REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-4810/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Nino Reskušić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Sveučilište u Zagrebu, Filozofski fakultet, Zagreb, Ivana Lučića 3, OIB 90633715804, kojeg zastupa punomoćnik Vladimir Modrić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-95/2024-4 od 29. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1306/2017-103 od 15. veljače 2024., u sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,

r i j e š i o  j e:

I. Odbija se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.

II. Odbacuje se prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-95/2024-4 od 29. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1306/2017-103 od 15. veljače 2024., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.

1.1. Tužiteljica u prijedlogu, pozivom na odredbu čl. 385.a st. 2. ZPP-a, ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH) i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija).

2. U odgovoru na prijedlog za dopuštenje revizije tuženik predlaže odbaciti, a podredno odbiti prijedlog, uz naknadu troškova odgovora na prijedlog.

3. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

4. U odnosu na pitanje kojim tužiteljica problematizira primjenu odredbe čl. 375. ZPP- a valja odgovoriti da pravo stranke na obrazloženu odluku o postavljenom zahtjevu istovremeno predstavlja obvezu suda da jasnim i neproturječnim razlozima obrazloži svoju odluku. U protivnom bi bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka u smislu odredbe čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP-a. Međutim, obveza obrazlaganja odluke (niti u smislu odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, niti Europskog suda za ljudska prava) ne znači obvezu podrobnog odgovora na svaku tvrdnju predočenu pred sudom već pretpostavlja pravo stranke u postupku da njezini navodi budu pažljivo ispitani. Kada je riječ o odlukama suda drugog stupnja kojima se odlučuje u povodu pravnog lijeka, sud (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a) treba (i mora) ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označiti razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti, jer u protivnom čini povredu postupka (tako, primjerice, u presudi ovoga suda Revt-390/15-3 od 8. lipnja 2016. - u vezi s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2097/2007 od 12. siječnja 2011. i U-III- 2494/2008 od 30. ožujka 2011., te praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u slučajevima Ruiz Torija protiv Španjolske i Hiro Balani protiv Španjolske). No, u konkretnom slučaju radi se o pitanju o odgovoru na koje ne ovisi odluka u sporu jer je sud u pobijanoj presudi sukladno čl. 375. st. 1. ZPP-a obrazložio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, stoga naznačeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

5. Postavljena pitanja, kojima tužiteljica problematizira vezanost drugostupanjskog suda svojim shvaćanjem zauzetim u rješenju kojim se ranija prvostupanjska presuda ukida i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, jer eventualna pravna shvaćanja izražena u ukidnoj odluci drugostupanjskog suda (koja je prethodila pobijanoj odluci) nisu bila obvezujuća za sud prilikom donošenja nove odluke.

6. U prijedlogu za dopuštenje revizije tužiteljica iznosi neslaganje o načinu na koji su niži sudovi ocijenili dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje osim u izuzetno rijetkim slučajevima. Naime, tužiteljica u prijedlogu dijelom pitanja i obrazloženjem prijedloga sadržajno ponavlja činjenice koje su bile predmetom utvrđivanja u postupku raspravljanja pred nižestupanjskim sudovima, te zapravo iznosi svoju ocjenu dokaza koji su izvedeni i posljedično tome, problematizira pitanje utvrđenja činjenica (a ovaj sud u ovom stupnju postupka ne ulazi u ocjenu činjeničnog stanja). Pri tomu valja ukazati da pitanja, koja se odnose (samo) na okolnosti konkretnog spora i shvaćanje tužiteljice o tome kako je sud trebao ocijeniti dokaze i primijeniti materijalno pravo, nemaju opći karakter (značenje, važnost) u smislu da bi shvaćanje koje ovaj sud izražava u odnosu na navedena pitanja moglo biti općenito i ubuduće primjenjivo u neograničenom broju slučajeva u primjeni norme na koju se odnosi.

7. S tim u vezi pitanja kojima tužiteljica problematizira obvezu tuženika za sklapanje ugovora o radu u situaciji kada je u postupku utvrđeno da nisu ispunjene zakonske pretpostavke propisane Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju („Narodne novine“, broj 139/13 i 101/14) kao i obveze propisane i Statutom Filozofskog fakulteta za sklapanje ugovora o radu jer je postojala obveza tuženika za pribavljanje prethodne suglasnosti prije raspisivanja natječaja radi zapošljavanja u vidu suglasnosti Sveučilišta ili ministra znanosti obrazovanja i sporta zbog čega je natječaj poništen ne mogu se smatrati pravnim pitanjima koja bi mogla biti važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi, u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a.

8. Kako odgovor na postavljena pitanja ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, tako odgovor na ta pitanja nemaju onaj stupanj univerzalnosti koji je nužan u smislu odredbe čl. 385.a ZPP-a, a koji bi doveo do dopuštanja podnošenja revizije i odluke ovog suda u kojoj bi se povodom dopuštenih pitanja zauzelo pravno shvaćanje kojim bi se ujednačila sudska praksa, osigurala jedinstvena primjena zakona ili razvilo pravo kroz sudsku praksu i koje bi u budućnosti riješilo svaki takav isti procesnopravni ili materijalnopravni prijepor.

9. Iako već obzirom na navedeno nije odlučno, za napomenuti je da odluke na koje se kao razloge važnosti tužiteljica pozvala, nisu donesene u usporedivoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa slijedom toga nisu ni utemeljene na pravnom shvaćanju na kojem je utemeljena drugostupanjska presuda u predmetnom sporu s tim da za pitanja naznačena pod 1., 2., 3. i 4. (list 5-6 prijedloga), 1., 2. i 3. (list 9-10 prijedloga), 1., 2., 3. i 4. (list 15-16 prijedloga) predlagateljica u prijedlogu nije određeno navela razloge zbog kojih smatra da bi upravo naznačena pitanja bila važna ne samo za odluku u konkretnom sporu, već i u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a, tj. zbog čega bi pitanja bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi, a što je nužan preduvjet za dopuštenost prijedloga. Predlagateljica pri tomu ne ukazuje na možebitno postojanje različite prakse nižestupanjskih sudova o tom pitanju (prema kojoj je o tome u određenim sudskim odlukama zauzeto pravno shvaćanje suprotno onom iz pobijane odluke) niti iznosi druge važne razloge u skladu s navedenim propisom zbog čega bi postojala potreba usuglašavanja i razvijanja sudske prakse intervencijom ovog suda putem izjavljene revizije.

10. Prema odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako stranka učini vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i da se stranka na te povrede, ako je to bilo moguće već pozivala u nižestupanjskom postupku.

11. Tužiteljica nije učinila vjerojatnim da joj je u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo zajamčeno Ustavom RH i Konvencijom. Naime, imajući na umu okolnosti konkretnog slučaja i činjenična utvrđenja u postupku pred nižestupanjskim sudovima (koja u ovom stupnju postupka ne mogu biti predmet preispitivanja), shvaćanje nižestupanjskih sudova izraženo u pobijanoj presudi te cjelokupno obrazloženje prijedloga za dopuštenje revizije, za zaključiti je da tužiteljica u biti izražava nezadovoljstvo drugostupanjskom presudom kojom je potvrđena prvostupanjska presuda. Sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije dijelom se svodi na prigovore na način na koji su niži sudovi ocijenili izvedene dokaze odnosno o tome kako su utvrdili činjenično stanje, dakle na razloge koje se ne mogu isticati u reviziji niti mogu predstavljati povredu prava na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. st. 1. Konvencije, osim u izuzetno rijetkim slučajevima (a što ovaj slučaj nije).

12. U odnosu na navodne povrede prava na pravično suđenje i u njemu sadržanog prava na pristup sudu, obrazloženu sudsku odluku i zabranu arbitrarnosti zajamčeno čl. 29. Ustava RH i čl. 6. st. 1. i čl. 13. Konvencije, valja odgovoriti, da uz ono što je već izneseno u vezi u prijedlogu postavljenih pitanja, ovaj sud cijeni da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima tužiteljici bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tuženika, iznosi činjenice i predlaže dokaze te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama sudovi su odgovorili na sve odlučne navode tužiteljice, a presude su detaljno obrazložene te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima niti je njima tužiteljici povrijeđeno pravo na pravično suđenje, a o čemu se očitovao i drugostupanjski sud.

13. Naime, činjenica da tužiteljica nije uspjela u predmetnom sudskom sporu, ne znači da su joj ujedno povrijeđena temeljna ljudska prava, a koja su zaštićena kategorija na temelju Ustava RH i Konvencije, jer to što sudovi nižeg stupnja zauzimaju drugačija pravna shvaćanja i različito ocjenjuju dokaze od tužiteljice ne predstavlja povredu navedenih temeljnih prava pa ni prava na rad.

14. Slijedom toga, ocjena je ovog suda da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju ovoga suda u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP-a i dopuštenje revizije.

15. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.

16. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi odgovora na prijedlog za dopuštenje revizije budući da je ocijenjeno da ta radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a) pa je valjalo odlučiti kao u točki III. izreke.

Zagreb, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić