Poslovni broj: Usž-2633/2024-6

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

ZAGREB

Frankopanska 16

U IME   REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića , predsjednika vijeća , Blanše Turić i Željke Zrilić Ježek , članice vijeća te sudske savjetnice Tajane Šimunović , zapisničarke , u upravnom sporu tužitelja Vodovod i odvodnja doo , Šibenik , Kralja Zvonimira 50 , OIB: 26251326399 , zastupan po opunomoćeniku Marku Mijatu , odvjetniku u Vodicama , Obala IJ Cota 27 , protiv tuženika Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije , Miramarska cesta 22 , Zagreb , OIB: 69608914212 , radi postupanja u postupku donošenja Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l-344/2022-12 od 19. travnja 2024. , na sjednici vijeća održanoj 4. prosinca 2025.

pretpostavljam da je

I. Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Upravnog suda u Splitu , poslovni broj: Us l-344/2022-12 od 19. travnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu , točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva regionalnog razvoja i fondova Europske unije , klasa: UP/I-910-04/19-02/244 , urbroj: 538-05-3-3-2/575-22-3 od 14. siječnja 2022. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora. Točkom III. izreke odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora.

2. Tužitelj je protiv točke I. i II. izreke presude izjavio žalbu iz svih žalbenih razloga. U bitnom ističe je predmet spora ocjena zakonitosti rješenja kojim je odlučeno o prigovoru tužitelja povodom Obavijesti o bitnim elementima Odluke o utvrđenoj nepravilnosti od 25. travnja 2019., a ne povodom Odluke kako to pogrešno navodi prvostupanjski sud jer tužitelj Odluku nije ni zaprimio. Navodi da je u tužbi istaknuo da se na pravni odnos tužitelja i Hrvatskih voda treba primijeniti Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za "Sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda aglomeracije Vodice – Tribunj – Srima – faza 2", broj: KK.06.4.2.11, koji je tužitelj kao korisnik sklopio s Ministarstvom poljoprivrede Republike Hrvatske kao posredničkim tijelom razine 1 i Hrvatskim vodama kao posredničkim tijelom razine 2 dana 21. rujna 2015. Navodi da je tuženik u odgovoru na tužbu osporio njegove navode te istaknuo da je tužitelj u svojstvu korisnika sklopio Ugovor 25. srpnja 2017. i to s Ministarstvom zaštite okoliša i energetike. Navodi da je dostavio presliku Ugovora o dodjeli sredstava te Dodatak Ugovoru o dodjeli sredstava od 25. srpnja 2017. iz koje dokumentacije je razvidno da je tužitelj, suprotno navodima tuženika, u 2015. sklopio predmetni Ugovor i temeljem istog proveo sporni postupak javne nabave, a na koje navode se prvostupanjski sud nije očitovao, već se pozvao na Uredbu(EU) 1303/2013 koja se na pravni odnos stranaka primjenjuju posredno. Tužitelj, pozivajući se na odredbe članka 74. stavka 3., članka 122. stavka 1. i 2. te odredbu članka 2. stavka 1. točke 36. navedene Uredbe, zaključuje kako se odredbe Uredbe odnose na ovlasti Europske komisije u odnosu na državu članicu pa je nejasno na koji način se primjenjuju na pravni odnos tužitelja i Hrvatskih voda, a posebno, s obzirom na činjenicu da tužitelj uopće nije ni sudjelovao u konkretnom postupku revizije Europske komisije što je bio jedan od njegovih prigovora na koji nije dobio odgovor. Također navodi da je u konkretnom slučaju izostala analiza spornih činjenica, da je temeljem odredbi Ugovora o dodjeli sredstava i Dodatka tog Ugovora u tri navrata provedena kontrola predmetnog postupka javne nabave gdje je dokumentacija pregledavana i od strane Europske komisije te je svaki put donesena odluka o nepostojanju nepravilnosti. Navodi kako se prvostupanjski sud poziva i na odredbu članka 144. Uredbe (EU) br. 1303/13 koja propisuje ovlast Europske komisije u izricanju financijskih korekcija državi članici pa je i tu nejasno na koji način se navedena odredbe primjenjuje na pravni odnos tužitelja i Hrvatskih voda. Nadalje ističe kako tuženik nije naveo niti jedan dokaz na okolnost mogućeg nastanka štete za proračun Europske unije, dok je s druge strane, tužitelj dostavio dokumentaciju i jasno ukazao na činjenicu da je ponuda odabranog ponuditelja bila povoljnija, odnosno da je predstavljala uštedu za proračun Europske unije. Tužitelj zaključno ističe da se osporena presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te pogrešnoj primjeni materijalnog prava, budući da okolnosti neprimjene odredbe iz natječajne dokumentacije može jedino i isključivo rezultirati povredom odredaba Zakona o javnoj nabavi, a nikako nastankom nepravilnosti u smislu članka 2. stavka 1. točke 36. Uredbe (EU) br. 1303/2013. S tim u vezi tužitelj navodi da iz dokumentacije koja prileži spisu predmeta proizlazi da se nalaz Europske komisije temelji na netočnim i neistinitim utvrđenjima da bi tužitelj povrijedio načelo proporcionalnosti, odnosno razmjernosti u postupku javne nabave i da nije omogućio učinkovito javno trošenje u nabavi. Tužitelj iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da poništi osporenu presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje te da mu se nadoknade troškovi za sastav žalbe.

3. Tuženik podnosi žalbu protiv točke III. izreke presude kojom je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora. U bitnom navodi da prvostupanjski sud u obrazloženju presude ističe da tuženik nije dostavio dokaze na okolnosti stvarnog nastanka troškova upravnog spora prema specifikaciji kako je zatražio, zbog čega je zahtjev za naknadom troškova ocijenjen neosnovanim. Tuženik ističe da su u predmetnom postupku održana dva ročišta te da sud ni u jednom trenutku nije zatražio predočenje materijalnih dokaza o stvarno nastalim troškovima. U odnosu na navedeno tuženik ističe da u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadom troškova dio tih troškova još nije ni nastao pa tako tuženik u tom trenutku iste dokaze nije mogao dostaviti sudu, a ukoliko je te dokaze bilo nužno dostaviti, sud je mogao tražiti dostavu dokaza od tuženika. Smatra da je sud mogao postupiti sukladno odredbi članka 79. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima i o troškovima spora odlučiti posebnim rješenjem u roku od 15 dana od dana objave presude. U svojim navodima poziva se i na rješenje ovoga Suda poslovni broj: Usž-641/20-3 od 13. travnja 2021. Tuženik iz navedenih razloga predlaže da se usvoji žalba i poništi točka III. presude te da mu se nadoknade troškovi upravnog spora u ukupnom iznosu od 408,20 eura.

4. Tužitelj u odgovoru na žalbu tuženika u bitnom ističe da presuda ovoga Suda na koju se tuženik poziva u žalbi nije relevantna za donošenje odluke u konkretnom slučaju. Ističe da se u konkretnom slučaj primjenjuju odredbe Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima ("Narodne novine", 8/88., 3/94., 150/05.) te je sukladno tim odredbama tuženik bio dužan uz zahtjev za naknadu troškova dostaviti dokaze na okolnost navedenih troškova pa je navod tuženika kako je sud mogao zatražiti od tuženika dostavu dokaza na okolnost njegovih izdataka neosnovan s obzirom na činjenicu da su opunomoćenici tuženika stručne osobe koje znaju i moraju znati svoje procesne obveze. Iz navedenih razloga predlaže da se odbije žalba tuženika kao neosnovana.

5. Žalbe nisu osnovane.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanih člankom 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Prema podacima spisa predmeta proizlazi da je tužitelj sudjelovao u postupku dodjele bespovratnih sredstava u okviru kojega je 25. srpnja 2017. između tužitelja, Ministarstva zaštite okoliša i energetike kao posredničkog tijela razine 1 i Hrvatskih voda kao posredničkog tijela razine 2, zaključen Ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava u svrhu provedbe projekta "Sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda aglomeracije Vodice – Tribunj – Srima" – Faza 2, referentne oznake: KK.06.4.2.11, a nakon toga 26. lipnja 2018. sklopljen je i Dodatak ugovoru o dodjeli bespovratnih sredstava. Za predmetni projekt proveden je postupak javne nabave te je tužitelj kao naručitelj s odabranim ponuditeljem WTE Wassertechnik sklopio Ugovor o javnoj nabavi.

8. Nadalje proizlazi da je Europska komisija, Glavna uprava za regionalnu i urbanu politiku provela reviziju Operativni program "Konkurentnost i kohezija 2014. – 2020." te je Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije kao posredničko tijelo razine 2. obavijestilo Hrvatske vode da je predmet revizije bio i Sekundarni ugovor "Izgradnja postrojenja za pročišćavanje otpadnih voda aglomeracije Vodice – Srima – Tribunj" te je, nastavno na utvrđenja iz Izvješća revizije Europske komisije od 4. veljače 2019. do 8. veljače 2019. za predmetni ugovor, Ministarstvo zatražilo provođenje ponovnog pregleda postupka javne nabave sukladno Zakonu o javnoj nabavi i uputilo Hrvatske vode na postupanje po predmetnom Izvješću.

