Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž R-1911/2022-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sanji Joka Umićević, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ČZ, [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske - Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-196/2019 od 24. ožujka 2022., dana 8. prosinca 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo financija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-196/2019 od 24. ožujka 2022. u točki I. izreke (odluka o glavnoj stvari).

II. Odbijaju se žalba tužitelja ČZ i žalba tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo financija kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pr-196/2019 od 24. ožujka 2022. u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka).

III. Odbija se zahtjev tuženice Republike Hrvatske – Ministarstvo financija za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Nalaže se tuženiku Republika Hrvatska, Ministarstvo financija, OIB: 52634238587, da tužitelju ČZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 1.478,17 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 585,81 kn od 16.03. 2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 208,38 kn od 16.04. 2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 186,07 kn od 16.05. 2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 243,82 kn od 16.06. 2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak,

- 254,09 kn od 16.12. 2014. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena te da plati trošak parničnog postupka zajedno s zakonskim zateznim kamatama prema navedenoj stopi koja teče od presuđenja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

II. Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.“

2. Protiv točke II. prvostupanjske presude (odluke o trošku postupka) žalbu podnosi tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj ističe kako je, u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, uspio u cijelosti u sporu. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da ima pravo na troškove parničnog postupka, posebice troška financijskog vještačenja. Tužitelj smatra da nije neosnovano prouzročio parnični postupak, pogotovo kada se uzme u obzir da tuženica nije priznala niti isplatila nesporni dio tužbenog zahtjeva, tj. nije ga izričito učinila nespornim. Dakle, tužitelj smatra da mu trošak parničnog postupka pripada u cijelosti. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu na način da mu se dosudi zatraženi parnični trošak, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i predmet u tome dijelu vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja. Ne potražuje trošak žalbenog postupka.

3. Protiv prvostupanjske presude u cijelosti žalbu podnosi tuženica, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženica posebice ističe kako je počinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 14. Zakona o parničnom postupku, budući da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz čl. 186a. st. 5. Zakona o parničnom postupku. Naime, nije sporno da je tužitelj podnio zahtjev za mirno rješenje spora, a koji zahtjev je tuženica smatrala osnovanim u iznosu od 1.444,58 kn te je dopisom predložila sklapanje nagodbe kojom bi se tuženica obvezala isplatiti tužitelju taj iznos. Tužitelj se nije očitovao na taj dopis, već je pokrenuo predmetni postupak, navodeći da je odbijen sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Tuženica smatra da je takvo postupanje protivno procesnim odredbama, budući da je prihvaćen tužiteljev zahtjev za mirno rješenje spora, radi čega nije bilo uvjeta za pokretanje parničnog postupka te je tužbu trebalo odbaciti. Nadalje, tuženica ističe kako je tužitelj podneskom od 13. studenoga 2020. postavio tužbeni zahtjev na iznos od 14.865,08 kn dok je podneskom od 19. siječnja 2022. smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 1.478,17 kn. Tuženica se protivila tom djelomičnom povlačenju tužbe, a radi čega je trebalo meritorno odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. Nadalje, čak i da nije bio potreban pristanak tuženice za djelomično povlačenje tužbe, tuženica ima pravo na trošak u odnosu na povučeni dio tužbe. U odnosu na dio koji je tužitelju dosuđen u ovom postupku, tuženica ističe kako je taj dio zapravo priznat tuženiku u mirnom postupku, radi čega tuženica nije dala povod za ovaj parnični postupak. Slijedom svega navedenog, tuženica smatra da ima pravo na naknadu troška postupka. Tuženica predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u smislu žalbenih navoda, podredno predlaže ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovni postupak sudu prvog stupnja. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 165,90 EUR/1.250,00 kn.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

4.1. Žalba tuženice je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja, uređen podneskom od 19. siječnja 2022. godine (list 356 spisa), na isplatu iznosa od 196,19 EUR/1.478,17 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose, a koji iznos predstavlja naknadu plaće za prekovremeni rad tužitelja u razdoblju od veljače 2014. do studenog 2014.

6. Ispitivanjem prvostupanjske presude i postupka koji je prethodio njenom donošenju prvostupanjske presude nisu utvrđene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, dalje u tekstu: ZPP), a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Budući da tuženica posebice upire na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč 14. ZPP-a, u vezi se odredbom čl. 186a. ZPP-a, valja posebice obrazložiti zašto ta povreda nije počinjena.

7.1. Naime, čl. 186a. st. 1. ZPP-a propisano je da osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna se je prije podnošenja tužbe obratiti sa zahtjevom za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu koje je stvarno i mjesno nadležno za zastupanje na sudu pred kojim namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, osim u slučajevima u kojima je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe. Zahtjev za mirno rješenje spora mora sadržavati sve ono što mora sadržavati tužba. Nadalje, stavkom 5. istog članka je propisano da ako zahtjev iz stavka 1. ne bude prihvaćen ili o njemu ne bude odlučeno u roku od tri mjeseca od njegova podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu. Naposljetku, stavkom 6. je propisano da će sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesenu prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, odnosno prije isteka roka iz stavka 5. ovoga članka.

7.2. Iz stanja spisa proizlazi kako je tužitelj, dana 20. prosinca 2018. godine, uputio Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, zahtjev za mirno rješenje spora (list 5-7 spisa). U tom zahtjevu ističe kako mu nije u cijelosti plaćen prekovremeni rad u razdoblju od 19. prosinca 2013. pa do dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da se sklopi nagodba kojom bi se podnositelju zahtjeva, tj. tužitelju isplatio bruto iznos od 50.000,00 kn, zajedno sa troškom zastupanja u mirnom postupku.

7.3. Općinsko državno odvjetništvo u Splitu je, dopisom od 11. veljače 2019. godine (list 8-11 spisa), odgovorilo na zahtjev tuženika. Nadležno državno odvjetništvo ističe kako je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju ostvario 24 sata prekovremenog rada, koji sati mu nisu priznati i isplaćeni kroz naknadu plaće, te predlaže sklapanje nagodbe u bruto iznosu od 1.444,58 kn. Naposljetku, tužitelj je pozvan da izvijesti državno odvjetništvo je li suglasan sa sklapanjem nagodbe.

7.4. Tužitelj potom, dana 21. veljače 2019., nakon što je zaprimio dopis nadležnog državnog odvjetništva, pokreće ovaj parnični postupak.

7.5. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud drugog stupnja ocjenjuje da je tužitelj pokrenuo parnični postupak nakon donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora, što je u skladu sa čl. 186a. st. 6. ZPP-a. Valja istaknuti da djelomično priznanje zahtjeva za mirno rješenje spora ne znači da tužitelj ne može pokrenuti parnični postupak. Naime, tuženica je priznala da je tužitelj ostvario određeni broj sati prekovremenog rada i ponudila mu je sklapanje nagodbe za bruto iznos od 1.444,58 kn, međutim, tužitelj očigledno nije bio zadovoljan takvim odgovorom tuženice te je pokrenuo predmetni parnični postupak, smatrajući da je odradio veći broj prekovremenih sati te da mu pripada pravo na veći iznos od ponuđenog, a što proizlazi iz njegovog zahtjeva za mirno rješenje spora u kojem je potraživao bruto iznos od 50.000,00 kn.

7.6. Činjenica da je tužitelj u postupku naposljetku uspio sa neznatno većim iznosom od onoga kojeg mu je ponudila tužiteljica ne može se tumačiti na način da nije ispunjena procesna pretpostavka iz čl. 186a. st. 6. ZPP-a, već eventualno može imati značaja u odnosu na trošak postupka, ako bi se tumačilo da tuženica nije dala povod za tužbu u odnosu na iznos koji je tužitelju ponuđen u postupku za mirno rješenje spora.

7.7. Dakle, tužitelj je pokrenuo predmetni postupak nakon donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora. Budući da tužitelj s takvom odlukom nije bio zadovoljan, tužitelj je pokrenuo parnični postupak. Slijedom navedenog, ispunjena je procesna pretpostavka iz čl. 186a. st. 6. ZPP-a, radi čega nema uvjeta za odbacivanje tužbe u ovom predmetu te su žalbeni navodi tuženice u tome pogledu neosnovani.

8. Nadalje, tuženica ističe kako je tužitelj prvotno potraživao, na ime ostvarenog prekovremenog rada, bruto iznos od 1.972,94 EUR/14.865,08 kn, a kako je to uređeno podneskom od 13. studenog 2020. (list 307-308 spisa), sukladno rezultatima financijskog vještačenja iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo ABC od 14. studenog 2019. (list 204-236 spisa).

8.1. Nakon dopune nalaza i mišljenja vještaka ABC od 9. travnja 2021. (list 321- 326 spisa), odnosno od 21. prosinca 2021. (list 352-354 spisa), tužitelj je podneskom od 19. siječnja 2022. (list 356 spisa), uredio svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 196,19 EUR/1.478,17 kn.

8.2. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj smanjio svoj tužbeni zahtjev za iznos od 1.776,75 EUR/13.386,91 kn (razlika prvotno utuženog iznosa od 1.972,94 EUR/14.865,08 kn i kasnije utuženog iznosa od 196,19 EUR/1.478,17 kn).

8.3. Na ročištu održanom dana 20. siječnja 2022. (list 357-358 spisa) tuženica se protivila djelomičnom povlačenju tužbe.

8.4. S obzirom na djelomično povlačenje tužbe i protivljenje tuženice tome povlačenju, osnovano tuženica ističe da je prvostupanjski sud trebao meritorno odlučiti o prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu. Međutim, tuženica radi otklanjanja tih nedostataka nije predložila donošenje dopunske presude u smislu čl. 339. st. 1. ZPP. Time je zapravo došlo do procesne situacije da se tužba smatra povučenom za iznos od 1.776,75 EUR/13.386,91 kn, sukladno čl. 339. st. 2. ZPP.

8.5. Slijedom navedenog, nisu osnovani žalbeni navodi tuženice da joj pripada trošak u odnosu na iznos od 1.776,75 EUR/13.386,91 kn. Drugim riječima, kako tuženica nije tražila donošenje dopunske presude, ona ne može pravnim lijekom isticati da joj pripada trošak u odnosu na taj dio.

9. U tijeku prvostupanjskog postupka je utvrđeno da je tužitelj zaposlen na radnom mjestu carinika III. vrste u Ministarstvu financija, Carinska uprava, Područni carinski ured Split, Granični carinski ured Vinjani Donji.

10. Nadalje, utvrđeno je kako je tužitelj, u utuženom razdoblju, ostvario 24 sati prekovremenog rada koje mu tuženica nije priznala kroz isplatu naknade plaće za prekovremeni rad.

11. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je ocijenio da je zahtjev tužitelja osnovan u iznosu od 196,19 EUR/1.478,17 kn, zajedno sa zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose.

12. Na tako utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo.

13. Naime, tužitelj je državni službenik te mu pripada naknada plaće za prekovremeni rad, sukladno odredbama tada važećeg Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („Narodne novine“ broj: 104/2013, 104/2013, 150/2013, 153/2013, dalje u tekstu: KU).

13.1. Sukladno članku 44. stavku 1. KU-a propisano je da će se osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se za svaki sat rada, i to: za rad noću 40%, za prekovremeni rad 50%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom, neradnim danom utvrđenim zakonom i na Uskrs 150%, za rad u drugoj smjeni ukoliko službenik ili namještenik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni 10%, za dvokratni rad s prekidom dužim od 90 minuta 10%, za rad u turnusu 5%.

13.2. Sukladno čl. 44. st. 9. KU-a propisano je da prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, smatra se svaki sat rada duži od 8 sati dnevno, kao i svaki sat rada subotom ili nedjeljom, dok je čl. 44. st. 10. KU-a propisano da prekovremenim radom, kad je rad službenika i namještenika organiziran u smjenama (2 prve - 2 druge - 2 treće - 2 dana slobodna) ili u turnusu, smatra se svaki sat rada duži od redovne smjene ili turnusa te svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati.

13.3. Sukladno čl. 44. st. 12. KU-a propisano je da redovni mjesečni fond radnih sati su sati koje službenici i namještenici trebaju raditi u tekućem mjesecu, a dobije se na način da se broj radnih dana u tekućem mjesecu pomnoži s 8 sati.

14. Uzevši u obzir sve navedene odredbe i utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je tužitelj, u utuženom razdoblju, ostvario 24 sati prekovremenog rada koje mu tuženica nije priznala kroz isplatu naknade plaće za prekovremeni rad, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

15. Valja istaknuti da parnične stranke u svojim žalbama niti ne osporavaju primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari. Naime, tuženica osporava postojanje procesne pretpostavke iz čl. 186a. st. 5. ZPP-a te upire da prvostupanjski sud nije odlučio o povučenom tužbenom zahtjevu i trošku povodom povučenog zahtjeva, a takve navode je sud drugog stupnja otklonio kao neosnovane. Dakle, nije sporno da je tužitelj ostvario 24 sata prekovremenog rada koje mu tuženica nije priznala, da mu pripada pravo na naknadu plaće za prekovremeni rad te nije sporan ni matematički izračun naknade koja pripada tužitelju u iznosu od 196,19 EUR/1.478,17 kn, a kako je to izračunao vještak ABC.

16. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki I. izreke (odluka o glavnoj stvari). Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke drugostupanjske presude.

17. Međutim, u žalbenom postupku je sporna odluka o troškovima postupka, sadržana u točki II. izreke prvostupanjske presude.

18. Budući da je uspio u cijelosti u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj smatra da je, primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, valjalo usvojiti njegov zahtjev za naknadu parničnog troška, tj. naložiti tuženici da tužitelju nadoknadi troškove postupka.

19. S druge strane, tuženica upire kako je, u odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora, priznala da je tužitelj ostvario 24 sata prekovremenog rada te mu je ponudila bruto iznos od 1.444,58 kn. Nadalje, tuženica je u odgovoru na tužbu učinila nespornim da je tužitelj odradio 24 sata prekovremenog rada i da je isključivo sporan tužbeni zahtjev koji prelazi iznos od 1.444,58 kn. Kako je u ovome postupku utvrđeno da je tužitelj ostvario 24 sata prekovremenog rada za koje mu pripada naknada od 1.478,17 kn, tuženica smatra da nije dala povod za tužbu i da je priznala zahtjev tužitelja u pretežitom iznosu u mirnom postupku i u odgovoru na tužbu. Slijedom navedenog, tuženica smatra da je, primjenom čl. 157. ZPP-a, valjalo usvojiti njezin zahtjev za naknadu parničnog troška, tj. naložiti tužitelju da tuženici nadoknadi troškove postupka.

20. Prvostupanjski sud je odlučio da svaka strana snosi svoj trošak, primjenom čl. 154. st. 4. ZPP-a, a s takvom se ocjenom slaže i ovaj sud prvog stupnja.

21. Naime, osnovano tuženica ističe da je u dokaznom postupku utvrđeno kako je tužitelj ostvario 24 sati prekovremenog rada, kako je to isticala tuženica u odgovoru na zahtjev za mirno rješenje spora i odgovoru na tužbu. Nadalje, iznos od 1.444,58 kn, kojeg je tuženica učinila nespornim, je uistinu neznatno manji od iznosa sa kojim je tužitelj uspio u ovom postupku (1.478,17 kn).

22. S druge strane, tužitelj svojim procesnim držanjem nije pristao na sklapanje nagodbe u iznosu od 1.444,58 kn, već je inicirao pokretanje parničnog postupka u kojem je utvrđeno da mu pripada iznos neznatno veći od iznosa kojeg mu je ponudila tuženica. Međutim, valja istaknuti kako je tužitelj, tek u provedenom dokaznom postupku, nakon što je tuženica dostavila svu relevantnu dokumentaciju i nakon što je provedeno financijsko vještačenje, mogao uvidjeti da je njegovo potraživanje osnovano u iznosu gotovo identičnom sa iznosom kojeg mu je ponudila tuženica.

23. Također valja i istaknuti kako bi, primjenom čl. 157. ZPP-a, tužitelj morao platiti tuženici troškove koji iznosom prelaze njegov osnovani zahtjev. Stoga bi mehanička primjena čl. 157. ZPP-a predstavljala ograničenje tužiteljevog prava na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva, a takvo stajalište je zauzeo i Europski sud za ljudska prava u svojoj odluci ABC protiv [adresa] (presuda od 18. srpnja 2013, zahtjev br. 28963/10).

24. Naime, legitimni cilj odredbe čl. 157. ZPP-a ne bi bio razmjeran ograničenju prava tužitelja na pristup sudu i prava na mirno uživanje vlasništva. Naime, premda je tužitelj postavio tužbeni zahtjev u iznosu koji je neznatno veći od onog kojeg mu je ponudila tuženica, tuženica ipak nije pravilno obračunavala prekovremeni rad tužitelja, a nije ni pokušala isplatiti nesporni iznos tužitelju u tijeku postupka. Slijedom navedenog, ne bi bilo primjereno primjenjivati mehanički odredbu čl. 157. ZPP-a i naložiti tužitelju da nadoknadi tuženici troškove postupka, a koji troškovi bi prelazili iznos koji je tužitelju dosuđen. Nadalje, uzevši u obzir broj svih parničnih radnji i vrijednost predmeta spora, ne proizlazi da je država kao tuženica, koju je zastupalo državno odvjetništvo, a ne odvjetnik, u posebnim okolnostima ovog predmeta imala ikakve nerazumno visoke troškove postupka.

25. Dakle, ovaj sud ocjenjuje da u konkretnom predmetu ne bi trebalo primijeniti čl. 157. ZPP-a, već odredbu čl. 154. st. 4. ZPP-a te odrediti da svaka stranka snosi svoj trošak, kako je to ocijenio i prvostupanjski sud.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane te, primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP, potvrditi prvostupanjsku presudu u točki II. izreke (odluka o troškovima postupka). Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke drugostupanjske presude.

27. Sukladno čl. 166. st. 1.. ZPP, odlučeno je i o zahtjevu tuženice za naknadu troška nastalog povodom njezine žalbe. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troška žalbenog postupka, budući da sa žalbom nije uspjela. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III. izreke drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 8. prosinca 2025.

Sutkinja:

Sanja Joka Umićević