Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž R-369/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Tomislava Aralice kao predsjednika vijeća, Vlatke Fresl Tomašević kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ilijane Petyo kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Mariji Jukić Jurišić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćniku dr. sc. Denisu Lauc, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o., Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2377/2022-29 od 12. svibnja 2025., u sjednici vijeća 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-2377/2022-29 od 12. svibnja 2025. u točkama I i IV izreke.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.997,60 eura s pripadajućim zateznim kamatama pobliže određenim u prvostupanjskoj odluci (točka I izreke) dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev, za iznos od 600,00 eura sa zatraženim zateznim kamatama (točka II izreke) i u dijelu zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos imovinske štete za razdoblje od 9. studenog 2022. do 11. svibnja 2025. odbijen kao neosnovan (točka III izreke). Nadalje naloženo je tuženom da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.494,80 eura sa pripadajućim zateznim kamatama od 12. svibnja 2025. do isplate (točka IV izreke).

2. Presudu u točki I i IV izreke pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 u daljnjem tekstu: ZPP). Predlaže preinačenje pobijane presude prema navodima žalbe odnosno podredno ukid iste u pobijanom dijelu. Traži trošak žalbenog postupka

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete a koju štetu je tužitelj pretrpio na radu i to novčanu naknadu za povredu prava osobnosti tužitelja na duševno i fizičko zdravlje i naknadu za tuđu pomoć i njegu.

5. U žalbenom stadiju postupka nesporan je radno pravni status tužitelja kod osiguranika tuženika u trenutku nastanka štetnog događaja, da je tužitelj 30. prosinca 2021. doživio povredu na radu dok je obavljao svoje radne zadatke i to prilikom preuzimanja pošiljaka za dostavu kada su ga bočna vrata službenog kombija udarila u desnu šaku i ozlijedila, da je tuženik sa poslodavcem tužitelja imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti broj: 804269850 kojoj je predmet osiguranja: osiguranje javne (opće) odgovornosti prema trećim osobama i radnicima na radu i u svezi s radom koja je vrijedila u trenutku nastanka štetnog događaja.

6. Pošavši od utvrđenja da je do ozljede tužitelja došlo tijekom obavljanja njegovih redovitih poslova kod njegovog poslodavca – osiguranika tuženika, na uobičajen način, da je Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje priznao tužiteljevu ozljedu ozljedom na radu i to ovjerom tiskanice prijave o ozljedi na radu, sukladno čl. 129. st. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" broj: 80/13, 137/13 i 98/19), da iz provedenog postupka sud nije mogao utvrditi da bi predmetna šteta nastala zbog više sile, namjere ili krajnje nepažnje radnika (tužitelja) ili treće osobe na koje poslodavac nije mogao utjecati niti njihove posljedice mogao izbjeći unatoč provedenoj zaštiti na radu, da je neosnovan prigovor tuženika o postojanju razloga za isključenje iz pokrića u smislu odredbe čl. 4. st. 1. točke Uvjeta za osiguranje od izvan ugovorne odgovornosti s obzirom da, u konkretnom slučaju štetni događaj nije uzrokovan uporabom vozila trećoj osobi sud prvog stupnja utvrdio je, pozivom na odredbe čl. 111. st. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR) i čl. 25. st. 1. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj: 71/14, 118/14, 154/14, 94/18, 96/18 - dalje: ZZR) te čl. 964. i čl. 965. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 u daljnjem tekstu: ZOO) da postoji objektivna odgovornost osiguranika tuženika za štetu koju je u predmetnom štetnom događaju pretrpio tužitelj kao i da ne postoje okolnosti za oslobođenje od njegove odgovornosti.

7. Obzirom na utvrđenja utemeljena posebno na podacima iz nalaza i mišljenja liječnika vještaka prof. dr. sc. Augustu Mijiću i to da je tužitelj u štetnom događaju zadobio unutarzglobni prijelom 2. kosti zapešća desne šake bez pomaka zbog čega mu je narušeno tjelesno i duševno zdravlje, te da je uslijed tog povređivanja kod tužitelja došlo do umanjenja životne aktivnosti u omjeru od 2%, da je zbog zadobivenih ozljeda i tijekom liječenja trpio fizičke bolove jakog intenziteta oko tri dana, srednjeg intenziteta oko sedam dana i manjeg intenziteta još oko trideset dana dok su zaostali manji bolovi trajnog karaktera ubrojeni u pojačane napore, da je nadalje trpio tzv. primarni strah jakog intenziteta kratkotrajno u trenutku ozljeđivanja a u nastavku liječenja tzv. sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja) jakog intenziteta tri dana, srednjeg intenziteta sedam dana i manjeg intenziteta deset dana kao i da mu je tuđa pomoć i njega bila potreba n trajanju od trideset dana po četiri sata dnevno, nakon čega trideset dana po dva sata dnevno za održavanje osobne higijene, nabavku i pripremu hrane i drugih svakodnevnih sud prvog stupnja djelomično je prihvatio, a djelomično odbio zahtjev tužitelja imajući u vidu sve okolnosti predmetnog ozljeđivanja te je utvrdio pravičnu novčanu naknadu koja mu u smislu odredbe čl. 1100. st. 2. ZOO zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 2.400 eura i naknadu za tuđu pomoć i njegu od 597,60 eura te mu dosudio ukupni iznos od 2.997,60 eura dok je u preostalom dijelu zahtjev, kao neosnovan, odbio.

8. Suprotno žalbenim razlozima, sud prvog stupnja sastavio je presudu u skladu s odredbama Zakona o parničnom postupku. Za svoju odluku dao je jasne i razumljive razloge koji imaju podlogu u izvedenim dokazima. Pobijana presuda ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu u proturječnosti s izrekom presude. Ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati pa se nije ostvario žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. tč. 11. ZPP, na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

9. Sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti koje su bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene (članak 8. ZPP) valjano utvrdio činjenično stanje, koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, time da u svojoj žalbi tuženik navodi neodlučne činjenice prema kojima bi činjenično stanje ostalo pogrešno ili nepotpuno utvrđeno, a svode se zapravo na ocjenu provedenih dokaza odnosno predmetne pravne situacije od strane žalitelja. Prema tome ne postoji niti žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 355. ZPP-a).

10. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi za isključenje iz pokrića u smislu odredbe čl. 4. st. 1. toč. 7. i 14 Uvjeta osiguranja. To iz razloga što, suprotno mišljenju žalitelja, utužena šteta koju je tužitelj pretrpio iz predmetnog štetnog događaja nije nastala uporabom motornog vozila u pogonu već prilikom istovarivanja paketa iz teretnog prostora dostavnog vozila koje je bilo zaustavljeno. Naime, iz iskaza tužitelja, kojem tuženik nije prigovarao, proizlazi da je tužitelj nakon što je parkirao dostavno vozilo iz vozila izašao kroz prednja vrata, došao do teretnog prostora koji ima poseban ulaz sa suvozačeve strane (i odostraga) te otvorio klizna bočna vrata koja se nalaze s desne strane vozila, nakon toga uzeo paket radi dostave s obje ruke koji je bio dimenzije cca 30x20 cm i težine 2 kg nakon čega su se klizna vrata odvojila (iako su trebala biti fiksirana) i udarila ga u desnu šaku. Dakle postupanje u kojem je tužitelj vozilo zaustavio, isto parkirao te iz vozila izašao, došao do skladišnog prostora, otvorio klizna vrata skladišnog prostora, započeo s obavljanjem poslova istovara na način da je uzeo paket za dostavu ne može se podvesti pod dio procesa korištenja motornog vozila u pokretu (kao npr. kod otvaranje vozačkih vrata radi izlaska iz vozila neposredno nakon parkiranja istog koja radnja predstavlja, iako vozilo nije u pokretu, dio korištenja motornog vozila u svrhu kojeg je namijenjeno jer bez otvaranja vrata nije moguće izaći) već upravo da je do ozljeđivanja tužitelja došlo tijekom obavljanja njegovih redovitih poslova dostave kod osiguranika tuženika.

11. Isto tako neosnovano tuženik prigovara visini dosuđene pravične novčane naknade kao previsokoj.

12. Naime sud prvog stupnja vodio je računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, straha i duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti kao i, suprotno žalbenim navodima, o cilju kojem služi naknada te da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom. Pri tome je sud imao u vidu karakter i težinu ozljeda, trajanje i intenzitet fizičkih bolova i straha i smanjenje životnih aktivnosti (2%), dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja, te Okvirne orijentacijske kriterije donesene na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. i za svoja utvrđenja dao valjane razloge koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja a koji žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju.

13. Slijedom navedenog žalbu tuženika valjalo je kao neosnovanu odbiti i u dosuđujućem dijelu potvrditi pobijanu presudu.

14. I odluka o troškovima postupka pravilna je kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP-a) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP-a) troškova koji su odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 112/12, 103/14, 118/14, 107/15, 57/22 i 126/22 u daljnjem tekstu Tarife). Kako i po prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu (od 4.778,03 eura) i po končano postavljenom zahtjevu (od 3.597,60 eura), sukladno Tbr. 7/1 Tarife, tužitelju pripada pravo na trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku po punoj poduzetoj radnji u postupku u visini od 100 bodova te kako se omjer uspjeha u sporu, u smislu odredbe čl. 154. st. 2. ZPP određuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, žalbeni navodi vezani za zahtjev tuženika za naknadu troškova u odnosu na povučeni dio zahtjeva ukazuju se neodlučnima.

15. Osim toga na žalbene navode tuženika valja reći da iako je tužitelj podneskom od 26. srpnja 2024. snizio tužbeni zahtjev, što se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe pa se naknada troška za povučeni dio cijeni kroz primjenu čl. 158. ZPP, u konkretnom slučaju, konačnu odluku o parničnim troškovima valjalo je donijeti imajući u vidu Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s pripadajućim Protokolima jer su isti sastavni dio pravno poretka Republike Hrvatske. Čl. 6. st. 1. Konvencije omogućava strankama slobodan pristup sudu, dakle isključena su bilo kakva ograničenja koja bi se ticala tog prava, a čl. 1. uz Konvenciju štiti vlasništvo stranke. Prilikom odlučivanja o parničnom trošku u odštetnoj parnici potrebno je uzeti u obzir i kriterije Konvencije i Protokola s ciljem da se postigne poštena ravnoteža između suprotstavljenih imovinskih interesa stranaka, a sve to vezano uz utvrđeni uspjeh stranaka u parnici. U tom smislu potrebno je naći primjerenu ravnotežu vodeći računa o tome da je tužitelj pretrpio štetu za koju je odgovoran tuženik i da je tužitelj dokazao pravnu osnovu odštetnog zahtjeva prema tuženiku. Tužitelj je zatražio pravičnu novčanu naknadu štete pa ukoliko bi oštećenik bio u strahu postaviti takav zahtjev prema svom subjektivnom osjećaju bojeći se da mu isti ne bi bio uvažen i da bi u tom slučaju protivnoj strani morao platiti troškove, tada bi tu situaciju morali cijeniti kao povredu čl. 6. st. 1. Konvencije, čiji mjerodavni dio glasi: «Radi utvrđivanja svojih prava i obveza građanske naravi ... svatko ima pravo da .... sud pravično ... i u razumnom roku ispita njegov slučaj.» Navedeno je relevantno jer je tužitelj mijenjao visinu tužbenog zahtjeva ne zato što nije dokazao odgovornost tuženika za nastalu štetu, već je samo usklađivao visinu sukladno stručnom mišljenju vještaka pa bi dosuda troška za povučeni dio obezvrijedila njegov uspjeh u odštetnoj parnici. Uzimajući u obzir navedeno u primjeni Konvencije i Protokola, a u vezi s pravnim stajalištem izraženim u presudi Europskog suda za ljudska prava u predmetu Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10) i Čolić protiv Hrvatske, mišljenje je ovog suda da bi dosljedna primjena samo čl. 158. ZPP u ovoj odštetnoj parnici dovela do povrede zaštićenog prava na pristup sudu jer bi podmirenjem troškova parničnog postupka tuženiku isto neopravdano bilo ograničeno, kao i prava na zaštitu vlasništva zaštićenog čl. 1. Protokola br. 1 (potraživanje koje je dovoljno utvrđeno da se može smatrati «imovinom», tj. dosuđen iznos naknade štete). Stoga tuženik, prema ocjeni ovog suda, nema pravo na naknadu parničnog troška za povučeni dio tužbe u smislu čl. 158. ZPP-a.

16. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu.

U Zagrebu 9. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Tomislav Aralica