Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-636/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Jadranki Travaš kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Darija Božinović, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB:23057039320, kojeg zastupa punomoćnica Dora Hanžeković Žuža, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Hanžeković & Partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7258/2019-27 od 5. siječnja 2022., dana 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 7258/2019-27 od 5. siječnja 2022. pod stavcima I. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. za naknadu troška sastava žalbe kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7258/2019-27 od 5. siječnja 2022. pod stavkom I. izreke tuženiku je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 569,58 kuna/75,60 EUR[1] zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom I. izreke prvostupanjske presude. Stavkom II. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu zatezne kamate na pojedine utužene iznose kako je to pobliže navedeno pod stavkom II. izreke prvostupanjske presude. Stavkom III. izreke odbijen je tuženikov prigovor prijeboja njegove tražbine s osnova potplaćenih anuiteta u iznosu od 908,19 kuna/120,54 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom. Rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 7258/2019-27 od 5. siječnja 2022. riješeno je da je tužba povučena za iznos od 261,16 kuna/34,66 EUR zajedno sa zatraženom zateznom kamatom.

2. Protiv navedene presude pod stavcima I. i III. izreke žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP). Predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti u smislu žalbenih navoda, uz naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 390,62 kune/51,84 EUR, a podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je tužiteljev restitucijski zahtjev prema tuženiku za isplatu iznosa od 569,58 kuna/75,60 EUR zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj stopi redovne kamate po Ugovoru o [broj kredita] od 18. ožujka 2005. (dalje: Ugovor o kreditu).

5. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu može se ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, razlozi o svim odlučnim činjenicama važnim za presuđenje u ovom predmetu jasni su i neproturječni te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava, slijedom čega su neosnovani žalbeni navodi tuženika u kojima on ističe da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijanih dijelova presude počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

6. Prilikom ispitivanja prvostupanjske presude u pobijanom dijelu i postupka koji joj je prethodio, utvrđeno je da nisu počinjene ni ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7. Nije sporno:

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu na iznos od 34.183,71 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj,

- da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio,

- da je u čl. 8. Ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tuženika, a koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,49% godišnje,

- da se za vrijeme trajanja otplate kredita kamatna stopa mijenjala,

- da iz nalaza i mišljenja vještakinje Petre Blašković proizlazi da razlika mjesečnih uplata koja je nastala zbog rasta kamatne stope iznosi 569,58 kuna/75,60 EUR, dok je tužitelj ukupno manje platio 908,19 kuna/120,54 EUR zbog pada kamatne stope u odnosu na ugovorenu kamatnu stopu temeljem čega je u određenim razdobljima u primjeni bio niži anuitet za otplatu u odnosu na početno ugovoreni anuitet, pri čemu su pojedini mjesečni anuiteti zajedno s datumom njihovog dospijeća i plaćanja prikazani u posebnoj tabeli s izračunom.

8. Među strankama je sporno jesu li u predmetni Ugovor o kreditu inkorporirane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci banke nepoštene, a time i ništetne, te postoji li obveza tuženika na isplatu preplaćenih iznosa, na ime stečenog bez osnove.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, a da ga je tužitelj potpisao bez pojedinačnog pregovaranja s tuženikom o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o promjenjivoj kamatnoj stopi. Osim toga prvostupanjski sud je utvrdio da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača (presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13), imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba u konkretnom slučaju primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP-a, te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14., 110/15. i 14/19).

10. Prema tome, prvostupanjski sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da je tužitelja kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, odnosno o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obaviještenosti, jer su te odredbe bile unaprijed formulirane od strane prednika tuženika tako da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na njihov sadržaj, a što je dovelo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su stoga sporne odredbe nepoštene, a time i ništetne. Tužiteljeva obveza je nesumnjivo rasla zbog jednostranog povećanja kamatne stope od strane tuženika tijekom otplate kredita, i prihvaćajući sklapanje upravo takvog ugovora, tužitelj je doveden u nepovoljniji položaj u odnosu na tuženika, te je sud pravilno utvrdio da su sporne ugovorne odredbe sadržane u predmetnom Ugovoru o kreditu nepoštene temeljem čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03., dalje: ZZP/03), a sukladno čl. 87. st. 1. ZZP/03, i ništetne.

11. Valja istaknuti da se pobijana presuda ne temelji isključivo na pravnim utvrđenjima iznesenim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13, bez navođenja razloga o odlučnim činjenicama. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema jednostranoj odluci banke nepoštene ugovorne odredbe, a time i ništetne, baš kao i utvrđenja u spomenutim presudama po kolektivnoj tužbi, koje su imale istovjetnu činjeničnu osnovu kakva je utvrđena i u ovom postupku.

12. Naime, sudovi su u navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostalih i tuženika, utemeljili u bitnim činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanje ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

13. Kako je predmetnim dijelom spornog Ugovora o kreditu, ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke sadržajno izražena na identičan način kao i u naprijed navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, te s obzirom na utvrđenje prvostupanjskog suda da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja spornih odredbi između ugovornih strana bilo drugačije od utvrđenog u tim sudskim postupcima, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe u osporenom dijelu ništetne, a što tuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

14. Dužnost povrata plaćenog temeljem ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi proizlazi iz odredaba čl. 323., čl. 1111., čl. 1115., te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08.,125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO).

15. Odredbama čl. 81. i 82. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisane su pretpostavke na temelju kojih bi se pojedine ugovorne odredbe mogle smatrati nepoštenima. Tako je odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Osim toga, odredbom čl. 3. st. 1. Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima reguliraju se nepošteni uvjeti u potrošačkim ugovorima te se smatra nepoštenom ona jednostrano određena klauzula koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzroči značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija, i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo (1), mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama (2), i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja (3).

16. Protivno žalbenim navodima tuženika, prema pravilnom stavu prvostupanjskog suda, u konkretnom slučaju ispunjeni su svi navedeni kriteriji nepoštenosti u odnosu na sporne odredbe predmetnog Ugovora. Naime, iste su nesporno bile određene u tipskom ugovoru od strane tuženika, na unaprijed formuliranom obrascu, pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranka, konkretno tužitelj, nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj.

17. Naime, sporne ugovorne odredbe su nerazumljive iz razloga jer tužitelju nisu na valjan način objašnjene posljedice ugovaranja takvih odredbi. U ovom je postupku utvrđeno da je riječ o nepoštenim ugovornim odredbama jer tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja.

18. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu možda i predstavljaju ugovorne odredbe čiji je sadržaj jasno napisan i lako uočljiv, ali ne i da je njihov sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe čl. 84. ZZP/03. Kako takve ugovorne odredbe ne predstavljaju lako razumljive ugovorne odredbe, to se na takve odredbe ne mogu primijeniti niti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njihove poštenosti.

19. Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, odnosno dati odgovarajuću naknadu u novcu ukoliko vraćanje nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe smatra se zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO). Odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 2. iste odredbe, određeno je da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, a prema st. 3. obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

20. Kako su sporne odredbe Ugovora o kreditu utvrđene ništetnim, tuženik je dužan vratiti sve što je stekao na temelju ništetnih odredbi.

21. Glede visine tužbenog zahtjeva, provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje te je vještakinja u svom pisanom nalazu i mišljenju utvrdila da plaćena razlika koja je nastala zbog promjene kamatnih stopa iznosi 569,58 kuna/75,60 EUR. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje Petre Blašković kao stručan i obrazložen, dan sukladno zadatku suda i u skladu s pravilima struke, te je stoga pravilno prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 569,58 kuna/75,60 EUR, sukladno čl. 1111. ZOO-a.

22. Pravilno je priznata i zatezna kamata u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja temeljem čl. 1115. ZOO-a, s obzirom da je tuženik nepošten stjecatelj pa je dužan vratiti ono što je stekao na temelju nepoštene odredbe Ugovora, sa kamatom od dana stjecanja, a to je dan kada je tužitelj više platio.

23. Nadalje, a suprotno žalbenim navodima tuženika, o tuženikovom prigovoru zastare također je pravilno odlučeno. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. pravomoćno je utvrđena ništetnom odredba ugovora koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, slijedom čega zastarni rok na podnošenje zahtjeva za isplatu novčanog iznosa s tog osnova počinje teći od 13. lipnja 2014. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., ista je podnesena unutar općeg zastarnog roka od pet godina iz odredbe čl. 225. ZOO-a za isplatu novčanog iznosa s osnova ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.

24. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela od 31. siječnja 2022. dao objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, prema kojemu ako je ništetnost ustanovljena, kao što je ovdje slučaj, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništenosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Stoga je, suprotno žalbenim navodima tuženika, materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je prigovor zastare odbijen kao neosnovan.

25. Što se tiče odluke prvostupanjskog suda o prijeboju tuženikove tražbine s osnova potplaćenih anuiteta u iznosu od 908,19 kuna/120,54 EUR, valja reći da osnovano tuženik u žalbi ističe da pogrešno prvostupanjski sud u obrazloženju presude navodi da se radi o iznosima za koje je tuženik otpustio dug tužitelju. Međutim, odluka o prigovoru prijeboja pravilna je iz razloga što tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita.

26. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

27. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredaba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja, kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora, s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odlučio kao pod stavkom III. izreke pobijane presude.

28. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, ovaj sud smatra da je tijekom postupka prvostupanjski sud ispitao sve okolnosti koje su važne za zakonito presuđenje ovog spora i na temelju postignutih rezultata utvrdio potrebno činjenično stanje, izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

29. Naime, sukladno cilju i zaštiti koja se pruža prema Direktivi 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima te prema načelima izraženim u odlukama Suda Europske unije, da se potrošača dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe. S obzirom na to da je cilj zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka te održati ugovor na snazi, tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Tako i u predmetu C 421/14 Banco Primus, sud je protumačio odredbu članka 6. stavak 1. Direktive 93/13 na način da, kada sud utvrdi nepoštenom odredbu, on ju je obavezan izuzeti iz primjene, ali nije ovlašten izmijeniti njen sadržaj, a sam ugovor mora nastaviti postojati u načelu bez ikakve izmjene, osim one koje proizlazi iz ništetnosti navedene odredbe, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava. U tom tumačenju je izraženo načelo i zabrane revizije nepoštene odredbe. To znači da sud ne može kreirati sadržaj odredbe smanjenjem na neku prihvatljivu razinu iznosa koji treba platiti na temelju neobvezujuće odredbe, već sud treba u potpunosti izuzeti tu odredbu iz primjene. Stoga drugačija pravna shvaćanja tuženika koja izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

30. Zaključno valja reći da ovaj sud nije razmatrao žalbene navode tuženika koji sadržajno upućuju na to da je u predmetnom postupku činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, jer je u ovom predmetu, u smislu odredbe iz čl. 458. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14) riječ o sporu male vrijednosti, pa se presuda, sukladno odredbi iz čl. 467. st. 1. toga zakona ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, već samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. toga zakona te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ovdje valja istaknuti da se u konkretnom slučaju u pogledu žalbenih razloga zbog kojih se može pobijati presuda u sporu male vrijednosti primjenjuje Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14), budući da je predmetni postupak pokrenut u lipnju 2019., dok je u Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 70/19.,) koji je stupio na snagu 1. rujna 2019. i kojim je (čl. 96.) mijenjan čl. 467. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14) propisano da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu toga zakona dovršiti primjenom odredbi Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14).

31. Slijedom svega navedenog, valjalo je primjenom odredbe iz čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove odluke.

32. Zahtjev tuženika za naknadu troška sastava žalbe je odbijen na temelju čl. 166. st. 1. ZPP-a, u svezi čl. 154. st. 1. ZPP-a, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ove odluke.

U Zagrebu 3. prosinca 2025.

Sutkinja:

Jadranka Travaš