Poslovni broj: Usž-4129/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek, članica vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja KČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Andrea Bakić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu „Mijoč i partneri“ d.o.o., Split, Velebitska 75, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi naknade troškova upravnog postupka, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1591/2024-11 od 17. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-1591/2024-11 od 17. srpnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu točkom I. izreke poništeno je rješenje tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-415-05/23-01/40, urbroj: 513-04-24-3 od 25. travnja 2024. Točkom II. izreke poništava se rješenje Carinske uprave, Područnog carinskog ureda Split, klasa: UP/I-415-02/21-69, urbroj: 513-02-8005/58- 23-8 od 2. ožujka 2023. Točkom III. izreke nalaže se Carinskoj upravi, Područnom carinskom uredu Split, u roku 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke, nadoknaditi stranci, tužitelju troškove carinsko-upravnog postupka u iznosu od 248,86 eura. Točkom IV. dužan je tuženik, u roku od 15 dana od dana primitka pravomoćne odluke, nadoknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 5.000,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se odbija njegov zahtjev za naknadu troška u preostalom dijelu za iznos od 1.375,00 eura s kamatama.

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH broj: U-III/374/2008 od 27. listopada 2010. Ističe kako su upravni sudovi do donošenja predmetne presude Vrhovnog suda poslovni broj: U-zpz- 44/2016 od 14. srpnja 2021. suprotno odlučivali u istovjetnim činjeničnim i pravnim situacijama i prema istim odredbama Zakona o općem upravnom postupku. Navodi da prilikom promjene pravnih stajališta i sudske prakse nije došlo i do promjene zakonskih odredbi kojima se uređuje pitanje redovitih troškova postupka, u koje bi bili uključeni i drugi troškove koje stranke plaćaju po posebnim propisima. Poziva se na prethodnu sudsku praksu u vezi troškova upravnog postupka u predmetima poslovnih brojeva:

Usž-1350/2017-2, Usž-98/16-2, Usž-766/15-2 i Usž-462/17-2 donesenih prije navedene presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. srpnja 2021. Ističe odluku u predmetu Usž-1350/2017-2 od 22. studenoga 2017. u kojoj se da je posebnim propisima, Zakonom o odvjetništvu i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika određena obveza stranke da naknadi trošak u svezi s obavljenim radom odvjetnika sukladno Tarifi koju utvrđuje i donosi Komora. Navodi da je stav zakonodavca da zaštitu prava stranaka prvenstveno provodi upravno tijelo iz razloga što si ne može svako priuštiti skupe odvjetničke troškove te je riječ o dispoziciji stranaka. Smatra da je u predmetnom postupku carinsko tijelo utvrdilo da ne postoji obveza u odnosu na tužitelja, što je sve utvrđeno po službenoj dužnosti te stoga postupanje odvjetnika nije bilo odlučno. Ističe pogrešnim pozivanje suda na presudu u predmetu De Haes i Gijsels protiv Belgije obzirom da tužitelj nije upoznat s pravnim propisima u Kraljevini Belgiji odnosno da li stranke imaju isti položaj zaštite u upravnim postupcima i kako se isti konkretno provode u praksi, kao što je to slučaj u Republici Hrvatskoj. Međutim, predmetna stajališta viših sudova ništa ne govore o (ne)procjenjivosti predmeta niti o obvezi u pogledu naknade troška porezno-upravnog postupka, ali ni o retroaktivnoj primjeni ističe da u okolnostima, nepromijenjenih zakonskih odredbi Zakona o općem upravnom postupku kao i nedorečenih odredbi Tarife, niti tuženik nije mogao jednostavno i brzo postupati samo na temelju obrazloženja presude od 29. rujna 2022. jer je do tada sve iste zahtjeve zakonito odbijao. Nadalje, u odnosu na točku IV. izreke presude tuženik smatra da je sud neosnovano priznao troškove u odnosu na obrazloženi podnesak od 26. kolovoza 2024. koji nije bio dostavljen tuženiku na znanje o ocjeni svrsishodnosti. Također, tuženik osporava troškove za dva održana ročišta čije provođenje smatra nepotrebnim te smatra da su ročišta sazvana iz razloga da se poveća trošak tuženiku, a sve s obzirom na ocjenu složenosti spora. Zaključuje da je o činjeničnom stanju sud izveo pogrešan zaključak da novu sudsku praksu u vidu jedne presude treba primijeniti suprotno načelu pravne sigurnosti, javnog povjerenja u sudstvo i vladavinu prava čime bi tužitelju omogućio pravo iznad onoga što je drugima bilo uskraćeno temeljem istih i nepromijenjenih zakonskih odredbi te smatra da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je pogrešno utvrdio što predstavlja osnovicu za odvjetničke troškove. Predlaže da Sud poništi osporenu prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i presudom riješi predmetnu stvar.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu ističe da je u tijeku upravnog postupka angažirao opunomoćenika radi nužne pravne pomoći i kvalificiranog znanja, što troškove zastupanja čini opravdanim s obzirom da su prijeko potrebni radi zaštite njegovih prava i interesa, a postupak je iniciran od strane javnopravnog tijela, odnosno bez krivnje tužitelja. Navodi da je sukladno odredbama Zakona o općem upravnom postupku predviđena mogućnost angažiranja odvjetnika za zastupanje u postupku što predstavlja dispoziciju stranke, koja slijedom toga ima pravo angažirati odvjetnika radi pružanja stručne pomoći. Ističe da se tuženik u žalbi poziva na sudsku praksu koja nije primjenjiva u konkretnom slučaju jer se ne radi o istovrsnoj situaciji te odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Vezano za osporen trošak tužitelj ističe da je podneskom od 26. kolovoza 2024. u spis predmeta dostavio dokumentaciju koja je od značaja za donošenje prvostupanjske odluke te je predmetnom podneskom tužitelj proširio tužbeni zahtjev stoga se radi o nužno provedenoj radnji u ovom sporu. Smatra neosnovanim navod tuženika da održavanje ročišta nije bilo potrebno obzirom da sud određuje ročišta u sudskim sporovima, na koja je tužitelj uredno pristupio, a što je mogao učiniti i tuženik te iznijeti bilo kakve daljnje činjenice i eventualna protivljenja. Predlaže da Sud odbije žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrdi prvostupanjsku presudu. Potražuje trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući osporenu presudu sukladno članku 134. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 36/24.) u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud utvrđuje da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Uvidom u spis predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je osporenim rješenjem tuženika od 25. travnja 2024. odbijena žalba izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja od 2. ožujka 2023. Navedenim rješenjem odbijen je zahtjev Andee Bakić, odvjetnice iz Splita od 7. veljače 2023. za naknadom odvjetničkih troškova u predmetu obračuna i naplate poreznog duga od tužitelja u kojem navodi da je rješenjem Područnog carinskog ureda Split, klasa: UP/I-415-02/21-17/69, urbroj:

513-02-8005/58-23-6 od 30. siječnja 2023. obustavljen postupak obračuna i naplate carinskog duga te od Područnog carinskog ureda zahtijeva naknadu odvjetničkih troškova iskazanu prema odvjetničkoj tarifi u ukupnom iznosu od 228,86 eura.

7. Prvostupanjsko porezno tijelo je, a što je prihvatio i tuženik, odbacilo zahtjev odvjetnice Andree Bakić za naknadu troškova upravnog postupka pozivajući se na članak 161. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj: 47/09. i 110/21.) iz koje odredbe proizlazi da u redovite troškove koje snosi javnopravno tijelom ne ulaze troškovi koji predstavljaju nagradu za rad odvjetnika te stoga stranka nema pravo na troškove zastupanja po opunomoćeniku odvjetniku. Ističu da stranka može angažirati odvjetnika u upravnom postupku, što ovisi o njenoj slobodnoj volji, no troškove pravnog zastupanja kao odvjetničkih usluga dužna je podmiriti sama sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Međutim, ovakvu ocjenu tuženika prvostupanjski sud ne prihvaća.

8. Prema odredbi članka 32. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku stranku može zastupati osoba ovlaštena za zastupanje, odnosno zakonski zastupnik, privremeni zastupnik, zajednički predstavnik i opunomoćenik, dok prema odredbi članka 36. stavak 1. navedenog Zakona stranka, odnosno njezin zakonski zastupnik može odrediti opunomoćenika koji će je zastupati. Za opunomoćenika se može odrediti odvjetnik, odvjetnički ured ili druga pravna osoba koja na temelju zakona može zastupati stranku, odnosno svaka druga potpuno poslovno sposobna osoba, osim one koja se bavi nadripisarstvom.

9. Odredbom članka 161. stavkom 1. Zakona o općem upravnom postupku propisano je da javnopravno tijelo snosi redovite troškove postupka, osim troškova upravnih pristojbi ili drugih troškova koje stranke plaćaju po posebnim propisima. Stavak 5. navedenog članka Zakona propisuje da kad je postupak pokrenut po službenoj dužnosti, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drugačije propisano.

10. Prema ocjeni ovoga Suda prvostupanjski je sud pravilno postupio kada nije prihvatio navedeno rješenje tuženika navodeći da obzirom da je citiranim odredbama Zakona o općem upravnom postupku predviđena mogućnost angažiranja opunomoćenika odvjetnika za zastupanje u postupku i da, u situaciji kada je postupak pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo te uzimajući u obzir pravnu prirodu i složenost samog postupka utvrđivanja carinskog duga odnosno sposobnost tužitelja da se sam zastupa. Osnovano prvostupanjski sud navodi da svako tumačenje odredbi o troškovima postupka koje ne bi imalo za svrhu omogućavanje ravnopravne pozicije između stranaka koja nema pravna znanja potrebna za poduzimanje određenih radnji i zastupanje svojih interesa u tom postupku pokrenutom po službenoj dužnosti, a okončanom povoljno za nju bilo bi suprotno europskoj pravnoj stečevini. Pravilno se prvostupanjski sud poziva na navedena iznesena pravna stajališta izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: U-zpz-44/2016-8 od 14. srpnja 2021. U tom smislu prvostupanjski sud pravilno smatra pobijano rješenje tuženika nezakonitim.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika, ovaj Sud nalazi da je podnesak od 26. kolovoza 2024. kojim je tužiteljica proširila tužbeni zahtjev te dostavila popis troškova upravnog postupka predstavlja podnesak s obrazloženim činjeničnim i pravnim navodima koji su bili nužni i potrebni za vođenje predmetnog upravnog spora u smislu članka 144. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

12. Prigovor tuženika kojim osporava dosuđen iznos troška za održana dva ročišta ocjenjuje se neosnovanim budući da iz podataka spisa predmeta proizlazi da je tužitelj pristupio održanim ročištima, stoga ima pravo na trošak zastupanja na usmenoj raspravi na temelju odredbe članka 144. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

13. Iz svega navedenog proizlazi da je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je osporenim rješenjem povrijeđen zakon na štetu tužitelja zbog čega je temeljem odredbe članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima poništio rješenje tuženika i sam riješio upravnu stvar.

14. Trošak za sastav odgovora na žalbu tužitelju nije priznat budući da se ne radi o podnesku koji je od utjecaja na rješenje spora, pa taj izdatak nije opravdan u smislu odredbe članka 144. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima.

15. Slijedom navedenog, trebalo je na temelju članka 135. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučiti kao u izreci presude.

U Zagrebu 4. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković