REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4280/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-229/2025-2 od 13. svibnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-438/2021-25 od 10. listopada 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-438/2021-28 od 24. listopada 2024., na sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1.1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-229/2025-2 od 13. svibnja 2025., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj P-438/2021-25 od 10. listopada 2024., ispravljena rješenjem istoga suda poslovni broj P-438/2021-28 od 24. listopada 2024., postavljajući dva pitanja koja drži važnima za rješenje spora, ali i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava u sudskoj praksi, a koja glase:
"1. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odluci o naknadama za usluge kao općim uvjetima ugovora, u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita protivna, odnosno je li sukladna čl. 1024. st. 3. i čl. 345. st. 3. Zakona o obveznim odnosima?
2. Ima li banka – davatelj kredita (načelno) pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima u slučaju da se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita da naknadi štetu davatelju kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. ZOO?".
1.2. Kao razloge zbog kojih pitanja smatra važnima za odluku o sporu, osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, tuženik navodi da je riječ o pravnim pitanjima o kojima odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda ili/i viših sudova, zatim da u odnosu na pojedina pitanja nema prakse revizijskog suda ili da je riječ o pravnim pitanjima o kojima praksa revizijskog suda nije jedinstvena, kao i da o pojedinim pitanjima postoji različita praksa viših sudova (Županijski sud u Puli, broj Gž-311/2018 od 3. rujna 2018.).
1.3. Tuženik je naveo i da su mu donošenjem pobijane presude povrijeđena temeljna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav), sadržana i u Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99-proč. tekst, 8/99-ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: EKLJP) jer mu nije omogućeno dokazivanje pa da je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje i u njemu sadržano jamstvo na "jednakost oružja" (čl. 29. Ustava).
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3.1. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) revizijski je sud ocijenio da pravna pitanja koja je tuženik postavio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, budući da u pogledu tih pitanja pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovoga suda broj Rev-85/2024 od 28. veljače 2024. i Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. i dr., a nije riječ o pitanjima u pogledu kojih bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu.
3.2. Nadalje, prema ocjeni ovog suda tuženik navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da su mu tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđena ljudska prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a kako to tvrdi u prijedlogu za dopuštenje revizije (točka 1.3.). To stoga što je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o svim navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojoj je presudi drugostupanjski sud odgovorio na sve odlučne žalbene navode, donesena presuda je dostatno obrazložena te su izneseni relevantni i uvjerljivi razlozi za ocjenu o osnovanosti tužbenog zahtjeva te neosnovanosti prigovora tuženika pa se presuda ne može smatrati arbitrarnom ili očito nerazumnom. Stoga, ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje niti da bi bio doveden u neravnopravan položaj po bilo kojoj osnovi, a činjenica da tuženik nije zadovoljan tumačenjem i primjenom materijalnog prava od strane suda i posljedično ishodom spora ne dovodi do povrede prava na pravično suđenje.
4. Slijedom navedenog, a u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 1. ZPP - zbog pravnih pitanja koje tuženik smatra važnim za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava - valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP, odlučiti kao pod stavkom I. izreke, dok je u dijelu u kojem je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP - u pogledu pozivanja na povrede temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - valjalo na temelju čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 3. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
