Poslovni broj: Usž-3947/2025-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

RJE Š ENJE

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Marušić-Babić , predsjednice vijeća , Snježane Horvat-Paliska i Radmile Bolanča Vuković , članice vijeća , te više sudske savjetnice specijalistice Blaženke Drdić , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja ČFiz [adresa], [adresa], zastupnog po opunomoćeniku Josipu Giljanoviću , odvjetniku u Splitu , protiv tuženika , Agencija za zaštitu osobnih podataka , Zagreb , Selska cesta 136 , radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us I-1884/2025-2 od 25. kolovoza 2025. , na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.

rije š io je

I. Odbija se žalba i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Sudu u Splitu , poslovni broj: poslovni broj: Us I-1884/2025-2 od 25. kolovoza 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem Upravnog suda u Splitu odbačena je tužba tužitelja podnesena zbog nedonošenja odluke o zahtjevu za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka. Sud prvog stupnja tužbe odbacio je pozivom na odredbu članka 46. stavak 1. točke 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj 36/24 dalje ZUS) .

2. Protiv rješenja prvostupanjskog suda tužitelj podnosi žalbu zbog svih razloga iz članka 126. ZUS-a. Smatra i da je povrijeđeno pravo na pošteno suđenje te pravo na mirno uživanje vlasništva. Osporava da bi rok za rješavanje po zahtjevu bio 3 mjeseca jer je to protivno odredbi članka 121. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ 47/09 i 110/21 dalje ZUP) te da Opća uredba o zaštiti podataka nije lex specialis u odnosu na ZUP budući da nisu doneseni provedbeni zakoni koji bi rok za odlučivanje o zahtjevima za zaštitu osobnih podataka u postupku pred tuženikom bili propisani drugačije nego što to propisuje ZUP. Poziva se na sudsku praksu upravnih sudova tvrdeći da u tim presudama nije izražen stav da je rok za rješavanje tri mjeseca. Ističe da je imao legitimno očekivanje da će njegov zahtjev biti riješen u roku od 60 dana te je, u skladu sa dosljednom sudskom praksom, ustao tužbom radi šutnje uprave po proteku roka od 60 dana. Ističe da odbacivanjem tužbe protivno sudskoj praksi za njega nastaje prekomjerni financijski teret snašanja troškova upravnog spora, pa je povrijeđeno i pravo iz Protokola 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“ br. 18/97., 6/99. - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02., 1/06. i 13/17. dalje Protokol 1. uz Konvenciju). Bitnu povredu vidi u tome što je sud osporeno rješenje donio bez održavanja rasprave. Predlaže da Sud poništi pobijano rješenje i riješi upravnu stvar. Traži naknadu troškova upravnog spora te žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pravilno je i zakonito postupio prvostupanjski sud kada je osporenim rješenjem odbacio tužbu, uz obrazloženje da je podnesena prijevremeno.

5. Iz spisa predmeta proizlazi da je tužitelj dana 15. svibnja 2025. tuženiku podnio zahtjev za utvrđivanje povrede prava na zaštitu osobnih podataka, dok je tužbu podnio dana 23. srpnja 2025.

6. Sud prvog stupnja pravilno je, po primitku tužbe, primjenom odredbe članka 43. ZUS-a, ispitao svoju nadležnost za postupanje po tužbi, urednost tužbe te postojanje pretpostavki za vođenje spora (uključujući i pravodobnost odnosno prijevremenost tužbe), za koje radnje nije bilo potrebno zakazati niti održati raspravu pa sud prvog stupnja, time što je odlučio bez održavanja rasprave, nije počinio bitnu povredu odredbi upravnog spora.

7. Članak 46. stavak 1. točka 1. ZUS-a propisuje da će sud rješenjem odbaciti tužbu, jer ne postoje pretpostavke za vođenje spora, ako utvrdi da je tužba podnesena nepravodobno ili prijevremeno.

8. Prema članku 40. stavku 2. ZUS-a, pri pokretanju spora zbog propuštanja donošenja pojedinačne odluke ili propuštanja postupanja u propisanom roku tužba se sudu podnosi najranije osam dana nakon isteka propisanog roka. Upravno područje zaštite osobnih podataka regulirano je Uredbom (EU) 2016/697 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2026. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 94/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka), a u nacionalnom zakonodavstvu Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“ 42/18 dalje Zakon o provedbi). Sud prvog stupnja zauzima pravilno stajalište da su materijalni propisi koji reguliraju neko upravno područje (uključivo i procesne odredbe koje ti propisi sadrže) lex specialis u odnosu na opći procesni propis odnosno ZUP. Uz navedeno, valja napomenuti i da članak 3. stavak 1. ZUP-a propisuje generalnu primjenu tog Zakona, no ostavlja mogućnost da se pojedina pitanja upravnog postupka mogu zakonom urediti drugačije, ako je to nužno za postupanje u pojedinim upravnim područjima te ako to nije protivno temeljnim odredbama i svrsi ZUP-a. Stoga, kako je posebnim propisom (člankom 78. stavkom 2. Opće uredbe o zaštiti podataka, tekst koje je sud prvog stupnja citirao u obrazloženju pobijanog rješenja) propisan rok u kojem nadzorno tijelo mora riješiti zahtjev/pritužbu (3 mjeseca), tužitelj s uspjehom može podnijeti tužbu istekom osam dana od isteka tri mjeseca od podnošenja zahtjeva/pritužbe. Kako je zahtjev/pritužbu podnio dana 15. svibnja 2025., a tužbu 23. srpnja 2025., tužba je podnesena prijevremeno. Pri tome, Uredbe EU, kao nadnacionalni propisi, automatski postaju obvezujuće u cijeloj Uniji (uključivo i Republici Hrvatskoj) na datum početka njihove primjene, stoga nisu osnovani prigovori tužitelja vezani uz Zakon o provedbi te preuzimanje cjelokupnog teksta Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka u pravni poredak Republike Hrvatske.

9. Nadalje, tužitelj se neosnovano poziva na sudsku praksu i niz presuda suda prvog stupnja i ovog Suda , s obzirom na to da u tim odlukama sudovi nisu izrazili pravni stav vezan uz rokove u kojima tuženik mora postupati, budući da su ti upravni sporovi obustavljeni nakon što je tuženik postupio po zahtjevima, a predmet žalbe je bila naknada troškova tih upravnih sporova. Iz ovih razloga, tužitelj se ne može pozivati ​​na legitimna očekivanja utemeljena na dosljednoj sudskoj praksi kako to neosnovano navodi u žalbi.

10. Sud prvog stupnja je za svoju odluku dao valjane razloge, pozvao se na valjani pravni temelj te ovaj Sud ne zaključuje da bi na bilo koji način bilo povrijeđeno pravo na pošteno suđenje.

11. Nadalje, pravilnim pravnim stajalištem suda prvog stupnja i odbacivanjem tužbe nije povrijeđeno pravo na uživanje vlasništva iz članka 1. Protokola 1. uz Konvenciju. Ovo stoga što se ne može reći da postoji legitimno očekivanje onda kad postoji spor o pravilnom tumačenju i primjeni domaćeg prava (što je ovdje, konkretno, slučaj). Imajući na umu da tužitelj nije mogao imati legitimno očekivanje usvajanja njegova zahtjeva niti naknade troškova upravnog spora, u tom smislu niti eventualni troškovi spora koji ga potencijalno mogu teretiti u slučaju neuspjeha (uključivo pristojbe i nagrade za zastupanje njegova opunomoćenika ) nisu imovina i postojeće vlasništvo koje bi potpadalo pod zaštitu spomenutog konvencijskog prava.

12. Slijedom iznijetog, temeljem odredbe članka 135. stavka 1. te članka 128. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao u točki I. izreke.

13. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a .

U Zagrebu 4. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Gordana Marušić-Babić