Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-1254/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Iris Gović Penić, predsjednice vijeća, Sanje Joka Umićević, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Ines Kovačević, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LL, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jeleni Kadum, odvjetnici u Poreču, protiv tuženika DL, [adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], vlasnika obrta za građevinarstvo „[obrt]“, zastupanog po punomoćniku Bojanu Zustoviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Bojan Zustović, Marina Matanović i Zoran Sloković iz Pazina, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj P-652/2024-10 od 2. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 9. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja LL kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Labinu, poslovni broj P- 652/2024-10 od 2. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja LL za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 461,27 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„I/ Nalaže se tuženiku AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vl. obrta za građevinarstvo „[obrt]“ da tužitelju LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] isplati iznos od 3.981,68 EUR sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana 09.02.2023. godine pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana.

II/ Nalaže se AL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], vl. obrta za građevinarstvo „[obrt]“ da tužitelju LL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] naknadi parnični trošak sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od pravomoćnosti presude pa do isplate, sve u roku od 15 (petnaest) dana."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 750,00 eura, (sedamstopedeset) sve u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti ove presude, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka kao neosnovan.“

2. Protiv točke I. i točke II. prvostupanjske presude, tj. protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Naime, tužitelj ističe kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da on (tužitelj) ne može tražiti utuženi novčani iznos od tuženika jer je tužitelj bio u poslovnom odnosu sa ML, a ne tuženikom. Međutim, tužitelj ističe da je on bio u poslovnom odnosu sa tuženikom, a tuženika je zastupao ML kao njegov punomoćnik, tj. ML je dogovorio posao s tužiteljem, ali u ime i za račun tuženika. Nadalje, tužitelj ističe kako mu je prezentirano da se utuženi novčani iznos, tj. kazna koja je izrečena tuženiku, mora platiti kako ne bi došlo do trajnog zatvaranja gradilišta. Tužitelj ističe kako u predmetnom slučaju nije riječ o stjecanju bez osnove, kako je to zaključio prvostupanjski sud. Naime, tužitelj smatra da je u konkretnom slučaju došlo do personalne subrogacije, tj. tužitelj je platio kaznu koju je tuženik morao platiti te je tim činom ta tražbina prešla na tužitelja. Naposljetku, tužitelj smatra kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka zato jer nije prihvatio njegov dokazni prijedlog saslušanja svjedoka EL i CL, a nije niti obrazložio zašto ne prihvaća taj dokazni prijedlog. Slijedom svega navedenog, tužitelj predlaže da drugostupanjski sud usvoji njegovu žalbu i donese odluku u predmetnom postupku. Potražuje trošak žalbenog postupka, i to: trošak sastava žalbe u iznosu od 300,00 EUR + PDV, tj. 375,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 86,27 EUR, sveukupno 461,27 EUR.

3. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja. Tuženik ističe kako je u dokaznom postupku utvrđeno da između tužitelja i ML postoji usmeni sporazum da će tužitelju ML vratiti utuženi iznos ili će mu odraditi radove u vrijednosti utuženog iznosa, međutim, takav sporazum, bilo pisani ili usmeni, ne postoji između tužitelja i tuženika. Nadalje, tuženik ističe da u konkretnom predmetu nije riječ o personalnoj subrogaciji, tj. da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 90. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, a koji članak uređuje personalnu subrogaciju. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 3.981,68 EUR, zajedno sa zateznom kamatom, koji iznos predstavlja novčanu kaznu koja je izrečena tuženiku radi neprijavljenog rada državljanina treće zemlje, koju kaznu je platio tužitelj umjesto tuženika. Dakle, tužitelj regresno potražuje od tuženika povrat novčanog iznosa kojeg je on (tužitelj) platio umjesto tuženika.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:

53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), a na što ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nadalje, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a jer nije provedeno saslušanje svjedoka EL i CL, kako je to predložio tužitelj na pripremnom ročištu, održanom dana 1. listopada 2024. (list 10-12 spisa).

7.1. Naime, navedene osobe su predloženi kao svjedoci na okolnost da je između tužitelja i tuženika postojao sporazum kojim je utvrđeno da će tuženik vratiti tužitelju novčani iznos koji predstavlja kaznu koja je izrečena tuženiku, a koju je tužitelj platio umjesto tuženika.

7.2. Na poseban upit uređujućeg suca, punomoćnik tužitelja je rekao da ne zna je li navedeni svjedoci uopće imaju neka saznanja o sporazumu između tužitelja i tuženika, nakon čega je sud odbio dokazni prijedlog za saslušanje navedenih svjedoka (list 11 spisa).

7.3. Dakle, tužitelj je naveo da nema saznanja o tome raspolažu li predloženi svjedoci saznanjima o odlučnim činjenicama, zbog čega je prvostupanjski sud pravilno odlučio da takav dokazni prijedlog nije svrsishodan za izvođenje. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno odbio takav dokazni prijedlog, budući da tužitelj nije učinio vjerojatnim da predloženi svjedoci uopće imaju saznanja o odlučnim činjenicama, a parnični postupak se mora provesti bez nepotrebnog odugovlačenja, sukladno čl. 10 st. 1. ZPP-a.

7.4. Slijedom svega navedenog, neizvođenjem tih dokaza nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, tj. tužitelju nije uskraćena mogućnost raspravljanja pred sudom, već tužitelj nije učinio vjerojatnim da bi predloženi dokazi bili nužni i potrebni za potpuno utvrđivanje činjeničnog stanja u predmetnom postupku.

8. U provedenom dokaznom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je tuženik, kao vlasnik građevinskog obrta „[obrt]“, obavljao građevinske radove na kući u vlasništvu tužitelja

- da je tužitelj ovlastio ML da pronađe izvođača građevinskih radova na kući tužitelja te je gosp. ML dogovorio obavljanje radova sa tuženikom, a da direktni dogovor između tuženika i tužitelja o obavljanju građevinskih radova nije postojao

- da je, dana 7. veljače 2023., Državni inspektorat, proveo inspekcijski nadzor poslovanja građevinskog obrta tuženika

- da je inspekcijski nadzor obavljen na gradilištu kuće tužitelja, a gdje je utvrđeno da za tuženika radi CL, strani državljanin, i to bez valjane dozvole za boravak i rad

- da je Državni inspektorat, zbog neprijavljenog rada stranog radnika, donio rješenje kojim je privremeno zabranio tuženiku, tj. građevinskom obrtu „[obrt]“, obavljanje djelatnosti na gradilištu kuće tužitelja, i to u trajanju od 30 dana

- da je istim rješenjem određeno kako se mjera privremene zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti, već će se navedena mjera ukinuti, ako tuženik, u roku od 3 dana, uplati novčani iznos od 3.981,68 EUR u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske

- da je tužitelj o obavljenom inspekcijom nadzoru i o izrečenim mjerama obaviješten od strane ML, a ne tuženika

- da je ML sugerirao tužitelju da plati novčani iznos od 3.981,68 EUR, kako bi se moglo odmah nastaviti sa građevinskim radovima na kući tužitelja

- da je tužitelj potom platio novčani iznos

- da je tužitelj imao usmeni dogovor sa ML da njemu

(tužitelju) gosp. ML vrati taj novac

- da tužitelj, prilikom plaćanja tog novčanog iznosa, nije pregovarao sa tuženikom, već sa ML

9. Nije sporno da je nad tuženikom, tj. građevinskim obrtom u vlasništvu tuženika, proveden inspekcijski nadzor prilikom obavljanja građevinskih radova na kući u vlasništvu tužitelja, kako to proizlazi iz zapisnika Državnog inspektorata, Područnog ureda Rijeka, [broj], [broj], od 7. veljače 2023. (list 26-33 spisa). Tom prilikom je utvrđeno da je građevinske radove obavljao i CL, državljanin treće zemlje, koji nije imao ishodovanu dozvolu za boravak i rad. Zbog navedenog propusta tuženika, Državni inspektorat mu je odredio mjeru privremene zabrane obavljanja djelatnosti na gradilištu kuće tužitelja, i to u trajanju od 30 dana. Međutim, također je određeno da se mjera privremene zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti ukoliko tuženik uplati iznos od 3.981,68 EUR te dokaz o uplati dostavi inspektoru rada.

10. Nadalje, nije ni sporno da je iznos od 3.981,68 EUR platio tužitelj, a ne tuženik, kako bi se mogli odmah nastaviti građevinski radovi na kući tužitelja. Također nije sporno niti da je tužitelja o obavljenom inspekcijskom nadzoru i izrečenim mjerama obavijestio ML, a ne tuženik, te da je ML sugerirao tužitelju da plati navedeni novčani iznos.

11. Tužitelj u žalbenom postupku ističe kako je ML bio punomoćnik tuženika te da je zastupao tuženika pred tužiteljem, poduzimajući radnje u ime i za račun tuženika.

11.1. Uzevši u obzir iskaze tuženika, tužitelja i ML, ne može se zaključiti da je gosp. ML bio punomoćnik tuženika. Upravo suprotno, tužitelj je taj koji je ovlastio ML da ugovori izvođača radova, tj. tuženika na njegovoj kući te da nadzire gradilište u njegovo ime. Dakle, iz navedenih iskaza se može zaključiti da je gosp. ML djelovao u ime i za račun tužitelja, a ne tuženika.

12. Nadalje, tužitelj ističe kako mu je prezentirano da će se gradilište trajno zatvoriti ako se ne plati iznos od 3.981,68 EUR, a da tuženik nema dovoljno novaca, radi čega je mislio da se taj novčani iznos mora platiti kako bi se nastavilo sa radovima.

12.1. Međutim, u stvarnosti je tuženiku izrečena mjera zabrane obavljanja djelatnosti u trajanju od 30 dana, dakle, ne bi došlo do trajnog zatvaranja gradilišta.

12.2. U provedenom dokaznom postupku tužitelj je iskazao da mu je ML, a ne tuženik, prezentirao da će doći do trajnog zatvaranja gradilišta ako se sporni novčani iznos ne plati u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske.

12.3. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, takvo postupanje predstavlja radnju treće osobe kojom je tužitelj doveden u zabludu da se sporni novčani iznos mora platiti kako ne bi došlo do trajnog zatvaranja gradilišta. Međutim, sve što je ML rekao tužitelju u pogledu plaćanja kazne se ne može tumačiti na način kao da mu je to rekao i tuženik, budući da, kao što je već rečeno, gosp. ML nije osoba koja je zastupala tuženika, već je bio angažiran da poduzima radnje u korist tužitelja.

13. Naposljetku, sporna je primjena materijalnog prava, tj. je li se na predmetnu situaciju primjenjuju zakonske odredbe koje se odnose na subrogaciju ili na stjecanje bez osnove.

14. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, 145/2023, 155/2023, dalje u tekstu: ZOO) u člancima 90. i 91. uređuje dvije vrste subrogacije: ugovornu i zakonsku subrogaciju.

14.1. Člankom 90. st. 1. ZOO-a propisano je da u slučaju ispunjenja tuđe obveze svaki ispunitelj može ugovoriti s vjerovnikom prije ispunjenja ili pri ispunjenju, da ispunjena tražbina prijeđe na njega sa svima ili samo s nekim sporednim pravima (ugovorna subrogacija).

14.2. U konkretnom slučaju, sporni novčani iznos je predstavljao obvezu tuženika, koju obvezu je tuženik morao izvršiti u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske, i to u svrhu da se mjera privremene zabrane obavljanja djelatnosti neće izvršiti ako tuženik plati taj iznos. Dakle, tuženiku je izrečena zabrana obavljanja djelatnosti u trajanju od 30 dana, a te zabrane se mogao osloboditi plaćanjem iznosa od 3.981,68 EUR. U navedenim okolnostima, tuženik je dužnik fakultativne obveze (čl. 38. ZOO), a Republika Hrvatska je vjerovnik.

14.3. Kako bi se mogao primijeniti čl. 90. st. 1. ZOO-a, tužitelj je, prije ili pri ispunjenja, morao ugovoriti s Republikom Hrvatskom, da ispunjena tražbina prijeđe na njega (tužitelja), što se nije dogodilo u konkretnom slučaju.

14.4. Međutim, članak 91. ZOO-a propisuje da kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima (zakonska subrogacija).

14.5. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, može se zaključiti da je tužitelj imao određeni interes da ispuni obvezu tuženika. Naime, privremena zabrana obavljanja djelatnosti tuženika utječe i na tužitelja, budući da je time praktički zabranjeno tuženiku da obavlja građevinske radove na kući tužitelja, i to u trajanju od 30 dana. Dakle, tužitelj je imao interes da se nastave radovi na kući, međutim, takav interes je interes ekonomske naravi, a ekonomski interes nije nužno i pravni interes. Naime, tužitelj nije učinio vjerojatnim da je plaćanjem tog iznosa štitio svoje subjektivno pravo, tj. nije učinio vjerojatnim da bi zastojem radova došlo do određene štete na kući te da je novčani iznos plaćen da bi se takva šteta izbjegla. Tek u takvim okolnostima bi se moglo ocijeniti da je tužitelj imao pravni interes da ispuni obvezu tuženika. Dapače, iz samog iskaza tužitelja proizlazi da mu nije bilo važno da se kuća završi u nekom roku, budući da u vrijeme radova tužitelj nije imao dogovore oko prodaje kuće. Slijedom navedenog, ne može se zaključiti da je tužitelj imao pravni interes da plati kaznu koja je izrečena tuženiku, odnosno da plati novčani iznos za nastavak radova na njegovoj kući koji su privremeno obustavljeni na rok od 30 dana, radi čega se ne može primijeniti odredba čl. 91. ZOO-a

14.6. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja zaključuje da se, u konkretnom slučaju, ne mogu primijeniti zakonske odredbe koje uređuju pravni institut subrogacije, bilo ugovorne, bilo zakonske.

15. Prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je na konkretni slučaj primijenio odredbu čl. 1112. ZOO-a. Naime, navedenom odredbom je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta.

15.1. Iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da je tužitelj bio svjestan da sporni novčani iznos predstavlja obvezu tuženika, a ne njegovu obvezu. Dakle, tužitelj je znao da ispunjava tuđu obvezu, a ne svoju obvezu.

15.2. Nadalje, tužitelj nije zadržao pravo na povrat u odnosu na tuženika. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi kako je tužitelj sklopio usmeni sporazum sa ML da će ML vratiti tužitelju sporni novčani iznos. Međutim, još jednom se ponavlja da ML nije punomoćnik tuženika niti je postupao u ime i za račun tuženika te takav sporazum ne znači da je tužitelj zadržao pravo na povrat u odnosu na tuženika. Drugim riječima, usmenim sporazumom sa ML, tužitelj nije zadržao pravo na povrat od tuženika.

15.3. Nadalje, tužitelj nije platio sporni novčani iznos da bi izbjegao prisilu. Naime, iz utvrđenog činjeničnog stanja se ne može zaključiti da je tužitelja netko prisilio da plati sporni novčani iznos. ML je sugerirao tužitelju da plati taj iznos, ali to nije učinio na način da je tužitelj „prisiljen“ platiti taj iznos, već su tužitelj i ML sporazumno dogovorili da će tužitelj platiti taj iznos kako bi se nastavili radovi na kući tužitelja. Dakle, plaćanje spornog iznosa je posljedica sporazuma i slobodnog izbora tužitelja, a nije rezultat izbjegavanja prisile. Okolnost da je ML rekao kako će se gradilište trajno zatvoriti ako se novčani iznos ne plati ne predstavlja izvršenu prisilu na tužitelja, već eventualno zabludu o okolnostima slučaja, radi čega takva okolnost nije od utjecaja na primjenu čl. 1112. ZOO-a.

15.4. Naposljetku, isplata spornog novčanog iznosa nije zavisila od ispunjenja nekog uvjeta, tj. navedeni dug nije bio podložan odgodi ili nekoj drugoj uvjetnosti, odnosno isplata duga nije bila vezana uz prethodno ispunjenje određenih uvjeta.

16. Slijedom svega navedenoga, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je tužitelj platio tuđi dug te da nema pravo tražiti povrat plaćenoga, sukladno čl. 1112. ZOO-a. Stoga je prvostupanjski sud pravilno odbio tužbeni zahtjev i odlučio kao u točki I. prvostupanjske presude.

17. Nadalje, s obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, odluka o trošku, sadržana u točki II. prvostupanjske presude, donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP.

18. Dakle, valjalo je, primjenom čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

19. Sukladno čl. 166. st. 1. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspio. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 9. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

mr. sc. Iris Gović Penić