REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-3076/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kao nasljednicka UP, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Ljiljana Smiljanić, odvjetnica u Gospiću, protiv tuženika HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o., Elektrolika Gospić, OIB 46830600751, sa sjedištem u Gospiću, Lipovska 1, radi predaje u posjed, utvrđenja i isplate, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž- 996/2022-5 od 7. svibnja 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-144/2016-32 od 13. prosinca 2018., u sjednici održanoj 2. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e:
Prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije se odbacuje.
Obrazloženje
1. Tužitelj je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž-996/2022-5 od 7. svibnja 2025. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, poslovni broj P-144/2016-32 od 13. prosinca 2018. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koja podnositelj cijeni da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, i to zbog “bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja“… „jer je izreka drugostupanjske odluke u suprotnosti s obrazloženjem, razlozi koji su dati nejasni su, tako da se ista ne može ispitati“. Ujedno je predloženo reviziju dopustiti i zbog povrede temeljnoga ljudskog prava na mirno uživanje imovine (vlasništva).
2. Pitanja koja je tužitelj naznačio u prijedlogu glase:
1) Postoji li primjerena naknada za uzurpiranje tuđeg zemljišta, odnosno vlasništva;
2) Postoji li naknada za dokazano umanjenje vrijednosti nekretnine; 3) Nastaje li služnost upisom u zemljišne knjige;
4) Može li primjerena naknada nastati i na poljoprivrednom zemljištu?
3. Tuženik nije odgovorio na prijedlog tužitelja za dopuštenje revizije.
4. Postupajući u skladu s odredbama članka 385.a stavka 1. i članka 387. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da prijedlog za dopuštenje revizije u dijelu kojim se dopuštenje traži u odnosu na naznačena pravna pitanja ne udovoljava temeljnim pretpostavkama dopustivosti najprije zbog toga što predlagatelj u prijedlogu ne navodi nijedan indikator važnosti primjerice naveden u odredbi članka 385.a stavka 1. ZPP, poput neujednačenosti sudske prakse drugostupanjskih sudova ili nepodudarnosti prakse nižestupanjskih sudova s praksom Vrhovnog suda, Suda Europske unije ili Europskog suda za ljudska prava, kao niti jedan drugi koji bi mogao biti objektivno relevantan. Osim toga, suprotno navodima predlagatelja, bitna povreda odredaba parničnog postupka nije razlog za dopuštenje revizije kao izvanrednog pravnog lijeka po novom važećem konceptu prema kojem je funkcija revizije po dopuštenju javna i ogleda se u osiguranju jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a ne više privatna kao što je to ranije bila revizija. Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje kao razlog za podnošenje revizije nije dopušten razlog ni po novom, kao što nije bio ni po starom konceptu pravnog uređenje ovoga pravnog lijeka.
4. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, predlagatelj navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinio vjerojatnim ni da mu je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko prava na mirno uživanje imovine (vlasništva) zajamčen odredbom članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17
- dalje: Konvencija) te člankom 48. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 2/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14).
4.1. Naime, tužitelj je glavnim tužbenim zahtjevom zatražio naložiti tuženiku predati slobodnu od osoba, stvari i građevina nekretninu označenu kao k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] uz izmještanje dalekovoda odnosno željezno rešetkastog dalekovodnog stupa. Eventualno kumuliranim zahtjevom zatraženo je utvrđenje da tuženik vrši faktičnu vlast na spomenutim nekretninama tužitelja i na taj ga način uznemirava, uz zahtjev za izmještanje dalekovoda odnosno željezno rešetkastog stupa te izmještanje nadzemnog voda sa zk. čestice broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ujedno je zatražena i isplata iznosa od 244.350,99 kuna (32.430,94 EUR)[1] s pripadajućom zateznom kamatom po osnovi umanjenja vrijednosti nekretnine.
4.2. Tužbeni je zahtjev odbijen, u bitnom, na temelju utvrđenja da spomenuti objekti, izgrađeni u općem interesu na nekretninama tužitelja, nisu izgrađeni bespravno, već na temelju građevinske dozvole od 29. rujna 1981. time da je tehnički pregled izvedenih radova izvršen 15. rujna 1982., a dozvola za uporabu izdana 5. listopada 1984., sve u skladu s tada važećim propisima (Zakon o elektroprivredi - „Narodne novine“ broj 52/74 i Zakon o izgradnji objekata). Osim toga, nižestupanjski su sudovi razlog za odbijanje tužbenog zahtjeva u odnosu na novčanu tražbinu našli i u prihvaćanju pravnog shvaćanja revizijskog suda izraženog u presudi broj Rev- 968/08-2 od 13. siječnja 2010. donesenoj u pravnoj stvari između istih stranaka (uz još i HEP d.d., sa sjedištem u Zagrebu na strani tuženika), radi naknade štete za korištenje zemljišta vezano uz postavljanje dalekovodnog stupa i prolaz nadzemnog voda (umanjena vrijednost zemljišta). Prema tom pravnom shvaćanju, protekao je subjektivni i objektivni rok za potraživanje naknade štete u smislu odredbe članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) koji je bio na snazi u vrijeme dovršetka spornih objekata, a sve to računajući rok zastare najkasnije od dovršenja izgradnje objekta (1982. godine) do podnošenja tužbe (u tom je postupku tužba bila podnesena 2007., dok je u ovom postupku tužba podnesena 20. lipnja 2016.).
4.3. S druge strane, u ovom postupku nije prihvaćena tvrdnja tužitelja da je do umanjenja vrijednosti zemljišta došlo tek 2014. godine zbog novog prostornog plana zato što su se predmetne nekretnine od srpnja 1986. do tranja 2014. već djelomično nalazile unutar granica građevinskog područja za razliku od danas kad se čestica [katastarska čestica] uopće ne nalazi unutar granica građevinskog područja.
4.4. U opisanim okolnostima valja zaključiti da se postupak proveden pred nižestupanjskim sudovima odnosi na tipični građanskopravni spor te da presuda kojom je okončan postupak nije očigledno nezakonita, arbitrarna niti očito nerazumna zato što je obrazložena ozbiljnim, razboritim, relevantnim i dostatnim razlozima. Pobijana se presuda temelji na odredbi članka 167. stavak 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje: ZVDSP) i članka 230. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 - dalje: ZOO), pa je utoliko zakonita. Odredba članka 167. stavka 1. i 2. ZVDSP teži postizanju legitimnog cilja zaštite prava vlasništva vlasnika uz mogućnost ograničenja koja su u skladu s općim (javnim) interesom. Budući da je u postupku utvrđeno da je pravo vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama ograničeno u općem, pa time i javnom interesu, što je u skladu s člankom 1. Protokolom broj 1 uz Konvenciju, to razlozi pobijane presude ne ukazuju da su nižestupanjski sudovi ovu odredbu primijenili na način koji bi bio nerazmjeran cilju i koji bi nametnuo prekomjeran teret tužitelju. Što se, pak, tiče primjene odredbe članka 230. ZOO, pobijana je odluka u skladu s praksom Europskog suda za ljudska prava i ostvarivanjem legitimnih ciljeva propisivanja roka zastare, a to je: osigurati pravnu sigurnost i konačnost, zaštititi tuženike od zastarjelih potraživanja koja bi možda bilo teško osporiti i spriječiti nepravdu koja bi mogla nastati kad bi sudovi bili prisiljeni odlučivati o događajima koji su se zbili u dalekoj prošlosti na temelju dokaza koji bi možda, zbog proteka vremena, postali nepouzdani i nepotpuni.
5. Stoga ni po ovoj osnovi nisu ostvarene pretpostavke za intervenciju najvišeg suda u smislu odredbe članka 385.a stavka 2. noveliranog ZPP koje bi bile razlog za dopuštenje revizije.
6. U takvim je okolnostima na temelju odredbe članka 389.a stavaka 3., 4. i 5. ZPP prijedlog za dopuštenje revizije valjalo odbaciti i riješiti kao u izreci.
Zagreb, 2. prosinca 2025.
Predsjednik vijeća
Ivan Vučemil
