Poslovni broj: Usž-4268/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Mirjane Čačić, predsjednice vijeća, Ane Berlengi Fellner i Marine Kosović Marković, članica vijeća te više sudske savjetnice-specijalistice Ivane Mamić Vuković, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AK, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, Put Skalica 35, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka iz Zagreba, Ulica Metela Ožegovića 16, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1793/2025-5 od 21. kolovoza 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, Us l- 1793/2025-5 od 21. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe.
Obrazloženje
1. Rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba tužitelja pozivom na odredbu članka 46. stavka 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj: 36/24. - dalje: ZUS).
2. Tužitelj žalbom pobija navedeno rješenje prvostupanjskog suda zbog svih žalbenih razloga kao i zbog povrede prava na pravično suđenje zajamčenog odredbom članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj: 18/97., 6/99., 8/99., 14/02. i 1/06. - dalje: Konvencija) te zbog povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčenog člankom 1. Protokola br. 1. Konvencije. U bitnom smatra da je pogrešan stav prvostupanjskog suda da bi Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) predstavljala lex specialis u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09. i 110/21. - dalje: ZUP) koje se odnose na rokove za donošenje i dostavu stranci rješenja u upravnom postupku. Iako je Opća uredba o zaštiti podataka navodno izravno primjenjiva, ističe da je potrebno donijeti provedbene propise za njenu primjenu. Tako je u konkretnom slučaju donesen Zakon o provedbi opće uredbe o zaštiti podataka koji ne sadrži odredbe o tzv. šutnji uprave, niti rokovima za donošenje rješenja u upravnom postupku pokrenutom po zahtjevu stranke za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Smatra da se u tom pogledu primjenjuju odredbe ZUP-a. Ističe kako Opća uredba o zaštiti podataka, iako sadrži odredbu da ispitanik ima pravo na učinkovit pravni lijek ako nadzorno tijelo ne odluči o njegovoj pritužbi u roku od 3 mjeseca te ga ne izvijesti o napretku ili ishodu podnesene pritužbe, ne propisuje kakav bi to bio pravni lijek, kojem tijelu bi se podnosio i u kojoj formi. Zaključuje kako iz navedenih razloga predmetna Uredba nije izravno primjenjiva, već je radi njezine primjene donesen Zakon o provedbi koji ne sadrži odredbe o pravnom lijeku niti rokovima za donošenje i dostavu rješenja stranci. Ističe da odluka ovog Suda na koju se poziva prvostupanjski sud u osporenom rješenju nije dostavljena tužitelju. Upućuje na sudsku praksu prvostupanjskog suda te ovog Suda u kojoj je zauzeto pravno stajalište da je 60 dana rok za donošenje i dostavu rješenja stranci u takvim predmetima. Smatra da je imao legitimno očekivanje da je rok za donošenje i dostavu rješenja u konkretnom slučaju 60 dana. Ističe da je moguće izmijeniti pravno shvaćanje vezano za predmetni rok, međutim u tom slučaju potrebno je proći šest mjeseci kako bi se stranke upoznale s tom promjenom, a u tom periodu treba primjenjivati oba roka. Smatra da je sud time što je odbacio njegovu tužbu ujedno povrijedio njegovo pravo vlasništva jer trošak spora, uključujući i trošak sudske pristojbe, mora podmiriti iz svoje imovine, a što za njega predstavlja prekomjeran i nesrazmjeran financijski teret. Predlaže poništiti osporeno rješenje, otkloniti nedostatke i riješiti upravnu stvar te obvezati tuženika na snošenje troškova upravnog spora sukladno postavljenom zahtjevu, sve uvećano za trošak žalbe.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući osporavano rješenje u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1. ZUS-a, Sud žalbene razloge ocjenjuje neosnovanim.
5. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj podnio tužbu prvostupanjskom sudu zbog propuštanja tuženika da donese pojedinačnu odluku u roku propisanom odredbom članka 101. stavak 2. ZUP-a. U tužbi navodi da je 5. svibnja 2025. preporučeno poštom podnio tuženiku zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Tužitelj je zatim 15. srpnja 2025. prvostupanjskom sudu podnio tužbu radi šutnje uprave. Navedene pravno odlučne činjenice u ovoj pravnoj stvari nisu sporne.
6. Prvostupanjski sud je osporenim rješenjem tužbu odbacio, pozivom na odredbu članka 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a, navodeći da je ista prijevremena uz obrazloženje da se u konkretnom slučaju kao lex specialis primjenjuje odredba članka 78. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka prema kojoj je rok za odlučivanje o predmetnom zahtjevu tri mjeseca, a koji rok u trenutku podnošenja tužbe prvostupanjskom sudu još nije protekao.
7. Odredbom članka 78. stavak 2. Opće uredbe o zaštiti podataka propisano je da ne dovodeći u pitanje nijedan drugi upravni ili izvansudski pravni lijek svaki ispitanik ima pravo na učinkoviti pravni lijek ako nadzorno tijelo nadležno na temelju članaka 55. i 56. ne riješi pritužbu ili ne izvijesti ispitanika u roku od tri mjeseca o napretku ili ishodu pritužbe podnesene na temelju članka 77.
8. S obzirom na citiranu odredbu Uredbe te da iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi da je tužitelj tužbu radi šutnje uprave prvostupanjskom sudu podnio prije isteka roka propisanog tom odredbom, to je tužba pravilno odbačena. Naime, nisu ispunjene pretpostavke za vođenje upravnog spora, budući da je tužba podnesena prije isteka roka u kojem tuženik mora odlučiti o zahtjevu tužitelja.
9. Pri tome neosnovano tužitelj upućuje na primjenu roka za donošenje rješenja propisanog odredbom članka 101. ZUP-a i sudsku praksu u tom smislu. Ovo iz razloga jer je navedenom odredbom Uredbe Europske unije, koja je lex specialis u ovoj pravnoj stvari, propisan duži rok za odlučivanje o zahtjevu, a o čemu tužitelj prilikom podnošenja tužbe nije vodio računa te je stoga njegova tužba pravilno ocijenjena kao prijevremena.
10. Kako tužitelj ni ostalim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporenog rješenja prvostupanjskog suda, to nema osnove za usvajanje žalbe.
11. Stoga je trebalo, temeljem odredbe članka 135. stavak 1. u vezi s odredbom članka 128. stavak 4. ZUS-a, odbiti žalbu tužitelja (točka I. izreke rješenja) kao i njegov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe, na temelju odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a jer sa istom nije uspio (točka II. izreke).
U Zagrebu, 4. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Mirjana Čačić