9. Tuženik je odlučujući o prigovoru tužitelja izjavljenom na postupanje Hrvatskih voda zaključilo da su Hrvatske vode Odluku o nepravilnosti temeljile na Izvješću Europske komisije da je u konkretnom postupku javne nabave došlo do nepravilnosti s obzirom da je tužiteljevim nejednakim postupanjem došlo do nejednakog tretmana što je rezultiralo odbijanjem ponude s najnižom cijenom, odnosno da tužitelj nije primijenio odredbe Zakona o javnoj nabavi vezano za korištenje hrvatskog jezika jednako za sve ponuditelje, budući da je odbio ponudu koja je sadržavala određene „ne- hrvatske riječi“, a to nije učinio u odnosu na odabranu ponudu te je stoga preporučena financijska korekcija od 25%. Stoga je tuženik odbio prigovor tužitelja nalazeći da su Hrvatske vode pravilno utvrdile da je postupanjem tužitelja došlo do počinjenja nepravilnosti, odnosno nejednakog postupanja.

10. Tužitelj i u žalbi ponavlja prigovor da mu Odluka o utvrđenoj nepravilnosti nikada nije dostavljena, na koji prigovor su se očitovali tuženik i prvostupanjski sud. Nije sporno da je tužitelju od strane Hrvatskih voda dostavljena Obavijest o bitnim elementima Odluke o utvrđenoj nepravilnosti, koja Obavijest sadržajno odgovora Odluci o utvrđenoj nepravilnosti. Nadalje, tužitelju je omogućeno da na dostavljenu Obavijest izjavi prigovor koju mogućnost je tužitelj iskoristio te je tuženik ovdje osporenim rješenjem odlučio o prigovoru. Također proizlazi da je tuženik na traženje prvostupanjskog suda dostavio Odluku o utvrđenoj nepravilnosti u koju je prvostupanjski sud izvršio uvid te je zaključio da sadržajno odgovora osporenoj Obavijesti. Polazeći od navedenog, navodi žalbe koji su istovjetni navodima tužbe ne nalaze se osnovanim.

11. Nadalje, ovaj sud ne nalazi osnovanim ni ostale istaknute žalbene prigovore tužitelja koji su u bitnom istovjetni prigovorima iz tužbe i na koje je prvostupanjski sud iscrpno odgovorio i s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud. Naime, u konkretnom slučaju nije sporno da je utvrđena nepravilnost u postupku koji tijela u sustavu upravljanja i kontrole korištenja europskih strukturnih investicijskih fondova vode na temelju obveza koje za svaku državu članicu proizlazi iz članka 122. Uredbe (EU) br. 1303/2013, dok je člankom 2. Uredbe, između ostalog, propisano da su države članice dužne spriječiti, otkriti i ispraviti nepravilnosti te osigurati povrat neopravdano isplaćenih sredstava zajedno s mogućim zateznim kamatama.

12. Odredbama Uredbe (EU) br. 1303/2013, na koju se prvostupanjski sud pozvao u obrazloženju svoje presude detaljno se propisuje postupak i provođenje revizije od strane Europske komisije te nigdje nije propisano da je prilikom provođenja postupka revizije Europska komisija dužna omogućiti sudjelovanje korisniku, već proizlazi da se kontrola u pravilu provodi na temelju dostupnih informacija i dokumentacije, dok u postupku revizije mogu sudjelovati službenici i ovlašteni predstavnici države članice.

13. S obzirom da iz Izvješća Europske komisije proizlazi utvrđena nepravilnost u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava te kako država članica mora provesti predložene financijske korekcije, nalazi se neodlučnim i navod tužitelja kojeg ponavlja i u žalbi da su Hrvatske vode prethodno donijele dvije Odluke o prihvatljivosti postupka nabave, jer kako to i navodi prvostupanjski sud Europska komisija ima ovlast privoditi reviziju ugovora o dodjeli bespovratnih sredstava što proizlazi iz članka 16. Općih uvjeta predmetnog Ugovora te u skladu s odredbama Uredbe (EU) br. 1303/2013 od države članice zahtijevati da poduzmu potrebne mjere kako bi se osiguralo učinkovitost izdataka u skladu s pojedinim fondovima i u tu svrhu provoditi financijske korekcije. Tužitelj se žalbenim navodima osvrće i na dokumentaciju u predmetnom postupku javne nabave ukazujući na kontradiktornost sadržaja Odluke i dokumentacije o nabavi, koji navodi se, s obzirom na odlučne činjenice utvrđene u provedenom postupku, ne nalaze pravno odlučnim.

14. Budući da ovaj Sud nije utvrdio postojanje žalbenih razloga, kao niti onih na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je žalbu tužitelja na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a odbiti kao neosnovanu.

15. S obzirom na to da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka sukladno odredbi članka 79. stavka 4. ZUS-a .

16. Što se tiče žalbe tuženika ocjenjuje se da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio zahtjev tuženika za naknadu troškova upravnog spora, budući da tuženik nije dostavio dokaze o okolnostima stvarnog nastanka troškova spora prema specifikaciji kako je to zatražio, a niti je žalbenim navodima doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda. Stoga se žalbeni navodi tuženika kojima se osporava odluka o troškovima upravnog spora ne nalaze osnovama te je žalba odbijena temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a .

U Zagrebu 4. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković