REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-727/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Goranke Barać-Ručević predsjednice vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice MP iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Tomislav Miličević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Davor Bubalo, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-394/2021-2 od 16. ožujka 2022., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn- 105/2018-34 od 17. veljače 2021., u sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija tužiteljice te se slijedom toga ukida presuda Županijskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Gž-394/2021-2 od 16. ožujka 2022. u točki II. i III. izreke i u tom dijelu se predmet vraća sudu drugog stupnja na ponovno suđenje.

II. O troškovima ovog postupka odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku Euroherc osiguranju d.d. (dalje: tuženik) isplatiti tužiteljici MP (dalje: tužiteljica) iznos od 25.992,00 kn, zajedno sa zateznim kamatama tekućim: - na iznos od 21.000,00 kn počevši od 11. studenoga 2016. do isplate i - na iznos od 4.992,00 kn počevši od 17. veljače 2021. do isplate (točka I. izreke) te je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 13.450,00 kn sa zateznim kamatama tekućim od 17. veljače 2021. do isplate (točka II. izreke).

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je potvrđena i djelomično je preinačena presuda suda prvog stupnja i u dijelu u kojem je presuda preinačena suđeno je:

„II. Preinačuje se navedena presuda pod točkom I. izreke za daljnji pobijani dio glavnice u iznosu od 5.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2016. do isplate i za tijek zateznih kamata na dosuđeni iznos glavnice od 3.492,00 kn za razdoblje od 11. studenog 2016. do 19. veljače 2020. i sudi: 1. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice MP za isplatu iznosa od 5.500,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 11. studenog 2016. do isplate.“.

3. Protiv presude suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovog suda poslovni broj Revd-3083/2022 od 1. ožujka 2023. podnosi tužitelj zbog pitanja:

„Kada je zahtjev za naknadu štete preinačen povišenjem tužbenog generičkog

- novčanog zahtjeva, pri čemu istovjetnost zahtjeva nije izmijenjena jer nisu promijenjeni činjenična i pravna osnova tužbe, nastupa li prekid zastare podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev ili za povišeni dio zastara nastupa danom preinake?“.

4. Ovaj sud sukladno odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) pobijanu odluku ispituje samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena i samo u onom dijelu u kojem je dopušteno podnijeti reviziju.

5. S obzirom na sadržaj pitanja i razloge zbog kojih je sud drugog stupnja preinačio presudu suda prvog stupnja jasno je da se pitanje odnosi samo na onaj dio presude kojom se tužitelj odbija s dijelom tužbenog zahtjeva.

6. Na reviziju nije odgovoreno.

7. Revizija je osnovana.

8. Predmet ovog spora je naknada štete (imovinske i neimovinske) tužiteljici koja joj je nastala u prometnoj nesreći 10. veljače 2016. u [adresa], na križanju [adresa] i [adresa]. Tužiteljica je stradala u toj prometnoj nesreći kao suputnik u vozilu registarske oznake [registarska oznaka]. Vozilo štetnika bilo je u vrijeme predmetne nezgode osigurano kod tuženika po polici osiguranja od automobilske odgovornosti broj 08102227520. Tužiteljica je prema navodima u tužbi u štetnom događaju zadobila tjelesne ozljede što da je rezultiralo povredom prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje iz čl. 19. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO), zbog čega smatra da joj pripada pravo na naknadu neimovinske štete i imovinske nenovčane štete, tj. naknade za tuđu pomoć i njegu.

9.1. Prema stanju spisa tužiteljica je tužbenim zahtjevom u tužbi podnesenoj sudu 12. siječnja 2018. zahtijevala naknadu štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje te za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 17.000,00 kn.

9.2. Nakon provedenog medicinskog vještačenja, tužiteljica je u skladu s rezultatima vještačenja, u podnesku od 20. veljače 2020. (list 110. spisa) povisila tužbeni zahtjev iz istog činjeničnog i pravnog osnova na iznos od 20.492,00 kn. U podnesku od 7. rujna 2020. (list 192.) povisuje tužbeni zahtjev u odnosu na neimovinsku štetu tako da potražuje ukupno 25.992,00 kn glavnice s obzirom na nove Orijentacijske kriterije i iznose za utvrđivanje visine pravične novčane naknade neimovinske štete (dalje: Orijentacijski kriteriji) koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske.

10. U tijeku postupka tuženik je istaknuo prigovor zastare u pogledu povećanog tužbenog zahtjeva u podnesku od 7. rujna 2020. (kojim je tužbeni zahtjev povećan sa 20.492,00 kn na 25.992,00 kn).

11. Sud drugog stupnja prihvaća prigovor zastare te zauzima glede tog prigovora slijedeće pravno shvaćanje:

„21. Međutim, prigovor zastare u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva u podnesku od 7. rujna 2020. kojim je isti povećan sa 20.492,00 kn na 25.992,00 kn, dakle za 5.500,00 kn, je suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda osnovan. Stoga je osnovan žalbeni navod tuženika da je sud prvog stupnja prihvaćanjem tog dijela tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo.

22. U slučaju preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva u odnosu na povećani dio zahtjeva pitanje zastare ocjenjuje se samostalno, tako da je za dio tražbine za koji se povećava zahtjev bitan dan preinake tužbe.

23. Budući da je liječenje tužiteljice dovršeno 13. ožujka 2017., u smislu odredbe 215. st. 1. ZOO, od tog dana u konkretnom slučaju počinje teći zastarni rok od 3 godine propisan odredbom čl. 230. st. 1. ZOO. Podnesak tužiteljice od 7. rujna 2020. kojim je povećan tužbeni zahtjev za 5.500,00 kn predstavlja samostalan novi zahtjev. Uzimajući u obzir navedene činjenice te odredbu čl. 230. st. 1. i čl. 215. st. 1. ZOO proizlazi da je dio zahtjeva tužiteljice, tj. za iznos od 5.500,00 kn podnesen po proteku navedenog zastarnog roka. Budući se radi o samostalnom, novom zahtjevu (povećani zahtjev u iznosu od 5.500,00 kn), u odnosu na taj zahtjev u smislu odredbe čl. 241. ZOO nije podnošenjem tužbe u ovoj pravnoj stvari nastupio prekid zastare. Stoga je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.500,00kn postavljen u navedenom podnesku od 7. rujna 2020. suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda neosnovan iz razloga jer je za njega nastupila zastara.

24. Kako je preinaka tužbe kojom je tužiteljica povećala tužbeni zahtjev za iznos od 3.492,00 kn (sa 17.000,00 kn na 20.492,00 kn) učinjena podneskom tužiteljice od 20. veljače 2020., suprotno žalbenim navodima, bila dopuštena, a sud prvog stupnja je u odnosu na dosuđeni iznos od 20.492,00 kn pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1100. ZOO (koju pravilnost u primjeni materijalnog prava žalitelj niti ne osporava), to je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP trebalo žalbu tuženika odbiti kao djelomično neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. izreke za dio pobijane glavnice (preko nespornog iznosa od 17.000,00 kn) u iznosu od 3.492,00 kn (točka I. izreke ove drugostupanjske presude).“.

12. Takvo pravno shvaćanje suda drugog stupnja nije pravilno.

13.1. Navedeno pravno shvaćanje u biti se temelji na postupovnopravnom određenju povećanja postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblika objektive preinake tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a, zbog čega se glede razlike u kojoj je zahtjev povećan parnica u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a smatra pokrenutom tek kad je taj povećani zahtjev istaknut, tj. za koju razliku je tek u tom trenutku došlo do prekida zastare.

13.2. Međutim, kada je riječ o zastari generički određenog tužbenog zahtjeva, povećanje postojećeg tužbenog zahtjeva kao oblik preinačenja tužbe u okolnostima kada se taj povećani zahtjev temelji na istoj - neizmijenjenoj činjeničnoj osnovi od one koja je do tada bila, treba sagledavati u kontekstu materijalno pravnih obilježja i svrhe koju zastara u smislu odredbi čl. 214. - čl. 246. ZOO-a ima u našem pravu. Naime, uz istaknuti materijalno pravni prigovor zastare, zbog isteka zakonom određenog vremena u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, utuživa obveza pretvorila se u neutuživu - naturalnu, zbog čega vjerovnik svoje pravo ne može ostvariti prisilno preko suda, već je dužnik u dispoziciji hoće li ispuniti svoju naturalnu obvezu ili ne. Svrha zastare temelji se na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme, tj. da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Tako kod okolnosti da se dužnik /tuženik/ protivi ispunjenju već u tužbi niže postavljenog generički određenog tužbenog zahtjeva, samim povećanjem - preinakom postojećeg zahtjeva temeljem iste - neizmijenjene činjenične osnove nije ispunjena svrha koju zastara ima u našem pravu, već i glede razlike u kojoj je zahtjev povećan - preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe. (tako i u Rev-206/2023-3 od 17. siječnja 2024.)

13.3. U okolnostima kada se tuženik kao dužnik protivi preinaci tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva koji je već u tužbi generički određen, valja uzeti da je kod neizmijenjene činjenične osnove i taj zahtjev, iako na posredan način, već od podnošenja tužbe predmet raspravljanja jer zahtjev za naknadu štete nastale zbog tjelesne ozljede u osnovi i ne znači da je tužitelj utužio novčanu svotu, već upravo štetu, a ona može biti iskazana u različitim iznosima. To tuženiku kao dužniku već od početka parnice omogućuje da se brani u postupku u odnosu na osnovanost zahtjeva upravljenog protiv njega. Na taj je način postignuta svrha zastare, ne samo prema konvencijskom i ustavnom, već i domaćem obveznom pravu jer tuženik nije ovakvom preinakom stavljen u nepovoljniji procesni položaj u kojem bi mu zbog preinake i proteka vremena od podnošenja tužbe bilo teško braniti se u parnici budući da je to u mogućnosti već od trenutka kada je parnica počela teći.

13.4. Kada preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva nije rezultat zlouporabe procesnih ovlaštenja, već se pravo na preinačenje tužbe koristi lojalno i racionalno i kada preinaka može pridonijeti konačnom rješenju spornog odnosa, odnosno, može dovesti do pozitivnih rezultata za sud i stranke u postupku, a okolnosti koje su uvjetovale takvu preinaku su objektivne prirode, tada bi tumačenje prema kojem podnošenje tužbe u ovakvim okolnostima ne prekida zastaru (čl. 241. ZOO) značilo pretjerani formalizam koji bi utjecao na poštenost postupka. To stoga, jer bi na taj način tužitelju kao vjerovniku bila smanjena mogućnost pristupa sudu i narušila bi se bit njegova prava na naknadu štete zato što njegov zahtjev ne bi uopće bio meritorno razmatran zbog razloga koji se objektivno ne mogu pripisati tužitelju kao vjerovniku. U takvim okolnostima tuženiku kao dužniku nije otežana mogućnost obrane zato što je njegov zahtjev već posredno predmet raspravljanja od početka parnice.

13.5. Vođen navedenim razlozima, u odnosu na postavljeno pitanje vezano za zastaru Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odlukama poslovni broj Rev-206/2023-3 od 17. siječnja 2024. Rev-831/2024., Rev-170/2024-2 od 3. rujna 2024., Rev-748/2024-2 od 4. lipnja 2024. i dr., odstupio od ranijeg shvaćanja (iznesenog u obrazloženju u točkama 12. i 13.), te je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održanoj 27. svibnja 2024. pod brojem Su-IV-123/2024-5., ujednačavajući sudsku praksu, zauzeo sljedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“.

14. Stoga, prema shvaćanju ovog suda, kada je vjerovnik prije isteka zastarnog roka podnio tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, ali je tijekom postupka temeljem iste činjenične osnove preinačio tužbu povećanjem postojećeg generički određenog zahtjeva, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev povećan - preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241.

ZOO-a došlo već s podnošenjem tužbe.

15. Prema tome, odgovor na prvo postavljeno pravno pitanje glasi:

Pitanje zastare potraživanja sudskim putem u slučaju preinake tužbe, povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) kada je ona moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), ne ocjenjuje se samostalno u odnosu na trenutak kad je preinaka učinjena, nego je za ocjenu nastupa zastare na tražbinu na koju se odnosi preinaka i u slučaju kada se radi o tražbini iz čl. 19., čl. 1046., čl. 1100., čl. 1001. ZOO-a odlučan dan podnošenja tužbe, a ne dan preinake. (tako i ovaj sud u Rev-396/2024 od 14. siječnja 2025.)

16. Kako glede dijela zahtjeva koji je pogrešno odbijen zbog prihvaćenog prigovora zastare, sud nije utvrđivao okolnosti o kojima ovisi odluka o visini tužbenog zahtjeva za neimovinsku štetu, to je odlučeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP-a, te je slijedom toga valjalo ukinuti i odluku o trošku jer će ta odluka ovisiti o konačnom omjeru stranaka u uspjehu u sporu.

Zagreb, 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Goranka Barać-Ručević