REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-4343/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Đura Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Goranke Barać-Ručević, Mirjane Magud i mr. sc. Neri Radas članica vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČC, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Vanji Buntić, odvjetnici u Puli-Pola, protiv tuženika Erste & Steiermärkische banke d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri, odvjetnicima iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1815/2022-3 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-369//2020-48 od 19. listopada 2022., u sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na postavljena pitanja se odbija.
II. Prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u odnosu na povredu temeljnih prava tuženika zajamčenih Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1815/2022-3 od 2. travnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-369//2020- 48 od 19. listopada 2022.
2. U prijedlogu za dopuštenje revizije tuženik predlaže da se dopusti revizija radi postavljenih pravnih pitanja koja smatra važnima za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, a koja glase:
„1. Može li sud ništetnost ugovora, odnosno pojedine ugovorne odredbe, procjenjivati odnosno može li ih utvrditi ništetnim na temelju okolnosti koje su nastupila (godinama) nakon zaključenja ugovora, a koje nisu postojale niti su objektivno bile predvidljive u trenutku zaključenja ugovora?
2. Da li je dovoljno u pojedinačnim postupcima da se sud samo pozove na utvrđenja iz odluka iz kolektivnog spora, uzimajući u obzir da je sud u postupku kolektivne zaštite samo ocjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi), a ne u fazi pojedinačnih pregovora, bez provođenja kontradiktornog postupka gdje će se utvrditi da li je tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti strane valute (švicarskog franka) za njegove kreditne obveze?
3. Mogu li zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose početi teći prije datuma podnošenja predmetne tužbe odnosno datuma pravomoćnosti odluka iz kolektivnog spora pod posl. br. VTS Pž-7129/13 i pod posl. br. VTS Pž-6632/17? 4. Može li se, i pod kojim pretpostavkama, isključiti zaštita prema odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj /5/09) i Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003) koju uživaju potrošači, u situaciji kada je utvrđeno da su sredstva ostvarena i predmetnim kreditom korištenja za financiranje kupnje nekretnine koja se kasnije koristi u poslovne odnosno poduzetničke svrhe, uz ostvarenje dobiti fizičke osobe, korisnika kredita?“.
2.1. Tuženik ističe da su postavljena pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao i za razvoj prava kroz sudsku praksu.
3. Tuženik podnosi prijedlog za dopuštenje revizije i u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 57/11., 148/11. -proč.tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), navodeći da mu je postupanjem prvostupanjskog i drugostupanjskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje.
4. Odgovor na prijedlog nije podnesen.
5. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a i čl. 387. ZPP, ocijenjeno je da pravna pitanja koja je tuženik naznačio u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Navedeno, stoga što u pogledu prvog i trećeg pitanja pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i pravnih shvaćanja izraženih u odlukama ovog suda broj Revt 249/2014 od 9. travnja 2015., Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., Rev- 3142/18-2 od 19. ožujka 2019., Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr. ( u tom smislu i ovaj sud u Revd 806/2024-2 od 26. lipnja 2024., Revd 4848/2024-2 od 15. siječnja 2025. i dr.).
5.1. Ocijenjeno je također da i drugo postavljeno pitanje iz prijedloga za dopuštenje revizije tuženika nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, s obzirom da tim pitanjem tuženik implicira da u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu ispitivane okolnosti u kojima su vođeni pregovori koji su prethodili sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, a što ne odgovara činjeničnom stanju predmetnog spisa, s obzirom na to da je sud na navedene okolnosti saslušao tužiteljicu i djelatnicu tuženika ĆC.
5.2. Nadalje, ocijenjeno je da i četvrto postavljeno pitanje nije važno pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP, s obzirom da u četvrto postavljenom pitanju tuženik polazi od činjeničnih utvrđenja koje ne koincidiraju s činjenim utvrđenjima sudova nižeg stupnja.
5.3. Naime, s obzirom da u postupku nije utvrđeno da su sredstva ostvarena predmetnim kreditom korištena za financiranje kupnje nekretnine koja se kasnije koristi u poslovne odnosno poduzetničke svrhe, uz ostvarenje dobiti fizičke osobe, korisnika kredita, te s obzirom da je u postupku u bitnom utvrđeno da je tužiteljica prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača, da je među strankama sklopljeni Ugovor o kreditu potrošački ugovor jer je sklopljen po tužiteljici kao fizičkoj osobi pri čemu (iako je tužiteljica u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 22. studenoga 2005. imala obrt) namjena kredita nije vezana uz obavljanje poslovne i poduzetničke aktivnosti te zanimanja tužiteljice već s ciljem kupnje nekretnine za zadovoljenje stambenih potreba tužiteljice i njene obitelji, kao i da u predmetnoj nekretnini tužiteljica ne obavlja poslovnu djelatnost niti od iste ostvaruje financijsku dobit, to o odgovoru na četvrto postavljeno pitanje ne ovisi odluka u ovom sporu, slijedom čega navedeno pitanje također nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primijeni, niti za razvoj prava kroz sudsku praksu.
5.3.1. Osim toga niti odluka (presuda Suda EU u predmetu C 630/17 Anica Milivojević protiv Raiffeisenbank St. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen) na koju se tuženik pozvao dajući značaj važnosti četvrto postavljenom pitanju, ne daje važnost istom, jer iz navedene odluke proizlazi da niti činjenična a slijedom toga niti pravna situacija nije podudarna s predmetnim sporom, pa u odnosu na navedeno pitanje nisu kumulativno ispunjene zakonske pretpostavke za intervenciju ovog suda u smislu dopuštenja revizije.
5.3.2. Također valja reći da četvrto postavljeno pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ni stoga što u pogledu tog pitanja pobijana odluka ne odstupa od prakse revizijskog suda i zauzetog pravnog shvaćanja izraženog u odluci ovog suda poslovni broj Rev-984/2023-2 od 3. srpnja 2024.
6. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i 2. ZPP odlučiti kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.
7. Nadalje, tuženik u prijedlogu tvrdi da mu je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno temeljno ljudsko pravo na pravično suđenje iz čl. 29. Ustava RH i čl. 6. Konvencije.
7.1. Postupajući po odredbi čl. 385.a ZPP-a, revizijski sud je ocijenio da u prijedlogu za dopuštenje revizije, kao i prilozima koje je tuženik dostavio uz prijedlog u smislu odredbe čl. 387. st. 3. ZPP-a, tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu bilo povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ovog Zakona. Naime, ovaj sud ocjenjuje da je u postupku pred nižim sudovima tuženiku bilo omogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima tužiteljice, iznosi činjenice i predlaže dokaze, te na taj način ravnopravno sudjeluje u postupku. U svojim presudama niži sudovi su odgovorili na sve odlučujuće navode tuženika. Njihove presude su detaljno obrazložene, te se ne mogu smatrati arbitrarnima ili očito nerazumnima. Stoga ništa ne upućuje na zaključak da tuženik nije imao pravično suđenje, čime tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu u prvostupanjskom i drugostupanjskom postupku zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka ili pogrešne primjene materijalnog prava bilo povrijeđeno kakvo temeljno ljudsko pravo u smislu postojanja pretpostavki iz odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP- a.
8. Slijedom navedenog, u pogledu prijedloga tuženika za dopuštenje revizije u dijelu kojim je on koncipiran u smislu čl. 385.a st. 2. ZPP, tj. u pogledu pozivanja na povredu temeljnog prava zajamčenog ustavom, valjalo je na temelju odredbe čl. 389.a st. 4. ZPP odlučiti kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 3. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
