Poslovni broj: Usž-2192/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Jelene Maltar Benjak, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja AR iz [adresa]., kojeg zastupa opunomoćenik Hrvoje Krišto, odvjetnik u Splitu, Trg Hrvatske bratske zajednice 8, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, uz sudjelovanje zainteresirane osobe Lavčević inženjering d.o.o. Split, Bihaćka 2, radi ozljede na radu, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1011/2023-10 od 25. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-1011/2023-10 od 25. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-502-03/23-01/09, URBROJ: 338-01-06-05- 23-03 od 28. veljače 2023.

2. Rješenjem tuženika od 28. veljače 2023. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Split, KLASA: UP/I-502-03/22-04/38, URBROJ: 338-17-02-01-22-5 od 11. studenoga 2022. kojim tužiteljeva dijagnoza šifre prema MKB-u: M 96.9 (poremećaj mišićno-koštanog sustava nakon određenih postupaka, nespecificiran) nije priznata posljedičnom dijagnozom ranije pretrpljene ozljede na radu od 25. siječnja 2020. te s tim u vezi tužitelju nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj posljedice priznate ozljede na radu.

3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj u bitnom ističe da je tuženik trebao poništiti prvostupanjsko rješenje jer je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se rješava predmetna stvar. Smatra da je “na nedvojben način” trebalo biti utvrđeno koje je ozljede pretrpio i je li njegovo sadašnje stanje posljedica ranije pretrpljene ozljede na radu. Naglašava da iz obrazloženja pobijanog rješenja tuženika proizlazi da vještačenjem u upravnom postupku nije utvrđeno o kojoj je bolesti, odnosno poremećaju riječ, što znači da je činjenično stanje ostalo pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Tužitelj nadalje navodi da u predmetnom sporu nije vođena rasprava niti je o predmetu dovoljno raspravljeno, jer je iz sustava e–komunikacije vidljivo da je sigurni elektronički pretinac samostalno evidentirao primitak poziva za glavnu raspravu, bez potvrde primitka od strane opunomoćenika tužitelja, pa zaključuje da se stoga ima smatrati da rasprava nije niti vođena. Prigovara što ni on ni njegov opunomoćenik nisu bili obaviješteni o datumu objave presude. Naposljetku ističe da prijedlog za provođenje sudskog vještačenja po neovisnim sudskim vještacima “izvire već iz samog sadržaja tužbe”, pa je prvostupanjski sud imao razloga i potrebe za provođenje vještačenja po vještacima odgovarajuće struke, sve da je takav prijedlog tužitelja izostao. Smatra kontradiktornim to što sud, s jedne strane navodi da nije imao razloga ne pokloniti vjeru nalazima, mišljenjima i ocjenama tijela vještačenja iz upravnog postupka jer su stručna, dostatno obrazložena i u suglasju s medicinskom dokumentacijom u spisu, dok, s druge strane navodi da je riječ o utvrđivanju medicinske činjenice o kojoj sud ne raspolaže stručnim znanjima. Slijedom navedenoga, tužitelj zaključuje da je prvostupanjski sud imao dvije alternative: odrediti vještačenje po vještacima odgovarajuće struke, jer se taj prijedlog nameće kao logičan i opravdan već iz samog sadržaja tužbe ili usvojiti tužbeni zahtjev i predmet vratiti na ponovni postupak. Predlaže da ovaj Sud poništi osporenu presudu i sam riješi stvar.

4. Tuženik u odgovoru na žalbu u cijelosti ostaje kod svojih navoda iz odgovora na tužbu. Prvostupanjsku presudu smatra zakonitom.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući osporavanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, u skladu s člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Upravni postupak koji je prethodio ovom sporu pokrenut je po zahtjevu tužitelja za priznavanje dijagnoze bolesti, šifre prema MKB-10 M96.9 (poremećaj mišićno- koštanog sustava nakon određenih postupaka, nespecificiran) posljedicom priznate ozljede na radu od 25. siječnja 2020. (šifre MKB-10: S32.7- višestruki prijelomi lumbalne kralježnice, S22.4 - višestruki prijelomi rebara, S27.0-traumatski pneumotoraks, S27.3-druge ozljede pluća). U ranijem postupku tužitelju je, kao posljedica ozljede na radu od 25. siječnja 2020., priznata dijagnoza šifre G82.1, spastična paraplegija.

8. U upravnom postupku provedeno je medicinsko vještačenje u dva stupnja u kojemu su oba tijela vještačenja, na temelju medicinske dokumentacije tužitelja, zaključila da se dijagnoza šifre prema MKB-10 (M96.9) (poremećaj mišićno-koštanog sustava nakon određenih postupaka, nespecificiran) ne može dovesti u uzročno- posljedičnu vezu s priznatom ozljedom na radu odnosno da se navedena dijagnoza ne može smatrati posljedicom već priznate ozljede na radu za događaj od 25. siječnja 2020. Tijela vještačenja, u bitnom, navode da poremećaj mišićno-koštanog sustava nakon određenih postupaka, nespecificiran ne označava trajno oštećenje zdravlja ili bolest koja je nastala kao posljedica ozljede na radu, već označava cijelu grupu neodređenih stanja po operativnim zahvatima. Iz dijagnoze šifre M96.9 nije razvidno o kojoj je bolesti odnosno poremećaju, kao posljedici, riječ, a što je ključno za priznavanje posljedice priznate ozljede na radu. Smatraju da se navedena dijagnoza ne može koristiti za šifriranje posljedice ozljede na radu, a u medicinskoj dokumentaciji ne nalaze neku bolest koja bi bila posljedica priznate ozljede na radu (osim one koja je već priznata kao posljedica ozljede na radu).

9. Prvostupanjski je sud, nakon uvida u dokumentaciju koja prileži spisu, prihvatio činjenično stanje utvrđeno u upravnom postupku koje tužitelj svojim navodima u sporu nije doveo u sumnju.

10. Polazeći od suglasnih nalaza i mišljenja tijela vještačenja iz upravnog postupka, koji su utemeljeni na medicinskoj dokumentaciji tužitelja, a imajući na umu okolnost da tužitelj u prvostupanjskom upravnom sporu nije predložio provođenje sudskog medicinskog vještačenja kojim bi mogao osporiti ocjenu tijela vještačenja iz upravnog postupka, ovaj Sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo činjenične ni pravne osnove za drugačije rješenje predmetne upravne stvari, odnosno da se dijagnoza MKB-10 (M96.9) (poremećaj mišićno-koštanog sustava nakon određenih postupaka, nespecificiran) ne može priznati posljedicom priznate ozljede na radu od 25. siječnja 2020.

11. Obrazloženje pobijane presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno sudske samovolje.

12. U odnosu na žalbeni navod da je “na nedvojben način” trebalo utvrditi koje je ozljede tužitelj pretrpio i je li njegovo sadašnje stanje posljedica ranije ozljede na radu valja istaknuti da među strankama nije sporno koje je ozljede tužitelj pretrpio u događaju od 25. siječnja 2020. U ovom je postupku sporno jesu li ispunjene zakonske pretpostavke da se dijagnoza šifre prema MKB-u: M 96.9 (poremećaj mišićno- koštanog sustava nakon određenih postupaka, nespecificiran) prizna kao posljedica ozljede na radu od 25. siječnja 2020. Odlučna je činjenica u konkretnom slučaju utvrđena na temelju medicinskog vještačenja u upravnom postupku suglasnim nalazima, mišljenjima i ocjenama tijela vještačenja u dva stupnja. S obzirom na to da tužitelj u tijeku prvostupanjskog upravnog spora nije predlagao provođenje sudskog vještačenja kojim bi mogao osporiti ocjenu tijela vještačenja iz upravnog postupka, Sud ne nalazi da je u upravnom sporu pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje niti je prvostupanjski sud, ne odredivši provođenje sudskog vještačenja po službenoj dužnosti, počinio povredu postupka. Pritom valja napomenuti da prema odredbi članka 23. stavka 1. točke 8. mjerodavnog ZUS-a, tužba obvezno mora sadržavati činjenice i dokaze na kojima tužitelj temelji tužbeni zahtjev. Nadalje, članak 34. stavak 1. ZUS-a propisuje da su stranke obvezne u tužbi i odgovoru na tužbu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje i izjasniti se o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima drugih stranaka. Valja uputiti i na članak 33. stavak 3. ZUS-a koji propisuje da stranke mogu predlagati koje činjenice treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima. Iz navedenih zakonskih odredaba proizlazi da je obveza tužitelja iznijeti sve činjenice koje u konkretnom slučaju smatra odlučnima te predložiti sudu dokaze kojima se te činjenice mogu utvrditi, dok je na sudu odluka hoće li predložene dokaze prihvatiti ili neće. Pritom treba napomenuti da je tužitelja u sporu zastupao odvjetnik, dakle kvalificirana osoba koja bi trebala biti upoznata s procesnim mogućnostima koje stoje na raspolaganju strankama u upravnom sporu kao i s pravnim posljedicama propuštanja korištenja procesnih prava koja pripadaju strankama. Pored toga, valja istaknuti da je u predmetnom sporu tužitelj odnosno njegov opunomoćenik propustio pristupiti na raspravu pred prvostupanjskim sudom na kojoj bi, da je pristupio, imao mogućnost usmeno iznijeti sve činjenice i okolnosti koje smatra odlučnima u ovom sporu, a sud bi bio u prilici, ako bi to smatrao potrebnim, upoznati tužitelja s mogućnošću provođenja sudskog vještačenja, a što je, zbog pasivnosti tužitelja u predmetnom sporu, izostalo.

13. Osvrćući se na žalbeni navod tužitelja da njegov opunomoćenik nije potvrdio primitak poziva za raspravu pred prvostupanjskim sudom valja naglasiti da je iz spisa predmeta razvidno da je poziv za raspravu pred prvostupanjskim sudom otpremljen opunomoćeniku tužitelja 21. studenoga 2023. Budući da tužiteljev opunomoćenik nije u roku od 15 dana od dana dostave pismena u njegov sigurni elektronički poštanski pretinac potvrdio primitak pismena (poziva), na temelju članka 50. stavka 7. ZUS-a smatra se da je dostava obavljena 7. prosinca 2023. S obzirom na navedeno, ne može se prihvatiti tužiteljeva tvrdnja da nije uredno primio poziv za raspravu pred sudom, slijedom čega se ima smatrati da rasprava nije ni vođena.

14. U odnosu žalbeni navod tužitelja da mu nije bio poznat datum objave presude valja reći da će se, prema članku 61. stavku 5. ZUS-a, ročište na kojem se presuda objavljuje održati neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na ročište. Polazeći od navedenoga, a imajući na umu činjenicu da opunomoćenik tužitelja kroz sustav e-komunikacije ima pristup spisu, pa tako i zapisniku s ročišta od 17. siječnja 2024. u kojemu je naveden datum ročišta za objavu presude, navedeni žalbeni navod ne može dovesti do drukčijeg ishoda ovog upravnog spora.

15. Slijedom iznesenoga, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković