Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-246/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Irene Kvaternik kao predsjednice vijeća te Renate Miličević i Renate Pražetina Kaleb kao članica vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Marine Bobanović, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog IE, zbog kaznenog djela iz članka 118. stavka 1. Kaznenog zakona (Narodne novine br.: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i118/18 - u daljnjem tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu i žalbama okrivljenog BE, podnesenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, broj K-96/2020-39 od 12. siječnja 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025. u nazočnosti okrivljenog IE,

p r e s u d i o  j e  i  r i j e š i o  j e

I. Djelomično se prihvaćaju žalbe okrivljenog IE i žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka u njenom osuđujućem i oslobađajućem dijelu, te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Djelomično se prihvaćaju žalbe okrivljenog IE i žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se okrivljenom IE za kazneno djelo teške tjelesne ozljede na štetu ŽE, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci, za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju na štetu HE, za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim, na temelju članka 118. stavka 1. u svezi s članka 34. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci te se okrivljeni IE na temelju članka 51. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine. Na temelju članka 56. KZ/11 okrivljenom GE izriče se uvjetna osuda te se određuje da se jedinstvena kazna zatvora na koju je okrivljenik osuđen neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljenom IE se u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja od 14. lipnja 2019. do 15. lipnja 2019.

III. U ostalom dijelu, žalbe državnog odvjernika i okrivljenog IE odbijaju se kao neosnovane te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: K- 96/2020-39 od 12. siječnja 2024., okrivljeni IE proglašen je krivim zbog dva kaznena djela protiv života i tijela i to: kaznenog djela teške tjelesne ozljede opisano i kažnjivo po članku 118. stavku 1. KZ/11 i kaznenog djela teške tjelesne ozljede u pokušaju opisano i kažnjivo po članku 118. stavku 1. KZ/11 u svezi s člankom 34. KZ/11, a sve u svezi članka 51. KZ/11. Okrivljenom IE je za kazneno djelo teške tjelesne ozljede na temelju članka 118. stavka 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, za kazneno djelo teške tjelesne ozljede u pokušaju na temelju odredbe članka 118. stavka 1. u svezi s člankom 34. KZ/11 utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci te je okrivljeni IE na temelju članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 2 (dva) mjeseca, a na temelju članka 57. KZ/11 okrivljeniku je izrečena djelomična uvjetna osuda na način da će se dio kazne na koju je osuđen u trajanju od 6 (šest) mjeseci izvršiti, dok se preostali dio kazne u trajanju od 8 (osam) mjeseci neće izvršiti ukoliko okrivljenik u roku provjeravanja od 5 (pet) godina ne počini neko novo kazneno djelo. Na temelju članka 54. KZ/11 okrivljenom IE je u kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja od 14. lipnja 2019. do 15. lipnja 2019. Na temelju članka 158. stavka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 - Odluka i Rješenje USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19, 130/20 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZKP) oštećena ČE je s imovinskopravnim zahtjevom upućena u parnicu. Na temelju članka 148. stavka 1. u svezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP naloženo je okrivljenom IE da u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude naknadi trošak kaznenog postupka u iznosu od 800,00 eura (osamsto eura), od čega iznos od 55,21 eura (pedeset pet eura i dvadeset jedan cent) predstavlja troškove provedenog psihijatrijskog vještačenja prilikom prvog ispitivanja okrivljenika, iznos od 503,02 eura (petsto tri eura i dva centa) predstavlja troškove provedenog sudsko-medicinskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku OE, dok iznos od 241,77 eura (dvjesto četrdeset jedan euro i sedamdeset sedam centi) predstavlja paušalni trošak. Nasuprot toga, okrivljeni IE je na temelju članka 453. točke 3. ZKP oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv života i tijela – tešku tjelesnu ozljedu na štetu UE, opisano i kažnjivo po članku 118. stavku 1. KZ/11. Na temelju članka 158. stavka 3. ZKP oštećeni UE je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu. Na temelju članka 149. stavka 1. ZKP troškovi kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 5. KZ/11 te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava suda.

2. Protiv navedene presude žalbu je podnijelo Općinsko državno odvjetništvo u Splitu zbog bitne povrede odredbe kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. stavka 2. ZKP i povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. ZKP. U žalbi je državni odvjetnik predložio da se prvostupanjska presuda ukine, odnosno da se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda.

2.1. Protiv prvostupanjske presude žalbu na osuđujući dio presude podnio je i okrivljeni IE osobno zbog odluke o trošku kaznenog postupka i po branitelju Peri Toliću, odvjetniku iz Splita, zbog bitne povrede kaznenog zakona, povrede Kaznenog zakona, pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka. U žalbi podnesenoj putem branitelja, okrivljenik je predložio da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine u osuđujućem dijelu i vrati predmet na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, odnosno da pobijanu presudu preinači i da ga oslobodi od optužbe, odnosno da ga blaže kazni na način da mu izrekne uvjetnu osudu.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Prije sjednice vijeća spis je na temelju članka 474. stavka 1. ZKP dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

5. U žalbama je okrivljenik zahtijevao da se on i branitelj izvijeste o održavanju sjednice drugostupanjskog vijeća, kojem je zahtjevu ovaj sud udovoljio. Sjednica vijeća je u smislu odredbe članka 475. stavka 5. ZKP održana u odsutnosti uredno pozvanog državnog odvjetnika i branitelja okrivljenika odvjetnika Pere Tolića koji je pisanim podneskom ispričao svoj nedolazak. Okrivljeni IE koji je prisustvovao sjednici vijeća ostao je kod navoda i prijedloga iznesenih u žalbama te je vijeću predao preslike svoje medicinske dokumentacije.

6. Kako se žalbe okrivljenika i njegovog branitelja nadopunjuju, ovaj će sud o njima odlučiti jednom odlukom.

7. Žalbe državnog odvjetnika i okrivljenog IE su djelomično osnovane.

U odnosu na osuđujući dio presude i odluku o kazni

8. Nije u pravu okrivljenik kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. i 3. ZKP navodeći da mu je povrijeđeno načelo neposrednosti jer je prvostupanjski sud na raspravi 9. siječnja 2024., bez njegove suglasnosti, pročitao iskaze svjedoka HE, ŽE i UE. Međutim, člankom 431. stavkom 8. ZKP propisano je da se iskazi svjedoka i vještaka mogu pročitati ako su isti ispitani na raspravi u prisutnosti stranaka. Na raspravi 21. siječnja 2021. u nazočnosti okrivljenika i njegovog branitelja ispitani su oštećenici ČE i UE, dok je na raspravi 18. ožujka 2021., također u prisutnosti okrivljenika i njegovog branitelja, ispitana oštećena HE, stoga je ostvareno načelo neposrednosti, pa žalba okrivljenika u tom dijelu nije osnovana.

8.1. Nije u pravu državni odvjetnik kada navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. jer da je pobijana presuda nerazumljiva i kontradiktorna zato što je prilikom ocjene iskaza oštećenika i obrane okrivljenika prvostupanjski sud iskaze oštećenika i obranu okrivljenika u dijelu prihvatio kao uvjerljive i istinite, a u dijelu ih je ocijenio kao nevjerodostojne. Naime, okrivljeniku se stavljaju na teret tri kaznena djela i u odnosu na svako od tih djela sud je morao cijeniti sve provedene dokaze u odnosu na pojedino kazneno djelo pa tako i iskaze oštećenika i obranu okrivljenika, kako same za sebe tako i u vezi s drugim dokazima te potom vrednovati te dokaze kao i obranu okrivljenika i ocijeniti da li su ti iskazi potvrđeni drugim dokazima ili nisu. Stoga svaki dokaz ne mora biti u cijelosti vjerodostojan, odnosno nevjerodostojan te je moguće, kao u konkretnom slučaju, da se pojedini iskaz u dijelu prihvati kao vjerodostojan, dok u ostalom dijelu ne. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je dao detaljne i jasne razloge za prihvaćanje, odnosno ne prihvaćanje pojedinih dijelova iskaza oštećenika, odnosno obrane okrivljenika. Propust analize pojedinih dijelova iskaza oštećenica čini žalbenu osnovu nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne bitnu povredu odredaba kaznenog postupka. U odnosu na navod žalbe državnog odvjetnika na odluku o troškovima kaznenog postupka, ovaj drugostupanjski sud će se o istoj očitovati u dijelu ove odluke u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka.

9. Okrivljenik u žalbi navodi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda kojom je iskaze svjedokinja LE i EE cijenio kao nevjerodostojne, odnosno zbog kojih je odbio dokazne prijedloge za ispitivanjem VE i JE zbog čega smatra da je pogrešna ocjena prvostupanjskog suda o njegovoj kaznenoj odgovornosti jer je on postupao u nužnoj obrani.

9.1. Pravilno je prvostupanjski sud kao nespornu činjenicu utvrdio da su narušeni međusobni odnosi okrivljenika i oštećenika zbog neriješenih imovinskopravnih pitanja i parkiranja oštećene CE zbog kojeg je inkriminiranog dana došlo i do fizičkog sukoba u kojem su uz okrivljenika sudjelovali ČE, HE i UE. Iz nalaza i mišljenja vještaka liječnika dr. OE prvostupanjski sud je utvrdio da je oštećena ČE zadobila prijelom druge kosti zapešća desne šake koja da predstavlja običnu tešku tjelesnu ozljedu nastalu jednim udarcem tupo tvrdim predmetom silom zamaha jakog intenziteta, pri čemu navedena ozljeda ima karakteristike tzv. "obrambene ozljede" koja da nastaje kada osoba koja se brani podmeće ruku ispred ili ispod sredstva kojim zamahuje, a tupo tvrdo sredstvo kojim je nanesena ozljeda može biti i „taklja“ - kolac. Oštećenoj HE postavljena je dijagnoza kontuzije desne šake koja da je postavljena temeljem bolnosti pa da ne predstavlja tjelesnu ozljedu u sudsko medicinskom smislu Oštećene ČE i HE suglasno i detaljno opisuju početak sukoba i napad okrivljenika pa kako su njihovi iskazi potvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka dr. OE, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća ocjenu da su njihovi iskazi vjerodostojni u dijelu koji se odnosi na ozljeđivanje ŽE i pokušaj nanošenja teške tjelesne ozlijede HE. Nasuprot toga, obrana okrivljenika i svjedokinje LE proturječni su sami sebi i međusobno, a što prvostupanjski sud detaljno obrazlaže pod točkama 18.5.1. i 18.5.2. te i ovaj sud prihvaća ocjenu da nisu logični niti životni, posebice jer prema obrani okrivljenika i iskazu svjedokinje LE oštećenici stalno odlaze i vraćaju se na mjesto sukoba s novim šipkama i čekaju okrivljenika u zasjedi. Jednako tako obrana okrivljenika, iskaz svjedokinje ŠE i EE međusobno su proturječni o njenim saznanjima o događaju pa tako okrivljenik u prvom ispitivanju navodi da nije vidio EE, potom na raspravi da ju je vidio, da mu je ona mahnula i pitala treba li mu što, LE navodi da je nakon sukoba na udaljenosti 20 metara vidjela žensku osobu, a nakon 5-6 dana kod njih je došla svjedokinja EE te su pričali o događaju, dok svjedokinja EE navodi da je došla kada je okrivljenik prigovarao HE zbog parkiranja, okrivljenik nikoga nije udarao već je on bio udaran od tri osobe pa nije jasno kako je onda ČE zadobila teške tjelesne ozlijede. Stoga te iskaze pravilno prvostupanjski sud u dijelu koji se odnosi na napad na ŽE i HE cijeni kao nevjerodostojne i usmjerene na izbjegavanje kaznene odgovornosti okrivljenika. Svjedokinje ŠE i EE te oštećenici, kao i okrivljenik prilikom prvog ispitivanja, ne spominju da bi događaju bili nazočni VE i JE pa je pravilno prvostupanjski sud taj dokazni prijedlog odbio što je valjano obrazložio, stoga ovaj drugostupanjski sud smatra da time činjenično stanje nije nepotpuno utvrđeno. Kako je oštećena ČE zadobila tešku tjelesnu ozljedu koja je po svojoj prirodi obrambena, a HE je udarena dva puta drvenim štapom, kojim je okrivljenik zamahivao iznad glave prema dolje i udario ju je u lijevu ruku i po leđima gdje je s obzirom na sredstvo kojim je udarana i dio tijela mogla zadobiti tešku tjelesnu ozljedu koja je igrom slučaja izbjegnuta, to se u ponašanju okrivljenika ne radi o nužnoj obrani kako on ističe u žalbi. Pri tome vještak dr. OE navodi da invalidnost okrivljenika ne ograničava okrivljenika u utvrđenom postupanju u odnosu na oštećenice. Stoga, suprotno stavu okrivljenika, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice i ispravnom analizom svih provedenih dokaza pravilno utvrdio da je okrivljenik ČE teško tjelesno ozlijedio te s namjerom da HE teško tjelesno ozlijedi poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi teškom tjelesnom ozljeđivanju drugog namjerom da počini kazneno djelo teške tjelesne ozlijede poduzeo radnju koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela teške tjelesne ozlijede čime su u utvrđenom ponašanju okrivljenika sadržani svi elementi kaznenog djela teške tjelesne ozlijede iz članka 118. stavka 1. KZ/11 i teške tjelesne ozlijede u pokušaju iz članka 118. stavka 1. u vezi članka 34. KZ/11 te ga je sud za ta kaznena djela proglasio krivim.

10. Okrivljenik se žali zbog odluke o kazni te navodi da prvostupanjski sud nije dostatno vrednovao olakotne okolnosti na njegovoj strani - da je on 100%-tni invalid, da boluje od karcinoma za što mu je potrebno liječenje, da nisu dostatno cijenjene njegove obiteljske prilike, odnosno činjenica da živi sa suprugom koja je također teško bolesna, njegova životna dob jer je star 71 godinu, da do sada nije bio nikada ni prekršajno kažnjavan niti kazneno osuđivan te da nisu pravilno utvrđene otegotne okolnosti jer nije točno da je on bez ikakvog razloga napao osobe slabijeg spola, njegova volja i upornost u ozljeđivanju oštećenika, da to vrši u prisustvu male djece za što nema nikakvih dokaza osim iskaza oštećenice te da nema opravdanja za njegovo ponašanje, što nije otegotna okolnost. Okrivljenik ukazuje na to da su njemu utvrđene kazne teže od visine i vrste kazne koje je predlagalo državno odvjetništvo u optužnici

10.1. Državni odvjetnik navodi da se žali zbog povrede kaznenog zakona u osuđujućem djelu prvostupanjske presude. Iz obrazloženja te žalbene osnove proizlazi kako smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio otegotne okolnosti na strani okrivljenika jer je kao otegotnu okolnost cijenio „to što kod njega izostaje dovoljna samokritičnost ili izostaje kajanje nije ništa drugo nego njegovo strože kažnjavanje“. Državni odvjetnik nastavno predlaže da drugostupanjski sud „posljedično tome pristupi novom vrednovanju svih utvrđenih otegotnih i olakotnih okolnosti pri izricanju nove kaznene sankcije kako po njenoj vrsti tako i mjeri“ čime u stvari smatra da u pobijanoj presudi prvostupanjski sud nije pravilno odmjerio kaznu s obzirom na okolnosti koje utječu na to da kazna bude veća ili manja (članak 471. stavak 1. ZKP).

10.2. Ovaj drugostupanjski sud smatra da su u pravu okrivljenik i državni odvjetnik kada navode da je prvostupanjski sud prestrogo kaznio okrivljenika. Naime, odluka o kazni mora uvijek izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela. Prilikom odluke o okolnostima koje utječu na vrstu i mjeru kazne prvostupanjski sud je pravilno okrivljeniku cijenio raniju neosuđivanost, životnu dob te narušeno zdravstveno stanje (postojanje tjelesnog oštećenja od 100% prema rješenju HZMO od 9. srpnja 2012.), dok mu je kao otegotne okolnosti cijenio iskazanu upornost, ustrajnost u protupravnom ponašanju, izraziti stupanj kriminalne volje s dozom bezobzirnosti i brutalnosti jer se koristi tzv. „takljom". Međutim, pravilno ističe državni odvjetnik da je prvostupanjski sud kod odluke o vrsti i visini kazne pogrešno otegotnim cijenio okrivljenikovu slabu samokritičnost i potpuni izostanak kajanja zbog vlastitog protupravnog postupanja čime je postupio protivno članku 239. stavku 1. točka 2. ZKP prema kojem, između ostalog, okrivljenik ima pravo sam sebe ne izložiti kaznenom progonu i korištenje tog prava ne smije se upotrijebiti protiv njega. Iz navedenog jasno proizlazi da se okrivljenika ne smije ni na koji način prisiljavati da prizna kazneno djelo, odnosno ne smije mu se otegotnim cijeniti to što ne priznaje počinjenje kaznenog djela, izostanak samokritičnosti i izostanak kajanja zbog učinjenog djela. Jednako tako, iako je prvostupanjski sud kao olakotno naveo životnu dob i neosuđivanost okrivljenika, ovaj drugostupanjski sud smatra da te činjenice prvostupanjski sud nije dostatno vrednovao, kako to navodi okrivljenik u žalbi, jer unatoč zreloj životnoj dobi on je do inkriminiranog događaja živio urednim životom, poštujući društvene norme i pravila ponašanja u zajednici, do umirovljenja je radio, oženjen je otac dvoje djece, značajno narušenog zdravstvenog stanja, a počinjena kaznena djela su rezultat frustracije zbog imovinskog spora s obitelji oštećenika. Stoga, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, svrha kažnjavanja okrivljenika može se postići i blažom kaznom od one na koju je osuđen po prvostupanjskom sudu. Imajući na umu protek vremena od počinjenog djela koje je duže od četiri godine kroz koje vrijeme okrivljenik nije imao novih neprimjerenih ponašanja, kao i da je jedno kazneno djelo ostalo u pokušaju te vodeći računa o općim pravilima izbora vrste i mjere kazne (članak 47. KZ/11) i o svrsi kažnjavanja (članak 41. KZ/11), ovaj drugostupanjski sud smatra da će se utvrđenim kaznama i to za kazneno djelo članka 118. stavka 1. KZ/11 počinjeno na štetu ČE u trajanju 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo članka 118. stavka 1. u svezi s članka 34. KZ/11 počinjeno na štetu HE u trajanju 6 (šest) te potom osuda na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, potom izrečenom uvjetnom osudom s rokom kušnje od 3 (tri) godine - u cijelosti ostvariti svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno u dovoljnoj će mjeri utjecati kako na okrivljenika tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela. Stoga je odlučeno kao pod toč. II. ove odluke.

U odnosu na oslobađajući dio presude

11. Državni odvjetnik žali se zbog oslobađajućeg djela presude i smatra da sud nije pravilno utvrdio mehanizam nastanka ozljeda kod UE zbog čega da je pogrešna odluka prvostupanjskog suda kojim je okrivljenik u odnosu na tog oštećenika oslobođen od optužbe. No, oštećeni UE navodi da ga je nepoznata osoba napala na način da je zamahnula nekim predmetom prema njemu pa da je instinktivno digao desnu ruku u zrak da se zaštiti i potom dobiva udarac u desnu podlakticu, a predmet kojim je udaren skliznuo je prema prstima i zaustavio se na desnom ramenu te da je na taj način zadobio prijelom malog prsta desne ruke. Iz nalaza i mišljenja vještaka dr. Antonia Alujevića prvostupanjski sud je utvrdio da je takav mehanizam ozljeđivanja u suprotnosti s medicinskom dokumentacijom. Naime, da ga je okrivljenik IE udario predmetnom „takljom“ kako navodi oštećeni UE tada bi vjerojatno nastala oguljotina, krvni podljev ili nešto slično na desnom ramenu, a utvrđena je oguljotina kože lijevog ramena. Isto tako, vještak je nedvojbeno i jasno zaključio da prijelom malog prsta nije mogao nastati na opisani način jer da je za nastanak prijeloma potrebno djelovanje izravne sile direktno na mali prst. Imajući na umu da je okrivljenik bio oboren na tlo i da ga je oštećeni UE opkoračio i „zajahao“ o čemu je iskazivala i oštećena CE te imajući na umu ozlijede utvrđene kod okrivljenika (opisane pod točkom 16.2.) za koje vještak utvrdio da nemaju karakteristike napadačkih ozljeda i da su sve ozljede mogle nastati na način dok je okrivljenik ležao leđima na tlu, a osoba koja mu zadaje ozljede da ga je „zajahala“ to prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je prijelom malog prsta desne šake oštećenik UE mogao zadobiti na način da je udario šakom u pod tijekom sukoba s okrivljenikom dok je ovaj ležao na podu kako to tvrdi i okrivljenik. I ozljeda na lijevom ramenu je najvjerojatnije nastala u toj dinamici sukoba jer okrivljenik navodi da se branio i mahao rukama pa se ne radi o pokušaju teške tjelesne ozljede kako to tvrdi državni odvjetnik u žalbi. Stoga, na osnovu svih provedenih dokaza koje je prvostupanjski sud analizirao kako pojedinačno ali i dovodeći ih u međusobnu vezu, ispravno zaključuje prvostupanjski sud da nije dokazano da je okrivljenik UE teško tjelesno ozlijedio. Za takva svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne, iscrpne i nedvosmislene razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud pa je, na tako potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud ispravno, okrivljenika oslobodio od optužbe zbog inkriminiranog kaznenog djela iz članka 118. stavak 1. KZ/11 na štetu UE pa žalba državnog odvjetnika u tom dijelu nije osnovana.

U odnosu na žalbe okrivljenika i državnog odvjetnika zbog odluke o troškovima kaznenog postupka.

12. Pravilno ističe državni odvjetnik da prema pobijanoj presudi okrivljenik je istovremeno u obvezi platiti trošak kaznenog postupka u odnosu na provedena vještačenja, dok u oslobađajućem dijelu utvrđuje da troškovi kaznenog postupka, dakle i oni za provedena vještačenja, padaju na teret proračunskih sredstava. Na ovakav način prvostupanjska presuda u pogledu troška za vještake je proturječna.

12.1. Okrivljenik pravilno ističe da ga je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi obvezao na plaćanje troškova koji se odnose na stvarni trošak te trošak u paušalnom iznosu. Obrazlažući trošak paušalnog iznosa prvostupanjski sud smatra da je srazmjeran složenosti predmeta, duljini trajanja postupka te materijalnim prilikama okrivljenika, pri čemu te materijalne prilike uopće nije obrazložio te nije jasno na temelju čega utvrđuje da plaćanjem troškova kaznenog postupka ne bi bilo ugroženo uzdržavanje okrivljenika, s time da u uvodu presude navodi da je okrivljenik slabog imovnog stanja te da su on i supruga su bolesni.

12.2. Stoga su žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika u dijelu odluke o troškovima kaznenog postupka osnovane pa će sud u ponovljenom postupku utvrditi imovinske prilike okrivljenika, utvrditi na koje troškove se odnosi osuđujući dio presude, a koje troškovi potpadaju pod oslobađajući dio te će potom prvostupanjski sud donijeti posebno rješenje o troškovima kaznenog postupka koje je dužan i obrazložiti u skladu sa zakonom. Slijedom navedenog, riješeno kao pod točkom I. ove odluke.

13. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP/08 u svezi članka 467. ZKP). Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s člankom 476. stavkom 1. točkom 1. i 2. ZKP te nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

14. S obzirom da su žalbe državnog odvjetnika i okrivljenika djelomično prihvaćene u odluci o kazni i troškovima kaznenog postupka, u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu, potvrđena je prvostupanjska presuda, slijedom čega je primjenom članka 486. stavka 1. ZKP odlučeno kao u izreci pod točkom III. ove odluke.

U Zagrebu 2. prosinca 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Irena Kvaternik