Poslovni broj: Usž-4179/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Eveline Čolović Tomić, predsjednice vijeća, Kristine Senjak Krunić i Senke Orlić- Zaninović članica vijeća, te više sudske savjetnice Ane Matacin, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČF, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Josip Giljanović, odvjetnik u Splitu, Put Skalica 35, protiv tuženika Agencije za zaštitu osobnih podataka, Zagreb, Ulica Metela Ožegovića 16, OIB: 28454963989, radi šutnje uprave, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2005/2025-2 od 25. kolovoz 2025., na sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us I-2005/2025-2 od 25. kolovoza 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba podnesena protiv tuženika radi nedonošenja odluke o zahtjevu tužitelja vezano za obradu njegovih osobnih podataka te je odbijen zahtjev tužitelja za nadoknadu troška upravnog spora.
2. Tužitelj podnosi žalbu protiv osporenog rješenja zbog svih razloga propisanih Zakonom o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 36/24., dalje ZUS) te radi povrede prava na pravično suđenje zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kao i povrede prava na mirno uživanje vlasništva zajamčeno člankom 1. Protokola 1. Konvencije. Osporava da bi Opća uredba o zaštiti osobnih podataka predstavljala posebni propis u odnosu na odredbe Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. i 110/21., dalje ZUP) o rokovima za donošenje i dostavu rješenja stranci u upravnom postupku. Naglašava da Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka („Narodne novine“, broj: 42/18.) nije propisano da stranka ima pravo podnijeti tužbu radi šutnje uprave niti su propisani rokovi za njezino podnošenje. Stoga zaključuje da su u toj vrsti predmeta mjerodavne odredbe ZUP-a. Skreće pozornost da Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka nije određeno o kakvom se pravnom lijeku radi, kad se ne riješi pritužba ili se ne izvijesti ispitanika u roku od 3 mjeseca o napretku ili ishodu pritužbe pa Uredba nije direktno primjenjiva, već je radi njezine primjene donesen navedeni Zakon. Poziva se na niz sudskih odluka prema kojima rok tuženika za donošenje i dostavu rješenja iznosi 60 dana. Povredu prava vlasništva ističe u odnosu na trošak koji mu nije dosuđen. Ukazuje da je odluka donesena bez održavanja rasprave i dostave mu odgovora na tužbu. Predlaže usvojiti žalbu, da Sud sam riješi ovaj upravni spor te da naloži tuženiku da mu naknadi trošak upravnog spora u ukupnom iznosu od 2.812,50 €.
3. Žalba nije osnovana.
4. Ispitujući pobijano rješenje u granicama žalbenih razloga, sukladno članku 134. stavku 1., u vezi članka 128. stavka 3. ZUS-a, ovaj Sud nalazi da je tužba pravilno odbačena.
5. Prema podacima spisa predmeta, tužitelj je 5. kolovoza 2025. podnio tužbu u skladu s člankom 3. stavkom 1. točkom 3. ZUS-a, navodeći da tuženik nije u ZUP-om propisanom roku od 60 dana odlučio o njegovom zahtjevu podnesenom 28. svibnja 2025. radi obrade osobnih podataka. Tužbom je zahtijevao da prvostupanjski sud naloži tuženiku donošenje odluke o njegovom zahtjevu, uz naknadu troška upravnog spora.
6. Podnesenu tužbu prvostupanjski sud odbacio je kao prijevremenu, pravilno ocjenjujući da u konkretnom slučaju nisu postojale pretpostavke za vođenje spora obzirom da, sukladno mjerodavnim propisima, nije protekao rok za donošenje rješenja povodom zahtjeva tužitelja. Naime, za odlučivanje tuženika u vezi obrade osobnih podataka mjerodavan je rok od tri mjeseca propisan člankom 78. stavkom 2. Uredbe (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27 travnja 2016 o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredbe o zaštiti podataka), koja se, kao posebni propis, primjenjuje u odnosu na ZUP. Navedeno shvaćanje ovaj Sud je već izrazio u rješenju poslovni broj Usž-1397/2025 od 28. svibnja 2025. godine.
7. Naime, navedenom, ovdje mjerodavnom odredbom je propisano da ne dovodeći u pitanje nijedan drugi upravni ili izvansudski pravni lijek svaki ispitanik ima pravo na učinkoviti pravni lijek ako nadzorno tijelo nadležno na temelju članaka 55. i 56. ne riješi pritužbu ili ne izvijesti ispitanika u roku od tri mjeseca o napretku ili ishodu pritužbe podnesene na temelju članka 77.
8. Za rješavanje ove upravne stvari nisu odlučni prigovori tužitelja da navedena Uredba nije poseban propis u odnosu na ZUP, jer Zakonom o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka nije regulirano pravno pitanje roka u kojem je tuženik dužan odlučiti o zahtjevu ispitanika. Ovo iz razloga što su Uredbe Europske unije, pravni dokumenti definirani člankom 288. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) te imaju opću primjenu, obvezujuće su u cijelosti i izravno se primjenjuju u svim državama članicama Europske unije. Naime, status uredbi Europske unije i njihove učinke u nacionalnom zakonodavstvu, Europski sud pravde objasnio je u predmetu Orsolina Leonisio v. Ministero dell'agricoltura e foreste, predmet 93/71, rekavši da prava koja proizlaze iz uredbe nastaju kada se ispune uvjeti predviđeni tom uredbom, dok se njihovo ostvarenje ne može podvrgnuti na nacionalnoj razini provedbenim odredbama. Time je Europski sud pravde naglasio izravan učinak uredbi, koje proizvode prava (i obveze) prema adresatima, bez njezinog implementiranja u nacionalno zakonodavstvo.
9. Budući je nesporno utvrđeno da je tužba radi šutnje uprave odnosno nedonošenja odluke tuženika povodom zahtjeva tužitelja izjavljena preuranjeno, odnosno prije nego je proteklo vrijeme u kojem je tuženik bio dužan odlučiti o tom zahtjevu, nije došlo do šutnje uprave i nisu se ostvarili uvjeti da prvostupanjski sud, u skladu s člankom 117. stavkom 3. ZUS-a, naloži tuženiku donošenje odluke o zahtjevu tužitelja uz priznavanje prava na naknadu troškova spora.
10. Imajući u vidu navedeno, prvostupanjski sud nije povrijedio načelo kontradiktornosti, na koje se poziva tužitelj, obzirom da je pravilno utvrdio da ne postoje pretpostavke za vođenje upravnog spora u povodu tužbe tužitelja. Stoga je prvostupanjski sud tužbu zakonito odbacio na temelju članka 46. stavka 1. točke 1. ZUS-a kao nedopuštenu, pri čemu je za svoju odluku dao valjane i dostatne razloge.
11. Odluka o trošku temeljena je na odredbi članka 147. stavka 1. ZUS-a, koji propisuje da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. S obzirom da tužitelj nije uspio u sporu, nije osnovan njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora.
12. Kako navodi žalbe nisu osnovani niti od utjecaja na donošenje drukčije odluke, na temelju članka 135. stavka 1. i 148. stavka 1. u vezi s člankom 128. stavkom 3.
ZUS-a, odlučeno je kao u izreci.
U Zagrebu, 2. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća
Evelina Čolović Tomić
