjednici vijeća 9. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5868/2021-15 od 28. ožujka 2023.
II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5868/2021-15 od 28. ožujka 2023. nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju razliku manje isplaćenih plaća u iznosu od 2.819,13 eura/21.240,77 kn[1] bruto sa zateznim kamatama koje teku na:
- iznos od 233,38 eura od 16.02.2016. pa do isplate,
- iznos od 232,20 eura od 16.03.2016. pa do isplate,
- iznos od 227,02 eura od 16.04.2016. pa do isplate,
- iznos od 232,48 eura od 16.05.2016. pa do isplate,
- iznos od 231,18 eura od 16.06.2016. pa do isplate,
- iznos od 257,61 eura od 16.07.2016. pa do isplate,
- iznos od 248,25 eura od 16.08.2016. pa do isplate,
- iznos od 217,39 eura od 16.09.2016. pa do isplate,
- iznos od 204,37 eura od 16.10.2016. pa do isplate,
- iznos od 204,32 eura od 16.11.2016. pa do isplate,
- iznos od 204,79 eura od 16.12.2016. pa do isplate,
- iznos od 192,14 eura od 16.01.2017. pa do isplate,
- iznos od 134,00 eura od 16.02.2017. pa do isplate,
sve izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sve po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2022., a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana (točka I. izreke). Navedenom presudom nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 995,42 eura/7.500,00 kn sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, koje teku od 28. ožujka 2023.g., u roku od 15 dana (točka II. izreke).
1.1. Dopunskim rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr- 5868/2021-21 od 23. svibnja 2024. nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 100,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 23. svibnja 2023. Predmetno je rješenje postalo pravomoćno dana 11. lipnja 2016. (stranica 133 spisa).
2. Protiv navedene presude u cijelosti pravodobno se žali tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – pročišćeni tekst, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022., 114/2022. i 155/2023. – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja usvoji žalbu i ukine prvostupanjsku presudu te da predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak, podredno da istu preinači i odbije tužbeni zahtjev te zahtijeva trošak sastava žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio njezinu donošenju, sud drugog stupnja je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP, a na koju povredu određeno tuženik u podnesenoj žalbi. Pobijana se presuda može ispitati, ima razloga o svim odlučnim činjenicama, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni, niti međusobno proturječni. Jednako tako, nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).
5. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je sud prvog stupnja u potpunosti zanemario prijedlog tuženika da se Republiku Hrvatsku obavijesti o predmetnom postupku kako bi se zasnovao intervencijski efekt u smislu odredbe članka 211. stavka 1. ZPP, a koji upućuju na to da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 211. stavkom 1. ZPP.
5.1. Naime, sud prvog stupnja je dopisom od 28. ožujka 2022. (stranica 74. spisa) Republiku Hrvatsku obavijestio o parnici i pozvao da se u roku od 15 dana od zaprimanja dopisa očituje želi li stupiti u parnicu kao umješač na strani tuženika. Međutim, iz stanja spisa predmeta proizlazi da je Republika Hrvatska predmetni dopis zaprimila, ali nije dostavila očitovanje o istom.
6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja, konačno postavljen podneskom od 22. prosinca 2022. (stranica 97-98 spisa), da mu tuženik na ime razlike plaće isplati bruto iznos od 2.819,13 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate.
7. Među strankama nije sporno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika, a sporno je je li tuženik tužitelju za utuženo razdoblje bio dužan obračunavati i isplaćivati plaću prema osnovici u iznosu od 5.415,37 kuna/ 718,74 eura, a koji zahtjev tužitelj temelji na odredbi Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama od 26. listopada 2011. (u daljnjem tekstu: Izmjene sporazuma) sklopljenog dana 26. listopada 2011. te Arbitražnoj odluci od 07. prosinca 2011.
8. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor promašene aktivne i pasivne legitimacije jer, u skladu s odredbom članka 2. Zakona o plaćama u javnim službama (''Narodne novine'' broj 27/01. i 39/09. – dalje: ZPJS), javne službe su javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, a u skladu s odredbom članka 7. Zakona o ustanovama javnu ustanovu može, između ostalih, osnovati i jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave u okviru svoga samoupravnog djelokruga, što je u konkretnom slučaju i tuženik, koji je ustanova koju je osnovao Grad Zagreb i kod koga je tužitelj bio zaposlen u utuženom razdoblju, s time da se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu.
9. Osnovno obilježje javne službe jest djelatnost koja je prema svojoj prirodi takva da je njezino obavljanje nužno potrebno za zadovoljavanje općih društvenih interesa stanovništva određenog područja i pravna norma koja takvu djelatnost, zbog njezine važnosti izdvaja kao javnu službu, dajući joj time poseban društveni položaj.
10. Prema tome, kako je djelatnost tuženika prema svojoj prirodi takva da je njezino obavljanje nužno potrebno za zadovoljavanje općih društvenih interesa stanovništva određenog područja, s time da i sredstva za svoj rad i poslovanje (među kojima su i plaće zaposlenika), između ostalog, ostvaruje ugovorom s ministarstvom, odnosno drugim tijelima državne vlasti za poslove koji se na osnovi zakona financiraju iz državnog proračuna, tako je pravilno prvostupanjski sud zaključio da tuženik ima sva obilježja javne službe u smislu odredbe članka 2. ZPJS, budući da ista odredba pod javnom službom podrazumijeva sve javne ustanove i druge pravne osobe kojima se sredstva za plaće osiguravaju u državnom proračunu, odnosno da nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije.
11. Nadalje, tijekom prvostupanjskog postupka utvrđeno je da su Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi, i to Sindikat hrvatskih učitelja, Nezavisni sindikat zaposlenih u srednjim školama Hrvatske, Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja, Sindikat zaposlenika u djelatnosti socijalne skrbi Hrvatske, Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, Hrvatski liječnički sindikat, Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara-medicinskih tehničara te Hrvatski sindikat djelatnika u kulturi, zaključili 23. studenog 2006. Sporazum o osnovici za plaće u javnim službama, a kojim Sporazumom su ugovorili da se osnovica za izračun plaće u javnim službama povećava za 6% u 2007., zatim u 2008. te u 2009. i da se navedene obračunske osnovice primjenjuju od 1. siječnja svake godine. Vlada Republike Hrvatske i navedeni sindikati javnih službi zaključili su 13. svibnja 2009. Dodatak Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, a temeljem kojeg Dodatka su se suglasili na zamrzavanje osnovice za izračun plaća iz 2008. u visini od 5.108,84 kn bruto, s time da su u članku III. utvrdili način povrata osnovice, na način da se osnovica za izračun plaće u javnim službama utvrđuje u iznosu od 5.415,37 kuna nakon što službeni pokazatelji Državnog zavoda za statistiku ukažu na poboljšanje stanja, odnosno rast međugodišnjeg realnog tromjesečnog BDP-a za dva tromjesečja uzastopno prosječno dva ili više posto, a to u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. U članku IV. su odredili i način usklađivanja pariteta između prosječne mjesečne bruto plaće početnika s VSS–om u javnim službama (koeficijent 1,25) u odnosu na prosječnu mjesečnu nominalnu bruto plaću u privredi u Republici Hrvatskoj. Vlada Republike Hrvatske te Sindikati javnih službi zaključili su 26. listopada 2011. Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama, s time da te izmjene nisu potpisane po Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, iako su po predstavnicima tog Sindikata parafirane, a kojim Izmjenama je promijenjen članak III. Dodatka te članak IV. koji su se odnosili na način povrata osnovice i način usklađivanja pariteta, a promijenjen je i članak VII. u kojem su kojem utvrđeni odgovarajući uvjeti nužni za ostvarivanje odredbi Dodatka te Izmjena i dopuna, i to na način da se određuje da se, ako realni međugodišnji tromjesečni BDP zabilježi negativan rast u nekom od razdoblja opisanih u članku III. - V. ovih Izmjena i dopuna, uskladba odgađa za onoliko tromjesečja koliko je pad realnog tromjesečnog BDP-a (u odnosu na isto razdoblje prethodne godine) trajao. Arbitraža koja je sastavljena temeljem Sporazuma o arbitraži je 7. prosinca 2011. donijela Arbitražnu odluku kojom je utvrdila sadržaj Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće, a kako je to prethodno opisano. Vlada Republike Hrvatske i Sindikati javnih službi koji su potpisali naprijed spomenute Izmjene i dopune od 26. listopada 2011. donijeli su 28. prosinca 2012. i Vjerodostojno tumačenje Izmjena i dopuna o osnovici za plaće za javne službe, a to u odnosu na članak IV., u svezi članka VII. Dodatka Sporazumu. Pritom su utvrdili da je negativni rast BDP–a prema službenim podacima DZS–a trajao neprestano od četvrtog tromjesečja 2011. pa do zaključno trećeg tromjesečja 2014., tj. 12 tromjesečja uzastopno. Utvrdili su također da je u drugom tromjesečju 2015. zabilježen rast BDP- a od 1,2%, a u trećem tromjesečju 2015. rast BDP–a od 2,8% što daje aritmetičku sredinu od 2,0%, s time da je posljednji podatak za rast BDP–a u trećem tromjesečju od strane DZS–a objavljen 4. prosinca 2015.
12. Neosnovani su prigovori tuženika vezani za ništetnost i nevaljanost Izmjena iz 2011., pa i kasnije iz Arbitražne odluke te konačno Vjerodostojnog tumačenja u cijelosti, kako je to pravilno ocijenio i prvostupanjski sud. Navedene Izmjene nisu doista potpisane od strane jednog od Sindikata koji je potpisao Sporazum o osnovici plaće iz 2006., pa i Dodatak tom Sporazumu iz 2009. (Samostalni sindikat zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske), ali da bi to utjecalo na valjanosti tih Izmjena, odnosno da bi zbog toga bile ništetne, navedeni Sindikat bi trebao biti isključen iz samog pregovaranja za navedene Izmjene, a tuženik u ovom postupku nije dokazao da bi navedeni Sindikat bio isključen iz pregovaranja, već je nedvojbeno da taj Sindikat nije potpisao navedene Izmjene, stoga sud smatra da su Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici za plaće u javnim službama zakonite te pravno valjane. slijedom čega proizvode određene pravne učinke.
13. Odredbom članka 254. stavka 2. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 149/09. i 61/11. – dalje: ZR/09) propisano je da o broju članova i sastavu pregovaračkog odbora sindikati odlučuju sporazumno, dok je odredbom članka 254. stavka 3. ZR/09 propisano da tek ako se sindikati ne sporazume o sastavu pregovaračkog odbora, o istome odlučuje Gospodarsko-socijalno vijeće. Činjenica je da u konkretnom slučaju niti jedan sindikat javnih službi od 2006. nije osporavao sastav pregovaračkih odbora za sklapanje predmetnih sporazuma i dodataka o osnovici, a što znači da su svi sindikati javnih službi sporazumno odlučili o broju članova i sastavu pregovaračkih odbora. Izmjene i dopune unesene su i u članku 51. stavku 4. Temeljnog Kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama od 12. prosinca 2012. (''Narodne novine " broj 141/12. – dalje: TKU), a koji kolektivni ugovor je uredno potpisan, između ostalih, i po navedenom Samostalnom sindikatu zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske, što znači da je i taj Sindikat u cijelosti prihvatio navedene Izmjene i dopune. Stoga su navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu o osnovici plaće postale i dio TKU–a te da su sadržaj u cijelosti prihvatili svi sindikati koji su sudjelovali u kolektivnom pregovaranju, a koji su ga kasnije i potpisali.
14. Mjerodavno materijalno pravo sadržano je u ZPJS. U skladu s odredbom članka 192. Zakona o radu (''Narodne novine'' broj 93/14. – dalje: ZR/14) kolektivnim ugovorom se uređuju prava i obveze stranaka koje su sklopile taj ugovor, a može sadržavati i pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa, pitanja osiguranja te druga pitanja iz radnog odnosa ili u vezi s radnim odnosom, s time da su plaće svakako važan dio radnoga odnosa, te se u članku 51. TKU uređuje i definira plaća zaposlenih u javnim službama. Stoga su Sindikati mogli pregovarati i potpisivati određene anekse, odnosno izmjene i dopune pojedinih kolektivnih ugovora, odnosno sporazuma zaključenih s Vladom RH, koja u ovim slučajevima predstavlja poslodavca i u kojim se odlučivalo i o plaćama, tj. osnovici i dodacima za zaposlene u javnim službama. Izmjene i dopune sklopljene su na rok od pet godina, a kako to proizlazi iz čl. XI. navedenih Izmjena, što znači da bi iste istekle s danom 25. listopada 2016., ali u skladu s odredbom iz članka 199. st. 1. ZR/14 na njih se primjenjuju pravila o produženoj primjeni kolektivnih ugovora, što znači da važe i daljnja tri mjeseca od isteka roka na koji su bile zaključene. Prema tome, rok je važenja navedenih Izmjena istekao s danom 26. siječnja 2017.
15. S obzirom na to da prethodno navedene Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011. predstavljaju kolektivni ugovor sklopljen u skladu s citiranom odredbom iz članka 2. Zakona o osnovici plaće u javnim službama, temeljem kojeg se osnovica plaće u javnim službama određuje kolektivnim ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i sindikata javnih službi, kao i odredbe iz članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 115/10.), a kojim je bila utvrđena primjena Dodatka Sporazumu, kao i svih njegovih Izmjena i dopuna. Pritom je odredbom članka 51. stavka 4. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (''Narodne novine'' broj 115/10.) bilo propisano da ugovorne strane zajednički utvrđuju da su Dodatak Sporazumu od 13. svibnja 2009., kao i sve njegove Izmjene i dopune ili novi Sporazumi koji se na njega nastavljaju ili iz njega proizlaze te Sporazum o dodacima na plaću u obrazovanju i znanosti od 25. studenog 2006., važeći dokumenti koji se primjenjuju na način i u rokovima određenim tim dokumentima. Valja reći da je slično navedenom bilo propisano i u odredbi iz članka 51. stavka 4. TKU. Zbog prethodno navedenog, Izmjene i dopune Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011., a na koje se tužitelj poziva u svezi svog zahtjeva za isplatu razlike plaće, predstavljaju pravno valjani kolektivni ugovor. Sud pritom dodaje da sve navedeno proizlazi i iz činjenice da su Vlada Republike Hrvatske i sindikati javnih službi 28. prosinca 2012. prihvatili Vjerodostojno tumačenje Izmjena Dodatka Sporazumu radi pojašnjenja primjene čl. IV. st. 5., a u svezi čl. VII. stavak 1. Izmjena Dodatka Sporazumu. Stoga su uvjeti za povećanje osnovice temeljem odredbe članka III. citiranih Izmjena Dodatka Sporazumu ispunjeni krajem 2015., s početkom primjene od siječnja 2016., a što proizlazi iz sadržaja već citirane odredbe članka III. Izmjena i dopuna Dodatka Sporazumu od 26. listopada 2011.
16. Prema tome, kako je to prethodno detaljno obrazloženo, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužitelja na ime razlike plaće u bruto iznosu od 2.819,13 eura (21.240,77 kn), zajedno sa zateznim kamatama koje teku na pojedine iznose od sljedećeg dana nakon dana njihovog dospijeća pa do isplate, a koje tužitelju u skladu s odredbom članka 92. stavka 3. ZR/14, u svezi člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. – u daljnjem tekstu: ZOO) također pripadaju.
17. Stoga su neosnovani daljnji žalbeni navodi tuženika u kojima on u bitnom ističe da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te na isto potom pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tome dijelu.
18. Na kraju, neosnovani su i preostali žalbeni navodi tuženika da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju priznao i dosudio trošak sastava podneska od 11. travnja 2022. (kojim se tužitelj očitovao na tuženikov odgovor na tužbu od 8. veljače 2022.) u iznosu od 200,00 eura, te trošak sastava podneska od 22. prosinca 2022. (kojim je tužitelj konačno postavio tužbeni zahtjev) u iznosu od 200,00 eura.
19. Naime, navedeni troškovi bili su potrebni za vođenje ovog postupka, s time da je njihov iznos, zajedno sa zateznim kamatama tekućima na taj iznos od 28. ožujka 2023., kada je predmetna presuda donesena pa do isplate, određen u skladu s odredbama Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22.) u vezi s člankom 151. stavkom 3., člankom 154. stavkom 1. i člankom 155. stavkom 1. ZPP.
20. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredaba članka 368. stavka 1. i 2. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.
21. Tuženik nema pravo na nadoknadu troškova nastalog povodom žalbe jer s istom u cijelosti nije uspio, slijedom čega je primjenom odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 166. stavka 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod točkom II. izreke ove presude.
U Zagrebu 9. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
Robert Jambor
