Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-12/2021-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Gabriele Topić Kordej, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ad/1. GĐN OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], ad/2. RĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], i ad/3. RĐN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku Slavenu Šoša, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnici odvjetnici u odvjetničkom društvu Porobija & Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/19 od 27. kolovoza 2020. ispravljene rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025., te žalbi protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/2019-23 17. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ad/1. GĐN, ad/2. RĐ i ad/3. RĐN, kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/19 od 27. kolovoza 2020. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. II. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 957/19 od 27. kolovoza 2020., ispravljena rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025. u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke i sudi:

Utvrđuje se da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj 3209299026 kreditna partija 7103669913 solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Stanić posl. br. OV-10433/07 od 24. svibnja 2007. u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja ad/1. GĐN, ad/2. RĐ, i ad/3. RĐN, kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025. pod toč. II. izreke.

II. Uvažava se žalba tužitelja ad/1. GĐN, ad/2. RĐ i ad/3. RĐN te se preinačava rješenje o troškovima postupka sadržano pod točkom toč. III. izreke presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/19 od 27. kolovoza 2020. ispravljena rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/2019-23 od 17. listopada 2025. i rješava:

Svaka stranka snosi svoj trošak cijele parnice.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ad/1. GĐN, ad/2. RĐ, i ad/3. RĐN za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:

̈Utvrđuje se da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu [broj kredita] kreditna partija [kreditna partija] solemniziran po javnom bilježniku Anđelku Stanić posl. br. OV-10433/07 od 24. svibnja 2007. u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka-CHF ̈.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 120.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tužiteljima u roku od 15 dana nadoknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 9.375,00 kuna.

2. Protiv navedene presude žale se tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP). Predlažu pobijanu presudu preinačiti i zahtjev tužitelja usvojiti cijelosti, uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Rješenjem suda prvog stupnja od 17. listopada 2025. odbijen je prijedlog tuženice za dopunu presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/19 od 27. kolovoza 2020. (toč. I. izreke). Ispravljena je presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/19 od 27. kolovoza 2020. u točki II. izreke tako da se iza riječi "tužitelja" dodaju riječi "na jednake dijelove", a iza riječi "zakonskim zateznim kamatama" riječi "koje teku na niže naznačeni iznos u kunama od 01. kolovoza 2007. g. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je važila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate teku po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana. (toč. III. izreke). Odlučeno je da u preostalom dijelu presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-957/19 od 27. kolovoza 2020. ostaje neizmijenjena (toč. III. izreke).

4. Protiv navedenog rješenja, sadržajno pod toč. II. izreke žale se tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. ZPP, bez prijedloga o sadržaju odluke suda prvog stupnja.

5. Žalba tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. protiv presude je djelomično osnovana.

6. Žalba tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. protiv rješenja je neosnovana.

7. Ispitujući pobijanu presudu i rješenje kao i postupak koji im je prethodio ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 ZPP, na koje povrede ovaj sud temeljem čl. 365. st. 2 ZPP pazi po službenoj dužnosti.

8. U postupku nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP koju tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. ističu tvrdeći da im je odbijanjem provođenja dokaza financijskim vještačenjem onemogućeno raspravljanje pred sudom. Naime, u ovom postupku je prije svega bio sporan osnov tužbenog zahtjeva (učinak sklopljenog Dodataka Ugovora o kreditu na prava tužitelja na isplatu utuženog iznosa) za čije utvrđenje dokaz financijskim vještačenjem nije relevantan. Kako je sud prvog stupnja izveo predložene dokaze i na temelju utvrđenih činjenica ocijenio zahtjev neosnovanim, daljnje izvođenje dokaza na okolnost iznosa, tako i financijsko vještačenje je postalo bespredmetno, stoga njegovim neprovođenjem tužiteljima ad/1., ad/2. i ad/3. nije onemogućeno raspravljanje pred sudom.

9. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. kojim traže utvrđenje ništetnosti odredbi sadržanih u Ugovoru o namjenskom kreditu broj [broj kredita] od 24. svibnja 2007. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenim između njihovog prednika, sada pok. ZĐN i tuženika u dijelu koji sadrži odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, kao i zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnove tih ništetnih ugovornih odredaba, i to iznosa od 120.000,00 kuna s pripadajućim kamatama.

10. U konkretnom slučaju, Ugovor o kreditu sklopljen je 24. svibnja 2007. pa vezano uz ispitivanje valjanosti ugovorene ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF treba primijeniti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/03-dalje. ZZP/03).

11. U predmetnom postupku je utvrđeno i u žalbenoj fazi postupka nije sporno da su prednik tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3., sada pok. CĐN, kao korisnik kredita i tuženik dana 24. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 197.040,00 CHF, da su u čl. 2. st. 2. ugovorili da se promjena kamatnih stopa vrši u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama kreditora, da je čl. 1. i 7. tog ugovora određeno da su ugovorne strane suglasne da se iznosi isplata kredita i otplata kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule, odnosno primjenom srednjeg tečaja Hrvatske narodne banke za CHF na dan plaćanja. Nadalje, utvrđeno je, da je svrha kredita bila kupnja zemljišta (čl. 6. tog Ugovora)

12. Nadalje je utvrđeno da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu od 27. siječnja 2015. temeljem odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15, dalje: ZID ZPK) kojim su suglasno izvršile konverziju kredita u valutu euro i u skladu s tim utvrdile iznos preplate i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. kao i uvjete otplate preostalog kredita u eurima.

13. Iz rješenje o nasljeđivanju iza pok. SĐN od 12. srpnja 2019. poslovni broje O-507/19 proizlazi da je GĐN proglašena nasljednicom istog temeljem zakona i ustupa u pogledu vlasništva nekretnine, računa kod tuženika i osobnog automobila. Međutim rješenjem o nasljeđivanju nije obuhvaćeno novčano potraživanje koje je predmet ovog spora, a iz rješenja o nasljeđivanju proizlazi da su zakonski nasljednici pok. ZĐN njegova supruga GĐN i djeca RĐ te LĐN, pa isti, prema ocjeni suda prvog stupnja kao zakonski nasljednici ostavitelja i imaju sva prava i obveze koja bi njihov prednik imao kao korisnik predmetnog kredita, čime su aktivno legitimirani u predmetnom postupku.

14. Nadalje, polazeći od odredbe čl. 3. ZZP te sadržaja Ugovora o namjenskom kreditu iz kojeg proizlazi da je ĆĐN zajam (kredit) dobio radi kupnje zemljišta, kao fizička osoba, zaključak je suda prvog stupnja da je isti pri sklapanju ugovora bio potrošač. Činjenica da je korisnik kredita na zemljištu koje je kupio kasnije izgradio objekt koji bi se sada, nakon njegove smrti, iznajmljivao u turističke svrhe, ne mijenja činjenicu da je isti očito kao fizička osoba kupio zemljište i da istim nije raspolagao kao poduzetnik, dok tuženik ničim nije dokazao da bi se nekretnina od strane korisnika kredita i to za njegovog života koristila u poduzetničke svrhe. Okolnost da pravni sljednici nekretninu iznajmljuju sada kao vlasnici iste temeljem nasljeđivanja, nije od utjecaj na status njihovog prednika koji je ugovor i dodatak ugovora o kreditu sklopio kao potrošač, odnosno fizička osoba koja je nekretninu kupila za svoje potrebe.

15. Sud prvog stupnja smatrao je, da je između stranaka sporno je li sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu sukladno ZID ZKP prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelj zahtijeva u ovom postupku. Pri tome je sud prvog stupnja naveo da Dodatak Ugovora o kreditu obvezuje ugovorne stranke jer su stranke sklapanjem Dodatak Ugovor o kreditu izmijenile odredbe Ugovora o kreditu, kako u pogledu valute, tako i u pogledu kamata, i da je to od utjecaja na pravo tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. da potražuju razliku na koju se pozivaju u tužbi, tako što je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa koji tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. zahtijevaju u ovom postupku, koji su preplaćeni do sklapanja Dodataka Ugovora o kreditu, a imajući na umu da je Dodatak Ugovora o kreditu koji podrazumijeva konverziju kredita iz CHF u euro izvršen temeljem ZID ZKP.

16. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja zaključuje da tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. koji u konkretnom slučaju zahtijevaju utvrđenje ništetnosti dijela Ugovora o kreditu radi ostvarivanja prava na isplatu po istoj osnovi, nemaju pravo zahtijevati utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o kreditu niti pravo zahtijevati isplatu po osnovi ništetnosti dijela Ugovora o kreditu u odnosu na način promjene kamatne stope i primjenu valutne klauzule jer je prednik tužitelja isto uredio Dodatkom Ugovora o kreditu po kojem ove sporne odredbe ugovora izmijenjene u skladu s prisilnim propisom i voljom njega kao potrošača, dok su sve uplate do sklapanja dodatka Ugovora o kreditu obračunate temeljem valjanih parametara određenih samim zakonom i dodatkom ugovora o kreditu na način da su isti zakonski parametri primijenjeni za cijelo razdoblje otplate kredita, dakle od sklapanja osnovnog Ugovora o kredita pa nadalje, time sporazumom koji se očituje u obostranom popuštanju strana ugovora u pogledu njihovih prava i obveza.

17. Osnovano tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. žalbom pobijaju stajališta suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. izreke, koji je odbijen zahtjev radi utvrđenja da ne proizvode učinke i da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određeno pravo banke izvršiti promjenu kamatne stope sukladno jednostranoj odluci, a koju odluku korisnik kredita svojim potpisom na ugovoru potvrđuje, kao i u dijelu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka – CHF.

18. Svojstvo potrošača prednika tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. proizlazi iz predmetnog Ugovora o kreditu jer je ugovor sklopljen između prednika tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. kao fizičke osobe i korisnika kredita i tuženika kao kreditora i to radi kupnje zemljišta te iz Ugovora ne proizlazi da bi ga prednik tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. sklopio u svojstvu trgovca, odnosno da bi ugovor sklopio u svrhu namijenjenu njezinu zanimanju, poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti. Stoga je prednik tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 pri čemu valja reći da ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banki kao kreditoru (tako i VSRH u odluci Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.)

18.1. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da činjenica da naknadno raspolaganje nekretninom, koju nasljednici koriste u turističke svrhe nije za odlučno pitanje je li pravni prednik imao svojstvo potrošača ili nije. Osim toga, tuženik je s prednikom tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. sklopio Dodatak Ugovora o kreditu, što ukazuje da potrošačko svojstvo prednika tuženika i nije bilo sporno.

19. Sud prvog stupnja je utvrdio da je predmetni kredit s valutnom klauzulom u CHF u skladu s odredbama ZID ZPK, koji je stupio na snagu dana 30. rujna 2015. konvertiran u euro kredit, slijedom čega su stranke suglasno izmijenile osnovni ugovor s važenjem ex tunc, pa kako su tako u cijelosti izmijenjene i sporna ugovorne odredbe ugovora o kreditu, za koje tužitelj ad/1., ad/2. i ad/3. tvrdi da su ništetne, za istaknuti je da prema mišljenju ovog suda činjenica što je kredit s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit u EUR ne utječe na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi.

20. Naime, i iz rješenja Vrhovnog suda Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. proizlazi da činjenica da su stranke sklopile aneks ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a u kredit uz valutnu klauzulu u EUR-o, kojim su odredbe iz ugovora o kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom-ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. Ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane u smislu odredbe čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO) osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Slijedom navedenog, tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. imaju pravni interes i mogu tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarili eventualna prava za koja smatra da im pripadaju.

21. Za istaći je i to, da iz činjeničnog supstrata tužbe proizlazi da se tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. pozivaju na pravomoćne odluke donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju sud u ovom postupku temeljem Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03), te čl. 502. a i c ZPP.

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata izražena na identičan način kao i ona koja je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, kao što je utvrđena ništetnom i odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu, to nije pravilno postupio sud prvog stupnja kada je tužbu tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. sa zahtjevom za utvrđenje ništetnim odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli odbio.

23. Kad se, kao u ovom predmetu, zaključak o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

24. Naime, riječ o odredbama unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, u smislu čl. 81. st. 2. ZZP/03, pa se smatra da je riječ o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik na kome leži teret dokaza protivno nije tvrdio niti dokazivao, pa zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 nije dovedena u pitanje.

25. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt- 249/14 od 9. travnja 2015., je potvrđeno u odnosu na tužene banke, među kojima i na tuženika, da je u vrijeme sklapanja spornog ugovora povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača.

26. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., kojom je odlučujući o podnesenim revizijama protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.) utvrđeno je da su tužene banke, među kojima je bio i tuženik, u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. ZZP/03 i odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 89/09 i 133/09-dalje: ZZP), kao i protivno odredbama ZOO.

27. Imajući u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, kraj činjenice da tuženik u ovom konkretnom slučaju nije tvrdio niti predlagao dokaze na okolnost da je prednik tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. prilikom sklapanja Ugovora o kreditu obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku ugovaranja spornih odredbi, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) sporne odredbe ovog konkretnog Ugovora o kreditu, odgovarajućom primjenom čl. 502. c ZPP i čl. 87. st. 1. u svezi čl. 81. st. 2. ZZP/03 utvrđena je odlučna činjenice uzrokovanja značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je, na tragu utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, tuženik u unaprijed sastavljenom ugovoru unio odredbe o kamatnoj stopi promjenjivoj njegovim jednostranim odlukama i valutnoj klauzuli u CHF o kojima se nije posebno pregovaralo pri čemu je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prešutio odnosno umanjio rizike time što je propustio potpuno informirati potrošača o svim bitnim činjenicama koje utječu na procjenu rizika ugovaranja spornih odredbi (duty of disclosure) a njemu su s obzirom na profesionalnu djelatnost ti rizici bili poznati, prebacivši ih u potpunosti na potrošača. Navedenim je načinom ugovaranja tuženik maksimalno zaštitio svoje trgovačke interese a svaki njemu poznat i prešućen rizik povećanja mjesečnih anuiteta prebacio je na neobaviještenog prednika tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3., kao potrošača, narušivši time ugovornu ravnotežu.

28. Posljedica takvih nepoštenih odredbi je njihova ništetnost na temelju odredbe čl. 87. ZZP/03

29. Kako je u postupku utvrđeno da se radi o potrošačkom ugovoru; da je tuženik bio obuhvaćen tužbenim zahtjevom u postupku kolektivne zaštite potrošača; da prednik tužitelja ad/1., ad/2 i ad/3. nije informiran o svim bitnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope odnosno fluktuacije tečaja CHF u odnosu na kunu; nadalje da se tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. u tužbi i tijekom postupka pozivaju na stajališta sudova u postupku kolektivne zaštite potrošača slijedom čega su sudovi u restitucijskim postupcima vezani za navedena stajališta sukladno odredbi čl. 502. c. ZPP valjalo je preinačiti presudu suda prvog stupnja u toč. I. izreke sukladno odredbi čl. 373. st. 1. toč. 3. ZPP i usvojiti zahtjev tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. za utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi i odlučiti kao pod toč.II. izreke ove presude.

30. Međutim, žalba tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. je neosnovana u dijelu pod toč. II. izreke presude jer je iz činjenica što ih je utvrdio sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbi čl. 19. a-19. e. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" ; broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15, 52/16, 128/22, 156/23 dalje: ZPK) i čl. 1111. ZOO odbio zahtjev tužitelja ad/1. ad/2. i ad/3. za isplatu onog što je njihov prednik platio temeljem nepoštenih ugovornih odredaba.

31. U konkretnom slučaju, prednik tužitelja ad/1. ad/2. i ad/3 i tuženik su suglasnošću volja zaključile Dodatak Ugovoru o kreditu u kojem su se sporazumjele o pretplati i uvjetima otplate preostale glavnice kredita jer su primjenom izračuna konverzije denominiranjem uz valutnu klauzulu u valuti euro i uz kamatne stope primijenjene na kredite uz valutnu klauzulu u euru izjednačile tužiteljev položaj s položajem ostalih potrošača – korisnika kredita s valutnom klauzulom u euru, sud je vještačenjem utvrdio razliku plaćenih anuiteta prema prvom otplatnom planu i početnom tečaju kao posljedice ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj prema odlukama tuženika.

