- 1 -              Rev 1175/2020-2

Broj: Rev 1175/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Đura Sesse predsjednika vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz V., OIB: ..., zastupanog po Odvjetničkom društvu H. i p. d.o.o. Z., protiv tuženika S. ... V., ustanova za ..., V., OIB: ..., zastupanog po Z. K., odvjetniku u O., radi utvrđenja, odlučujući o tuženikovoj reviziji izjavljenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-314/2020-2 od 23. rujna 2020., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pr-77/2019-7 od 12. ožujka 2020., na sjednici održanoj 4. siječnja 2024.,

p r e s u d i o   j e :

Revizija tuženika se odbija.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj: Gž R-314/2020-2 od 23. rujna 2020., potvrđena je presuda Općinskog suda u Vukovaru, poslovni broj Pr-77/2019-7 od 12. ožujka 2020., a kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev na način da se utvrđuje nedopuštenom odluka tuženika o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelja od 2. rujna 2019., raskida ugovor o radu sklopljen između stranaka 30. lipnja 2017. s danom 2. rujna 2019. te nalaže tuženiku tužitelju isplatiti naknadu štete od 12.000,00 kn s pripadajućom zateznim kamatama. Ujedno je naloženo tuženiku tužitelju naknaditi troškove postupka od 3.750,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se drugostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži naknadu troškova revizije.

3. Na reviziju nije ogovoreno.

4. Revizija nije osnovana.

5. U konkretnom sporu dopuštena je revizija iz čl. 382.a st. 1. al. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) s obzirom da je predmet spora prestanak radnog odnosa.

6. U povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 391. st. 2. ZPP).

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu te zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i posljedične naknade štete tužitelju.

8. Tuženik u reviziji prvenstveno ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, u smislu da je drugostupanjski sud propustio valjano obrazložiti istaknute žalbene razloge. Suprotno razlozima revizije, drugostupanjska presuda sadrži razloge o svim činjenicama odlučnim za ovaj spor, a koji razlozi su jasni i međusobno ne proturječje, baš kao što o odlučnim razlozima nema proturječnosti između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza danih pred sudom i samih tih isprava odnosno iskaza. Naime, drugostupanjski sud je jasno i argumentirano obrazložio svoj zaključak da tuženik tijekom postupka nije dokazao dopuštenost sporne odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu uvjetovanog skrivljenim ponašanjem tužitelja u situaciji kada radnik traži od poslodavca povećanje plaće ili poštivanje važećeg ugovora o radu koji se odnose na isplatu dodataka koji im pripadaju, a koje poslodavac ne isplaćuje. Kako je teret dokaza opravdanosti razloga za otkaz na poslodavcu, a on nije na razini izvjesnosti isti dokazao, radniku se ne može staviti na teret da je ostvarujući svoje legitimno pravo na traženje veće plaće odnosno na isplatu dodataka na koje ima pravo, a poslodavac mu ga ne isplaćuje, počinio povredu obveze iz radnog odnosa. Preostali revizijski navodi, a kojima prigovora pravilnosti ocjene izvedenih dokaza te ujedno vrši i njihova procjena, sadrže prigovore činjenične naravi i kao takvi su nedopušteni u revizijskoj fazi postupka (čl. 386. st. 1. ZPP).

9. Odredbom čl. 356. ZPP propisano je da pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio.

10. Navodima u reviziji tuženik nastoji ukazati na to da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 116. Zakona o radu ("Narodne novine", broj: 93/14, 127/17 i 98/19, dalje: ZR).

11. Imajući u vidu činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova kojima je ovaj sud vezan, pravilan je zaključak da nisu ispunjene pretpostavke za izvanredno otkazivanje ugovora o radu tužitelju propisane odredbom čl. 116. st. 1. ZR. I prema shvaćanju ovog suda, tužitelj svojim postupkom – zahtjevom za povećanje plaće i upitom o svim neisplaćenim davanjima koja mu na temelju radnog odnosa kod tuženika pripadaju (dodatci za prekovremeni rad, rad noću, rad vikendom, terenski dodatak, naknada za otežane uvjete rada) pa čak niti upitom što bi dogodilo da nitko od radnika ne dođe na rad, ne čini povredu iz radnog odnosa u svjetlu činjenice da tužitelj svojim postupcima nije izazvao poremećaje u radu koji bi doveli do zastoja rada ili otežali proces rada. Do poremećaja u procesu rada nije došlo jer je, prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova, tužitelj (kao i ostali radnici koji su poslodavcu istakli iste zahtjeve), nastavio obavljati poslove svog radnog mjesta te nije odbio obaviti rad u skladu s obvezama koje je preuzeo ugovorom o radu.

12. S obzirom da je tužitelju dani izvanredni otkaz nedopušten, pravilno je prihvaćen njegov zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu i naknadom štete po toj osnovi (čl. 125. st. 1. ZR). Stoga nije bilo mjesta prihvaćanju tuženikovog zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu.

13. Zbog navedenog ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. st. 2. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 4. siječnja 2024.