REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-5117/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Patricija Đurić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović i Partneri u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o tuženikovom prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5288/2024-2 od 15. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-857/2024-10 od 30. kolovoza 2024., u sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbija se u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije odbacuje se u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-5288/2024-2 od 15. srpnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-857/2024-10 od 30. kolovoza 2024. zbog razloga navedenih u odredbi članka 385.a Zakona o parničnom postupku.
1.1. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik je postavio sljedeća pravna pitanja:
1. „Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, nepoštena ugovorna odredba u smislu članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) ako banka potrošaču nije specificirala strukturu tog troška?
2. Jesu li odredbe člana 1022. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005) i članka 173. Zakona o bankama (Narodne novine, broj 84/2002) valjani pravni temelj za ugovaranje odredbe ugovora o kreditu na osnovi koje banka prije isplate kredita ima pravo naplatiti potrošaču troškove obrade kredita u postotnom iznosu glavnice?
3. Je li odredba ugovora o kreditu na temelju koje je banka prije isplate kredita naplatila potrošaču trošak njegove obrade u postotnom iznosu glavnice, neodređena i neodrediva ugovorna odredba?
4. Je li odredba potrošačkog ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju odredba o naknadi za obradu kredita) jasna, razumljiva i lako uočljiva u smislu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) ukoliko iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste?
5. Primjenjuje li se pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., prema kojemu petogodišnji restitucijski zastarni rok počinje teći s danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti, na situacije u kojima je zastara u razdoblju do 30. siječnja 2020. zastara već nastupila sukladno članu 360 . i 371. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005)
6. Je li odredba Ugovora o kreditu kojom se za slučaj prijevremene otplate kredita ugovara naknada koju korisnik kredita plaća kreditoru sukladno poslovnoj politici kreditora protivna odredbama čl. 1024. i čl. 354. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) ili je sukladna tim odredbama?
7. Ima li davatelj kredita pravo na naknadu štete u smislu odredbe čl. 1024. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju iz čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05), nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava sukladno poslovnoj politici kreditora?
8. Primjenjuje li se Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03) na odredbe potrošačkih ugovora koje su odraz dispozitivnih zakonskih odredaba?
9. Je li izostanak pojedinačnog pregovaranja dostatan razlog na temelju kojeg sud može određenu odredbu potrošačkog ugovora utvrditi nepošteno ugovorenom i posljedično ništetnom u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03)? 10. Je li banka prilikom naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita obvezna korisniku kredita detaljno obrazložiti strukturu te naknade?
11. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?“.
2. Odgovor na prijedlog za dopuštenje revizije nije podnesen.
3. Polazeći od odredbe članka 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) i članka 387. ZPP vijeće je ocijenilo da pravna pitanja naznačena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za odluku u sporu, za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3.1. Prema ocjeni vijeća pitanja koja se odnose na ništetnost odredbe o plaćanju troškova obrade kredita (prvo do četvrto pitanje) predlagatelj se upućuje na ovosudne odluke broj Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024., broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. i broj Rev-715/2024 od 22. svibnja 2024. pri čemu valja naglasiti da predlagatelj polazi od pogrešne premise da „... iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranje iste“, jer upravo suprotno prvostupanjski sud utvrđujuće i obrazlaže u obrazloženja presude, što drugostupanjski prihvaća pravilnim utvrđenjima, kojima su dati razlozi ocjene postojanja relevantnih okolnosti u smislu odluke C-39/24Justa protiv Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA (SL C/2024./3304).
3.2. U odnosu na materijalnopravna pitanja koje se odnose na problematiku zastare pobijana odluka se pravilno pozvala na shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. i računanje zastare od dana pravomoćnosti odluke u povodu tog zahtjeva, što je u ovom predmetu donošenje pobijane odluke. Tako i ovaj sud u odlukama broj Rev-491/2023-3 i broj Rev-4441/2019-2 od 23. siječnja 2024.
3.3. Nadalje, pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije koja se odnose na prijevremenu otplatu kredita treba navesti da je riječ o pravnim pitanjima u odnosu na koje pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Rev-43/22 od 14. lipnja 2022. i broj Rev-112/18-2 od 9. ožujka 2022.
4. Budući da u odnosu na sva postavljena pravna pitanja u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije propisane odredbom članka 385.a st. 1. ZPP, ovaj sud je na temelju odredbe članka 389.b stavak 1. i 2. ZPP odlučio kao u točki I. izreke ovog rješenja.
5. U odnosu na navode predlagatelja iznesene u prijedlogu za dopuštenje revizije da mu je pobijanom drugostupanjskom odlukom povrijeđeno temeljno pravo - pravo na pravično suđenje, zajamčeno odredbom člankom 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 – dalje: Ustav) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija) u kojem je sadržano pravo na obrazloženu sudsku odluku jer tuženik smatra da drugostupanjski sud u pobijanoj presudi nije naveo razloge o odlučnim činjenicama, te da odluka nema uporište u dokazima, treba navesti kako se sadržaj tuženikovog prijedloga za dopuštenje revizije dijelom svodi na pritužbe o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima.
5.1. U postupku pred nižestupanjskim sudovima tuženiku je bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužitelja, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U donesenim presudama nižestupanjski sudovi su odgovorili na sve odlučujuće tuženikove navode. Presude nižestupanjskih sudova su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje.
6. Zbog navedenoga vijeće je ocijenilo da tuženik navodima iznesenima u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima bilo povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa je na temelju članka 389.a st. 1. i 4. ZPP odlučeno kao u točki II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 3. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
mr. sc. Dražen Jakovina
