Poslovni broj: Usž-4456/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Berlengi Fellner, predsjednice vijeća, Mirjane Čačić i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja 1.) Centra za restrukturiranje i prodaju iz Zagreba, Ivana Lučića 6 i 2.) Sunčani Hvar d.d. iz Hvara, Ive Miličića 3, kojeg zastupaju opunomoćenici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Madirazza & partneri iz Zagreba, Masarykova 21, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstvo pravosuđa), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1.) Županijsko državno odvjetništvo u Splitu, Gundulićeva 29 a, 2.) Ministarstva financija, Sektora za naknadu oduzete imovine, Zagreb, Ivana Lučića 6, 3.) CZ, 4.) CZP, 5.) OZP, 6.) OZ, 7.) SZ, 8.) VZ i 9.) LZ, od 3.) do 9.) zastupani po Ivani Špehar, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Špehar i Gavranić d.o.o. iz Zagreba, Šenoina 19, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi zainteresiranih osoba 3.) do 9.) protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2450/2024 od 28. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-2450/2024 od 28. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev zainteresiranih osoba 3.) do 9.) za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.

III. Nalaže se zainteresiranim osobama 3.) do 9.) naknaditi tužitelju 2.) trošak sastava odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 € (slovima: tisućupetstošezdesetdva eura i pedeset centi) u roku od 15 dana od dana primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda u točki I. izreke poništena je točka 2. izreke rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/14-01/104, URBROJ: 514-04-02-14-02 od 2. travnja 2014., dok je točkom II. izreke poništeno prvostupanjsko upravno rješenje Ureda državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostave Hvar, KLASA: UP/I-944-18/97-01/314, URBROJ: 2181-05/01-02- 22 od 22. srpnja 2002. (pogrešno stoji 22. svibnja 2002.) te je predmet vraćen tom tijelu na ponovni postupak.

2. Navedenom poništenom točkom 2. izreke rješenja tuženika odbijene su žalbe Grada Hvara, zainteresirane osobe 1.) te tužitelja 2.) izjavljene protiv prvostupanjskog upravnog rješenja od 22. srpnja 2002. kojim je prednicima zainteresiranih osoba 3.) do 9.) dana u vlasništvo, svakome u 1/3 dijela, čest. zgr. [katastarska čestica], površine 262 m[2] s pripadajućim zemljištem označenim kao čest. zem. [katastarska čestica], površine 393 m[2] , upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], a koje nekretnine u naravi predstavljaju stari dio hotela „Dalmacija“ u Hvaru te je kao obveznik povrata određen Grad Hvar.

3. Zainteresirane osobe 3.) do 9.) u pravodobno izjavljenoj žalbi osporavaju prvostupanjsku presudu u cijelosti iz svih zakonom propisanih žalbenih razloga. U bitnome citiraju dijelove obrazloženja osporene presude i zaključuju kako se navedena presuda temelji na stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH) izraženom u odluci, poslovni broj: U-zpz-10/2019 od 25. rujna 2024. koja je donesena u povodu izjavljenog izvanrednog pravnog lijeka od strane zainteresirane osobe 1.). Ističu kako su protiv citirane odluke VSRH podnijele ustavnu tužbu, a da im izvanredni pravni lijek u povodu kojeg je donesena navedena odluka nikad nije dostavljen na odgovor kao protivnoj strani. Prigovaraju da se u odluci VSRH kao i osporenoj presudi uopće ne uzima u obzir pravomoćna izreka rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju (dalje: HFP) od 28. veljače 1994. iz koje proizlazi da kod pretvorbe i privatizacije prednika tužitelja 2.) prilikom rezervacije dionica za predmetne oduzete nekretnine nisu dostavljeni dostatni dokazi prava raspolaganja i korištenja, a što je ključno za donošenje pravilne i zakonite odluke u konkretnom slučaju. Osim toga, ističu da se VSRH u svojoj odluci poziva i na Zakon o udruženom radu koji uopće nije bio mjerodavan propis tijekom predmetnog postupka. Smatraju da je stajalište izraženo u citiranoj odluci VSRH posljedica arbitrarnog postupanja i zaključivanja te nezakonitog selektiranja relevantnih činjenica. S obzirom da pravni sustav Republike Hrvatske ne počiva na presedanskom sustavu, ističu da su sve odluke na koje se poziva VSRH nezakonite i neustavne jer sud mora suditi na temelju pravnih propisa. Smatraju da uloga VSRH nije da arbitrarno proširuje značenje i doseg primjene pojedine zakonske odredbe, već da ju primijeni onako kako ona glasi. S druge strane, prvostupanjski sud je u osporenoj presudi selektivno prihvatio stajalište izraženo u predmetnoj odluci VSRH. Nadalje prigovaraju kako ni VSRH ni prvostupanjski sud u obzir ne uzimaju rješenje HFP-a od 25. listopada 2002. kojim je poništeno rješenje HFP-a od 30. siječnja 2002. Ističu da je i danas na snazi rješenje HFP-a od 30. siječnja 2002. kojim je ukinuta rezervacija dionica u konkretnom slučaju, a da su sve odluke ranije donesene u predmetnom postupku zakonite i pravilno obrazložene, dok VSRH svojim arbitrarnim tumačenjem i proširivanjem smisla zakonskih odredbi stvara pravnu konfuziju, pritom ne uzimajući uopće u obzir navedeno rješenje HFP-a o ukidanju rezervacija dionica. Ističu da prvostupanjski sud u osporenoj presudi preuzima navedeno manjkavo stajalište VSRH te iznosi stajalište da rješenje o ukidanju rezervacija dionica nije od utjecaja u konkretnom slučaju, dok istovremeno kontradiktorno zaključuje da temeljni kapital tužitelja 2.) nije smanjen. Navode da je u konkretnom slučaju i Hrvatski fond za privatizaciju kao ovlašteno tijelo sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća utvrdio da tužitelj 2.) nije dokazao da je imao pravo raspolagati i koristiti predmetnu oduzetu nekretninu. Stoga zaključuju da takva nekretnina ne može ući u temeljni kapital poduzeća te zahtijevaju da im se ona vrati naturalno, a ne žele naknadu u obliku dionica. Osim toga, ističu da je prvostupanjski sud odbio njihov dokazni prijedlog saslušanja CZ na okolnost da predmetna nekretnina nikad nije niti bila privredni, odnosno gospodarski objekt, već je građena isključivo kao obiteljska kuća te samim time nije niti mogla biti predmet oduzimanja. Navode da okolnost što je naknadno zaključkom odbačen njihov prijedlog za obnovu postupka privatizacije tužitelja 2.) iz procesnog razloga, ne dovodi do zaključka da pravno egzistira rješenje HFP-a iz 1994. o rezervaciji dionica budući da je ono pravomoćno poništeno, a kako pogrešno zaključuju VSRH te prvostupanjski sud u osporenoj presudi. Predlažu usvojiti žalbu i preinačiti osporenu presudu te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova upravnog spora, podredno usvojiti žalbu, poništiti osporenu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje uz naknadu troškova žalbenog dijela upravnog spora.

4. Tužitelj 2.) u odgovoru na žalbu zainteresiranih osoba ističe da VSRH nije meritorno riješio predmetni zahtjev, stoga podnesena ustavna tužba na koju upućuju zainteresirane osobe nema utjecaj u konkretnom slučaju te se pritom poziva na odluke Ustavnog suda RH u istovrsnim predmetima. Navodi da je rješenjem HFP-a iz 1994. godine o pretvorbi društvenog poduzeća njegovog prednika u društveni kapital unesena i predmetna oduzeta nekretnina i to ne uvjetno kao što neosnovano nastoje prikazati zainteresirane osobe u svojoj žalbi. Naime, sukladno dokumentaciji u spisu proizlazi da je njegov prednik na predmetnoj nekretnini dodjelom kao osnovnim sredstvom stekao pravo korištenja i upravljanja te je imao mogućnost stvarnopravnog raspolaganja njome. Osim toga, navodi da zainteresirane osobe neosnovano u žalbi ističu da se VSRH u svojoj odluci nije pozvao na rješenje HFP-a od 30. siječnja 2002. budući da upravo suprotno proizlazi iz predmetne odluke. Također je i prvostupanjski sud u osporenoj presudi, suprotno navodima zainteresiranih osoba, pravilno protumačio doseg navedenog rješenja HFP-a od 30. siječnja 2002. S obzirom da je prijedlog zainteresiranih osoba za obnovu postupka privatizacije tužitelja 2.) pravomoćno odbačen kao nepravodoban, a budući da i takva odluka proizvodi pravni učinak, ističe da je nemoguće daljnje dovođenje u pitanje pravne valjanosti pretvorbe i vlasništva nad predmetnom nekretninom. Zaključno navodi da je sud pravilno odbio predloženi dokaz saslušanja svjedoka jer je u konkretnom slučaju irelevantna pravna priroda nekretnine u vrijeme oduzimanja budući da je unesena u društveni kapital poduzeća te se ne vraća naturalno prijašnjem vlasniku. Predlaže odbiti žalbu i potražuje naknadu troška za sastav odgovora na žalbu uvećano za trošak PDV-a u ukupnom iznosu od 31.250,00 €.

5. Tuženik, tužitelj 1.) i preostale zainteresirane osobe, iako uredno pozvani, nisu dostavili odgovor na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Ocjenjujući zakonitost prvostupanjske presude u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, te ne nalazi povredu pravila sudskog postupka. Ovo stoga jer se osporena presuda temelji na pravno relevantnim činjenicama te je njeno obrazloženje sastavljeno sukladno odredbi članka 119. stavak 5. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24., dalje: ZUS).

8. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda donesenom u izvršenju rješenja VSRH, poslovni broj: U-zpz-10/2019-19 od 25. rujna 2024. ocijenjeno je nepravilnim stajalište upravnih tijela prema kojem je prednicima zainteresiranih osoba 3.) do 9.) usvojen zahtjev za naturalni povrat oduzete nekretnine, oznake čest. zgr. [katastarska čestica], površine 262 m[2] s pripadajućim zemljištem označenim kao čest. zem. [katastarska čestica], površine 393 m[2] , upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] primjenom odredbe članka 40. stavak 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 92/99., 39/99., 42/99., 43/00., 131/00., 27/01., 34/01., 65/01., 118/01., 80/02., 81/02. i 98/19., dalje: Zakon o naknadi).

9. Naime, prema stajalištu izraženom u citiranom rješenju VSRH utvrđeno je kako je u upravnom postupku i upravnom sporu koji je prethodio donošenju citirane odluke VSRH povrijeđena odredba članka 53. Zakona o naknadi. Ovo stoga jer je izveden pogrešan zaključak utemeljen na rješenju HFP-a od 30. siječnja 2002. kojim je ukinuta rezervacija dionica u vrijednosti predmetnih nekretnina koje rješenje prema ocjeni VSRH-a nema nikakav pravni učinak na vlasničkopravne odnose u pogledu predmetne nekretnine, a sudovi propuštaju navesti jasne razloge, činjenice za zaključak prema kojem je predmetna oduzeta nekretnina izuzeta iz procijenjene vrijednosti društvenog kapitala prednika tužitelja 2.), a da pritom nisu dani jasni i određeni razlozi za takvu odluku. Naime, prednici zainteresiranih osoba 3.) do 9.) nisu uspjeli poništiti postupak privatizacije prednika tužitelja 2.) budući da je postupak obnove vođen radi poništenja postupka privatizacije tužitelja 2.) okončan odbacivanjem zahtjeva, a o čemu se vodio i upravni spor koji je okončan pravomoćnom odlukom, poslovni broj: Us-5176/2006 od 23. rujna 2009. Stoga VSRH u citiranoj odluci zaključuje da iz spisa predmeta proizlazi da predmetna oduzeta nekretnina koja predstavlja poslovni prostor u kojem je prednik tužitelja 2.) obavljao djelatnost, ujedno predstavlja imovinu koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća (prema rješenju HFP od 28. veljače 1994.) unesena u društveni kapital odnosno vlasništvo tužitelja 2.) unatoč tome što nije raspolagao aktom o dodjeli prava upravljanja, korištenja i raspolaganja.

10. S obzirom da se osporena presuda prvostupanjskog suda temelji na stajalištu izraženom u citiranom rješenju VSRH, a koju okolnost potvrđuju i žalitelji svojim navodima, to ovaj Sud osporenu presudu ocjenjuje pravilnom i zakonitom.

11. Naime, iz spisa predmeta proizlazi da je predmetna nekretnina Ukazom Predsjedništva Prezidijuma Sabora NR Hrvatske U.br. 17. od 28. travnja 1948. nacionalizirana kao privatno privredno poduzeće te je rješenjem HFP-a, broj: 01-02/92- 06/183 od 28. veljače 1994. procijenjena u društveni kapital prednika tužitelja 2.). Nadalje, postupak obnove postupka privatizacije prednika tužitelja 2.) pravomoćno je okončan presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us-5176/2006 od 23. rujna 2009. kojom je odbijena tužba prednika zainteresiranih osoba 3.) do 9.) izjavljena protiv zaključka HFP-a kojim je odbačen kao nepravodoban njihov prijedlog za obnovu postupka pretvorbe prednika tužitelja 2.) koji je okončan rješenjem HFP-a od 28. veljače 1994.

12. Stoga je u konkretnom slučaju i po ocjeni ovog Suda, u postupku koji je prethodio donošenju citirane odluke VSRH povrijeđena odredba članka 53. stavak 1. Zakona o naknadi prema kojoj se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina.

13. Imajući u vidu naprijed navedeno, prigovori žalitelja kojima osporavaju citiranu odluku VSRH nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga jer se radi o odluci donesenoj u postupku pokrenutom u povodu izjavljenog izvanrednog pravnog lijeka koja se ne može osporavati u okviru predmetnog upravnog spora. Osim toga, na drugačiju odluku ne utječe ni okolnost što su protiv navedene odluke VSRH podnijeli ustavnu tužbu. Naime, postupak pokrenut pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske nije razlog za prekid upravnog spora kakvog u vidu ima odredba članka 105. stavak 1. i 2. ZUS-a.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je osnovano odbio predloženi dokaz saslušanja svjedoka CZ na okolnost da predmetna oduzeta nekretnina niti ne predstavlja privredni objekt, već da se radi o obiteljskoj kući. Ovo iz razloga jer je predmetna nekretnina kod pretvorbe prednika tužitelja 2.) procijenjena u vrijednosti njegovog društvenog kapitala, a koji postupak prednici zainteresiranih osoba, ovdje žalitelja, nisu s uspjehom osporili budući da je njihov prijedlog za obnovu predmetnog postupka pravomoćno odbačen kao nepravodoban. Stoga u konkretnom slučaju, nije pravno relevantno utvrđivati činjenicu da li oduzeta nekretnina predstavlja privredni objekt ili se radi o obiteljskoj kući, odnosno ima li mjesta naturalnom povratu oduzete nekretnine iz navedenog razloga. Osim toga, pravilno prvostupanjski sud upućuje i na pravomoćno rješenje, broj: 9790-III-2-1948 od 25. lipnja 1948. kojim je odbijena žalba prednika zainteresiranih osoba izjavljena protiv odluke o nacionalizaciji predmetne nekretnine, a u kojoj žalbi je isticana ista okolnost koju predlažu utvrditi i saslušanjem predmetnog svjedoka. U tom kontekstu, ovaj Sud upućuje i na odredbu članka 49. stavak 4. ZUS-a prema kojoj sud nije vezan dokaznim prijedlozima stranaka. 15. Kako zainteresirane osobe 3.) do 9.) niti svojim ostalim žalbenim navodima u kojima iznose svoje tumačenje činjenica utvrđenih tijekom postupka nisu dovele u pitanje zakonitost i pravilnost osporene presude, to nema osnove za usvajanje žalbe.

16. Imajući u vidu uspjeh žalbenog dijela upravnog spora, to je trebalo odbiti zahtjev zainteresiranih osoba 3.) do 9.) za naknadu troškova sastava žalbe temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, dok je tužitelju 2.) temeljem iste zakonske odredbe trebalo priznati zahtjev za naknadu troška odgovora na žalbu u iznosu od 1.562,50 € sukladno Tbr. 27., Tbr. 46. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj: 138/23. i 107/25., dalje: Tarifa). Naime, prema odredbi članka 144. stavak 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra se neprocjenjivom, stoga se i iznos odgovora na žalbu određuje kao neprocjenjiva vrijednost.

17. Stoga je trebalo odlučiti temeljem odredbe članka 135. stavak 1. te odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a kao u izreci presude.

U Zagrebu, 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ana Berlengi Fellner