Poslovni broj: Usž-834/2024-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jelene Rajić, predsjednice vijeća, Marine Kosović Marković i mr. sc. Inge Vezmar Barlek, članova vijeća te sudskog savjetnika Alana Vučkovečkog, zapisničara, u upravnom sporu u tužitelja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Sektor za naknadu oduzete imovine, Ivana Lučića 6, Zagreb, OIB: 18683136487, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, OIB: 72910430276, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Županijskog državnog odvjetništva u Vukovaru, A. Hebranga 2, Vukovar, GĆ iz [adresa] i ĆĆ iz [adresa], koje zastupa po HĆ iz [adresa], a koje zastupa opunomoćenik Mihovil Peći, odvjetnik u Vinkovcima, Duga ulica 24, radi naknade za oduzetu imovinu, odlučujući o žalbi tužitelja, protiv presude Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-707/2023-12 od 5. siječnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba te potvrđuje presuda Upravnog suda u Osijeku, poslovni broj: Us l-707/2023-12 od 5. siječnja 2024.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog upravnog suda odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/II-942-01/22- 01/32, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-23-02 od 1. ožujka 2023. (točka I. izreke) te je naloženu tužitelju naknaditi zainteresiranim osobama GĆ i ĆĆ trošak upravnog spora u iznosu od 1.250,00 eura u roku od 30 dana od dana dostave pravomoćne odluke o trošku.
1.1. Osporenim rješenjem tuženika od 1. ožujka 2023. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv djelomičnog rješenja Vukovarsko-srijemske županije, Upravnog odjela za gospodarstvo i održivi razvoj KLASA: UP/I-943-01/03-01/27, URBROJ: 2196/1-06- 21-60 od 15. prosinca 2021.
1.1. Navedenim prvostupanjskim rješenjem zainteresiranim osobama GĆ i ĆĆ iz [adresa], kao ovlaštenicima naknade, svakome u 1/2 dijela, utvrđeno je pravo na naknadu za dio k. č. br. [katastarska čestica] upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi
- poslovni prostor korisne površine 152,24 m2, a koji se sastoji od prodajnih prostora, WC-a i tri uredske prostorije i - gospodarska zgrada (skladišni prostor u prizemlju korisne površine 58,77m2 i skladišni prostor na katu korisne površine 46,04m2) ukupne korisne površine 104,81m2 (točka 1.). Točkom 2. utvrđen je iznos naknade ovlaštenicima naknade, na način da im za imovinu pod točkom 1. pripada pravo na naknadu u ukupnom iznosu od 352.404,40 kn plativo u obveznicima Republike Hrvatske i to u jednakim polugodišnjim obrocima tijekom 20 godina počevši od 1. siječnja 2000., i to GĆ pripada 1/2 dijela, odnosno iznos od 176.202,20 kn, a ĆĆ 1/2 dijela, iznos od 176.202,20 kn, točkom 3. je riješeno da je obveznik naknade za nekretninu pod točkom 1. tužitelj, koji se obvezuje u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti rješenja ovlaštenicima prava na naknadu iz točke 1. predati obveznice Republike Hrvatske u kunskoj protuvrijednosti navedenoj u točki 2. izreke rješenja. Točkom 4. je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U bitnome, navodi da je pogrešna primjena odredbe članka 53. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj: 92/96., 39/99., 42/99.,43/00.,131/00., 27/01.,65/01., 118/01., 80/02. i 81/02., dalje: Zakon o naknadi) obzirom da je po mišljenju tužitelja, prilikom donošenja odluke trebalo imati u vidu sadržaj odredbi članka 45. do 47. Zakona o naknadi. Pojašnjava da je u konkretnom predmetu predmetom oduzimanja bilo poduzeće, odnosno da su predmetne nekretnine, poslovni prostor i gospodarska zgrada oduzete kao imovina poduzeća, a koje su ušle u sastav poduzeća na kojem je obavljena pretvorba na način propisan Zakonom o pretvorbi, a u kojem slučaju se prijašnjem vlasniku jamče ili dionice u čiji je sastav ušlo poduzeće ili dionice iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju. Tvrdi da se navedena odredba nalazi u glavi VI. Zakona o naknadi koja se odnosi na iznimke od vraćanja nacionalizirane, konfiscirane ili na drugi način oduzete imovine u vlasništvo, a što znači da se iste izričito primjenjuju u slučajevima gdje osnovne odredbe Zakona o naknadi propisuju mogućnost vraćanja oduzete imovine u vlasništvo. Tvrdi da je stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske da u predmetima u kojima je prijašnjim vlasnicima oduzeto poduzeće koje prilikom pretvorbe nije unijeto u temeljni kapital niti jednog trgovačkog društva, da je u tom slučaju potrebno utvrditi da li je moguć naturalni povrat oduzete imovine, odnosno postoje li iznimke od vraćanja propisane odredbama članka 52. do 55. Zakona o naknadi. Upire na odredbu članka 13. stavka 2. Zakona o naknadi kojom je propisano da je obveznik naknade u dionicama Hrvatski fond za privatizaciju (danas Centar za restrukturiranje i prodaju), glede naknade za oduzeta poduzeća. Slijedom svega navedenog smatra da ne može biti obveznikom naknade za oduzeto poduzeće te predlaže žalbu uvažiti i poništiti prvostupanjsku presudu.
3. Tuženik i zainteresirane osobe nisu dostavili odgovor na žalbu.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga (članak 73. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima, „Narodne novine“, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17., 110/21., dalje: ZUS), Sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo odnosno odredbu članka 53. stavka 2. Zakonom o naknadi, ocjenjujući rješenje tuženika zakonitim te odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pri čemu je za svoju odluku naveo pravno relevantne razloge, utemeljene na podacima spisa predmeta.
6. Odredbom članka 53. stavka 1. Zakona o naknadi propisano je da se prijašnjem vlasniku ne vraća u vlasništvo i posjed imovina (neizgrađeno građevinsko zemljište, poslovni prostor i sl.) koja je sukladno Zakonu o pretvorbi društvenih poduzeća unesena u društveni kapital poduzeća, već prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva u čiji kapital je u postupku pretvorbe unesena ta imovina, a stavkom 2. iste odredbe Zakona, propisano je da ako ostvarenje prava na naknadu iz stavka 1. tog članka nije moguće zbog već stečenih prava trećih osoba, prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu u dionicama ili udjelima društva iz portfelja Hrvatskog fonda za privatizaciju na način propisan Zakonom o pretvorbi društvenih poduzeća ili u obveznicama Republike Hrvatske.
7. Iz podataka spisa predmeta proizlazi da su nekretnine, poslovni prostor i gospodarska zgrada, pobliže određene u točki 1. prvostupanjskog djelomičnog rješenja, nacionalizirane rješenjem NRH Narodnog odbora gradske općine Vinkovci br. 396/55 od 8. siječnja 1955. godine kao dio imovine poduzeća, da su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala poduzeća TP “Zvijezda” Vinkovci i unijete u pretvorbu, a za čiju protuvrijednost, pri Hrvatskom fondu za privatizaciju nije izvršena rezervacija dionica za prijašnje vlasnike (potvrda Hrvatskog fonda za privatizaciju o suglasnosti na namjeravanu pretvorbu društvenom poduzeću TP „Zvijezda“ Vinkovci broj: 07-19/14- 06-93/36 od 14. lipnja 1993.). U postupku je na temelju provedenog vještačenja izvršena procjena nacionaliziranog poslovnog prostora te je utvrđena vrijednost bila svima nesporna, kao i utvrđeno činjenično stanje. Ovlaštenicima naknade je omogućen izbor oblika naknade, u skladu s prethodno citiranim člankom 53. stavkom 2. Zakona o naknadi te su se isti, na raspravi pred prvostupanjskim tijelom održanoj 25. veljače 2015., izjasnili za naknadu u obveznicima Republike Hrvatske.
8. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući na umu prethodno citirano mjerodavno materijalno pravo, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za primjenu odredbe članka 53. stavka 2. Zakona o naknadi te je zainteresiranim osobama GĆ i ĆĆ, kao nasljednicima prijašnjeg vlasnika, pravilno omogućeno pravo izbora na oblik naknade u obveznicama Republike Hrvatske.
9. Budući je člankom 13. stavkom 3. Zakona o naknadi propisano da je obveznik naknade u novcu i obveznicama Republike Hrvatske, Fond za naknadu oduzete imovine, pravilno je prvostupanjski sud zaključio, suprotno navodima tužitelja, da je isključivo tužitelj, sukladno članku 4. Zakona o prestanku važenja Zakona o Fondu za naknadu oduzete imovine, obveznik naknade u konkretnom predmetu.
10. Zaključno se napominje da je ovo stajalište izraženo i u dugogodišnjoj upravnosudskoj praksi (primjerice presuda Visokog upravnog suda Upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-3980/2019 od 10. veljače 2020., i dr.).
11. Slijedom navedenoga, prigovore istaknute u žalbi ovaj Sud smatra neosnovanim i isti nemaju utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari, osobito imajući na umu da se radi o istim prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a o kojima se prvostupanjski sud očitovao razlozima koje prihvaća i ovaj Sud.
12. Trebalo je stoga, temeljem odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a, žalbu odbiti kao neosnovanu.
U Zagrebu, 3. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Jelena Rajić