32. Pitanjem valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK/15, kao što je naprijed kazano, bavio se i VSRH u predmetu Gos 1/2019 u kojem je doneseno rješenje 4. ožujka 2020.

32.1. U tom predmetu na naznačeno pravno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (" Narodne novine ", broj: 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli", VSRH je odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Pritom je VS RH ocijenio da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuju matično područje obveznog prava, odnosno Zakon o obveznim odnosima "Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18-dalje: ZOO) slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

33. U tom smislu valja naglasiti da je ZID ZPK/15 upravo i donesen nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca) u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF, i to stoga što je na domaćem tržištu s vremenom izrazito jačao tečaj CHF, rasle su ugovorene promjenjive kamatne stope što je potrošače, u ispunjavanju kreditnih obveza, dovelo u izrazito težak položaj. Stoga je ZID ZPK/15 imao za cilj otkloniti nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i osigurati otplatu kreditnih zaduženja u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na kreditora kao vjerovnika, vodeći se načelom kojim se osigurava ravnopravan, a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u valuti EUR. Taj zakon u tom smislu predstavlja snažnu, izvanrednu, jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju u području potrošačkog kreditiranja.

34. Navedenu je okolnost, među ostalim, imao na umu i Ustavni sud u postupku ocjenjivanja suglasnosti s Ustavom RH ZID ZPK/15 (U-I/3685/2015) u kojem je odlukom od 4. travnja 2017. ocijenio spomenuti Zakon usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske i nije prihvatio prijedlog većeg broja predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti Zakona s Ustavom. Ocjenjujući u opisanim okolnostima da ZID ZPK/15 zadovoljava kriterije formalne i materijalne ustavnosti, Ustavni je sud posebno naglasio da ZID ZPK/15 ima legitiman cilj jer se njime povećava socijalna zaštita, sprječava se nastavljanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom legitimnom cilju koji se želio postići zato što su propisane mjere bile prikladne i nužne, a nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, s jedne strane, dok, s druge, njome nije nametnut ni prekomjeran teret kreditnim institucijama kao adresatima.

35. Neovisno o tome što se Direktiva 93/13/EEZ u konkretnom slučaju ne primjenjuje (tako i Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), a zbog potrebe tumačenja nacionalnog prava u duhu prava EU, valja primijetiti da Direktiva ni inače ne sadrži posebne odredbe koje bi se odnosile na zaštitu potrošača pri ostvarivanju prava na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, već se restitucijski zahtjevi, dakle, zahtjevi za povrat neosnovano plaćenih iznosa, ostvaruju isključivo na temelju nacionalnog prava, odnosno prema nacionalnom materijalnom i procesnom pravu sukladno načelu procesne autonomije. Pritom dostignuti standardi zaštite prava potrošača zbog nepoštenosti ugovornih odredbi u praksi europskih sudova zahtijevaju ostvarenje mogućnosti uspostavljanja stvarne ravnoteže u pravima i obvezama potrošača, s jedne, i trgovca, s druge strane.

36. Odredbama čl. 19. a do čl. 19. e ZPK je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize a na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije kredita u valutu euro, predviđeno da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u eure i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u eurima. Kreditne institucije odnosno banke su temeljem navedenih odredbi ZPK bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju (ili prijedlog banke sa izračunom konverzije ne prihvatiti već zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem slučaju se otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima).

37. Iz navedenih odredbi proizlazi da je cilj ZID ZPK/15 bio korisnike kredita koji su ugovor sklopili uz valutnu klauzulu u CHF dovesti u isti položaj kao da su ugovor o kreditu sklopili uz valutnu klauzulu u EUR.

38. Sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO).

39. Iz navedenih odredbi ZID ZPK/15 i Dodatka Ugovora o kreditu sklopljenog sukladno tim odredbama, proizlazi da vjerovnik i dužnik, upravo polazeći od ništetnosti ugovornih odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, dodatkom ugovoru uređuju svoje odnose u pogledu valute obveze i kamatne stope za cijelo razdoblje od sklapanja kredita pa nadalje (na način da se korisnik kredita dovodi u isti položaj kao da je ugovor o kreditu sklopio uz valutnu klauzulu u EUR), time da se razlika između uplaćenih iznosa i obveze koju bi potrošač imao da je sklopio ugovor s valutnom klauzulom u EUR računa kao preplata, s kojom se, ovisno o okolnostima slučaja, postupa sukladno odredbi članka 19. c. st. 5. ZID ZPK/15

40. Navedeni ZID ZKP/15 izričito i detaljno je propisivao način konverzije i u tom dijelu predstavlja prisilan propis. U takvoj situaciji odredbe glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP), koje uređuju pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima, ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku, jer to priječi odredba čl. 49. st. 5. ZZP. Tako se u konkretnom slučaju ne primjenjuje ni odredba st. 1. čl. 49. ZZP prema kojoj se nepoštenom smatra ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

41. Slijedom iznesenog, polazeći od činjenice da je Dodatak uz Ugovor o kreditu sklopljen na temelju (prisilnog) propisa koji je uspješno prošao test ocjenjivanja ustavnosti u ustavnosudskom postupku, valja zaključiti da njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njihovu ništetnost.

42. Sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK/15, kojim su stranke iznova, i to počevši od dana sklapanja ugovora o kreditu, uredile svoje odnose u pogledu valute obveze i promjenjivosti kamatne stope, stranke su se prešutno odrekle svojih tražbina koje bi im pripadale po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi, i to u opsegu obračuna izvršenog u smislu odredbe čl. 19. c ZID ZPK/15. To stoga što zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako prednika tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca.

43. Pri ovakvoj ocjeni valja imati na umu i ustaljeno stajalište Suda EU prema kojem se u odnosu na poduzetnike poput banaka u istim ili srodnim pravnim odnosima kao predmetnom, potrošač nalazi u slabijem položaju (tako i u odluci broj C-26/13 od 30. travnja 2014.), kao i da je ZID ZPK/15 imao primarni cilj zaštitu potrošača CHF kredita kao slabije ugovorne strane, a ostvarenje tog cilja imalo je veći značaj od pravne sigurnosti druge strane (tako i Ustavni sud, U-I/3685/2015 od 4. travnja 2017., točka 30.). Međutim, ZID ZPK/15 je u odredbama čl. 19. d. i 19. e propisao detaljnu, jasnu i transparentnu proceduru koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji, kao i sadržaj tog ugovora, pa je tužitelj kao potrošač bio u prilici još i prije sklapanja ugovora o konverziji proučiti njegove odredbe. Štoviše, još prije donošenja ZID ZPK/15, Vlada Republike Hrvatske je u obrazloženju Konačnog prijedloga tog Zakona (P. Z. /899 od 10. rujna 2015.) istakla, među ostalim, da ZID ZPK/15 predstavlja izvanrednu i jednokratnu zakonodavnu intervenciju koja je temelj za "trajno rješenje problema u CHF.".

44. Tako je ZID ZPK/15 u čl. 19. d prilično strogim pravilima nametnuo tuženiku kao vjerovniku i trgovcu, brojne obveze prije dostave ponude sklapanja ugovora o konverziji potrošaču, i to: za potrebe provjere izračuna konverzije, izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled svih elemenata izračuna, i učiniti ga dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja, zatim omogućiti potrošaču pristup povijesnom pregledu: općih kretanja kreditiranja, odluka o kamatnim stopama, dnevnih tečajeva primjenjivih na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR koje je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF te na kredite denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Ujedno je tuženik kao vjerovnik i trgovac imao obvezu i prije objave spomenutog kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izvršen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19. c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZID ZPK/15

45. Pored ovih obveza, vjerovniku je, u skladu s odredbom članka 19. e ZID ZPK/15, također nametnuta i obveza dostave izračuna konverzije kredita u roku od 45 dana od stupanja na snagu Zakona zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, kao i pregleda stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, nadalje i pregled stanja svih pojedinačnih tražbina od potrošača pri čemu izračun konverzije mora sadržavati jasan pregled svih promjena i iz kojega mora biti razumljivo na koji je način utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR iz članka 19. c st. 1. točke 7. ovoga Zakona, iznos preplate iz čl. 19. c. st. 1. toč. 5. ovoga Zakona ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19. c. st. 1. toč. 6. ovoga Zakona ako je on utvrđen.

46. S druge strane, odredba čl. 19. e st. 5., 7., 8. i 9. propisuje obveze potrošača u slučaju prihvata konverzije (obavijestiti vjerovnika o prihvatu u roku od 30 dana), zatim u stavku 5. da učinak konverzije snosi vjerovnik na način da se u poslovnim knjigama vjerovnika konverzija iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate, kao i da razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz čl. 19. c st. 1. točka 1. Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamatama, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. toč. 4., iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19. c st. 1. toč. 5. Zakona snosi potrošač. Osim toga, st. 8. čl. 19. e ZID ZPK propisana je i sudbina odobrenih pogodnosti (padaju na teret potrošača), dok je u st. 9. propisano ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita, vjerovnik neće tražiti dodatne instrumente plaćanja, u odnosu na ugovorene, niti postavljati dodatne uvjete potrošaču kojima se bi se derogirala njegova druga prava.

47. U pogledu pravnih učinaka konverzije izvršene predmetnim Dodatkom Ugovora o kreditu treba kazati da, sukladno odredbi čl. 19. c st. 1. ZID ZPK, konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio, da je koristio kredit denominiran u eure a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19. b ZID ZPK.

48. Tako je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu sukladno odredbi čl. 19. c ZID ZPK osiguran povrat stečene koristi banke, tuženika putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u eurima koji je zamijenio kredit u CHF a do njegova sklapanja je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

49. Stoga valja zaključiti da zamjena nepoštenih ugovornih odredaba zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako prednika tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer, s jedne strane, omogućuje donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača budući da je potrošač kao slabija ugovorna strana objektivno bio u mogućnosti informirano procijeniti hoće li prihvatiti ili odbiti ponudu banke za sklapanje ugovora o konverziji. Pritom se posebno naglašava da je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je samo potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. S druge strane, ovakav način uređenja zamjene nepoštenih ugovornih odredbi omogućuje i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu.

50. Naime, učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe. Tako stvorena mogućnost uspostave činjeničnog i pravnog okvira kakav je postojao, već sama po sebi, ima restitucijski učinak jer omogućuje vraćanje koristi koju je druga ugovorna strana (trgovac) stekla od potrošača po osnovi nepoštene ugovorne odredbe (tako i Sud EU u presudi C- 308/156 ŠĐN, točka 62.), i to u okolnostima i u proceduri koja je unaprijed poznata i unaprijed svim stranama predstavljena kao jednokratna mjera i trajno rješenje.

51. To je pravno shvaćanje nadalje podudarno s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj Rev-637/2019-2 od 15. studenog 2022. gdje je odgovoreno na materijalnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni tako, da tužitelj koji je kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK zaključenjem Dodatka Ugovoru o kreditu s tuženikom kao kreditorom (trgovcem), nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19. c ZID ZPK uključuje i te uplate.

52. U pravnoj situaciji kada su novčani iznosi koje je prednik tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. platio tuženiku (i) na ime nepoštenih ugovornih odredaba koje su sadržane u Ugovoru o kreditu, iskorištene za ispunjenje obveze koja se sada temelji na valjanom Dodatku uz Ugovor o kreditu, to je i po ocjeni ovoga suda sklapanjem Dodatka postignut restitucijski učinak za tužitelje ad/1., ad/2. i ad/3. u vezi nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu unatoč tome što ZID ZPK/15 ne propisuje (izričito) da se isti vraćaju potrošaču ili da za njega imaju restitucijski učinak. Primjenom odredaba o konverziji iz ZID ZPK/15 prilikom izračuna obveze potrošača, banke su bile dužne uzeti u obzir sve uplaćene anuitete i utvrditi visinu obveze prema ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u EUR na isti iznos kredita isplaćenog u kunama i prema kamatnoj stopi koja je jednaka kamatnoj stopi po iznosu, vrsti i razdoblju promjene koju je banka primjenjivala na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Konverzija nije predviđala povrat (restituciju) učinjenih plaćanja potrošaču kroz faktično vraćanje plaćenog s osnova nepoštenih ugovornih odredaba kao oblik restitucije, već se povrat ostvario kroz korištenje učinjenih uplata za otplatu dospjelih obroka kredita u EUR koji je stupio na mjesto kredita u CHF, a što znači da su sve uplate, pa i s osnova nepoštenih odredaba ugovora o kreditu u CHF iskorištene u interesu potrošača, tj. radi otplate sada kredita u EUR, dok se eventualna preplata koja je prelazila vrijednost svih obveza s osnova kredita u EUR vraćala potrošaču.

53. Dakle, prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka uz Ugovor o kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. su restituirani s osnova nepoštenih ugovornih odredaba iz Ugovora o kreditu i to na način da ga iste ne obvezuju jer su zamijenjene valjanim odredbama o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u EUR i kamatu na EUR kredite, kao i time što je sve plaćeno iskorišteno u njegovu korist na način da je uzeto u ispunjenje obveze ugovorene valjanim Dodatkom (restitucijsko pravo je de facto konzumirano), pa stoga utuženi iznosi nije u imovini tuženika bez pravne osnove nego je u imovini tuženika temeljem ispunjenja obveze tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. koja proizlazi iz valjane pravne osnove.

54. Slijedom iznijetog, s obzirom na jasno izraženu suglasnost volja ugovornih strana izraženu u Dodatku Ugovora o kreditu tako da je njime postignut puni sporazum o kreditnim uvjetima, tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. više nemaju pravo na povrat više plaćenih iznosa radi čega nisu ispunjene pretpostavke za isplatu navedenih iznosa temeljem stečenog bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO.

55. Stoga je, ne ulazeći u osnovanost ostalih žalbenih navoda tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno kao pod toč. II. izreke ove presude.

56. U odnosu na žalbu protiv rješenja od 17. listopada 2025.

57. Pravilna je ocjena suda prvog stupnja da je kod pisanja presude greškom u pisanju izostavljen navedeni dio teksta zahtjeva tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3., radi čega je ista i ispravljena točkom II. izreke rješenja na način da se iza riječi "tužitelja" dodaju riječi "na jednake dijelove" i iza riječi zakonske zatezne kamate ̈ dodaje zakonska definicija načina određivanja stope zakonske zatezne kamate, sukladno čl. 342. st. 1. ZPP.

58. Tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. žalbom osporavaju rješenje pod toč. II. izreke kojim je ispravljena toč. II. izreke presude u biti osporavajući pravilnost odluke suda pod toč. II. izreke presude koji je odbijen njihov zahtjev za isplatu, a koji žalbeni navodi su bez utjecaja na pravilnost rješenja o ispravku presude zbog pogreške u pisanju.

59. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je prednik tužitelja ad/1., ad/2 i ad/3. u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženika (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava slično pravno shvaćanje zauzeo je i Europski sud za ljudska prava primjerice u predmetu C i Bešlić, zahtjev broj 72152/2013). Kako je ovom presudom preinačena presuda suda prvog stupnja na način da su tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. uspjeli sa dijelom zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti, unatoč činjenici da nisu uspjeli sa zahtjevom za isplatu utuženog iznosa, primjereno je odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelji ad/1., ad/2. i ad/3. nisu mogli predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj ad/1., ad/2. i ad/3. nisu mogli biti svjesna da njihov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

60. Stoga je primjenom odredbe čl.380.toč.2. i 3. ZPP odlučeno kao pod toč. I. i II. izreke ovog rješenja.

61. Zbog navedenog razloga valjalo je odbiti i zahtjev tužitelja ad/1., ad/2. i ad/3. za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak